Djeca po kućama ovih dana sade grah kao zadaću iz biologije, pa i jedan nama raste na prozoru. Sjećam se iz svojih školskih dana, ja kao gradsko dijete, čuđenja kad je iz sjemenke izrasla nježna zelena biljka. I sad s djecom zadivljeno gledam kako stabljika iz crne zemlje hita suncu.
Ljepše mi je to nego čitati o napaćenoj predstojnici Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju, svojedobno zamjenici ravnatelja Vinogradske bolnice. Kako da ta pametna i sposobna žena radi svoj posao kad joj suradnici, recimo, nisu u stanju provesti natječaj? Malo im čvršće nešto kažeš, odmah te optuže da urlaš; slučajno gurneš stolac, odmah bacaš pokućstvo; izvade mobitel da te snimaju, samo ih malo takneš po ruci, ma niti to. Ljubomorni su na tvoj uspjeh i dobre odnose s političarima, pa te lažno optužuju za maltretiranje; prozoveš lijenčine da ne rade, odmah mobing; otkriješ nezakonitosti, a oni se urote protiv tebe; dok im govoriš da ćeš im dati otkaz, drsko su naslonjeni na štok od vrata. Srećom ima poštenih građana pa joj prilaze na cesti i daju podršku.
Već sam čuo tu priču, samo u HNK Zagreb. Intendantica, čije predstave izazivaju zapanjenost publike, izložena je godinama šikaniranju. Skoro dvije stotine lijenčina i neradnika napustilo je kazalište otkad je ona intendantica. Zaposlenici je lažno optužuju za psihički teror i izmišljaju da im govori da su lopovi, ali ona herojski izdržava tu kontinuiranu kampanju.
Stara je to priča, znam je i iz Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti. Ravnateljicu su umjetnici i kustosi isprva optuživali da loše vodi KIC, pa su je u Koncertnoj direkciji svi zaposlenici prozvali zbog nesavjesnosti i nestručnosti, pa su je u Muzeju hrvatskog turizma u Opatiji optuživali za stvaranje nezdrave atmosfere i taman kad smo pomislili da će ta izmučena i nepravedno proganjana osoba naći mir na novom ravnateljskom mjestu u Zagrebu – kad, eto, na nju je nasrnula dotad mirna računovotkinja. Srećom, policija nije bila zauzeta lovom na braću Mamić pa su šeficu računovodstva, majku malog djeteta, uhitili, i držali u zatvoru cijelu noć, samo da se rukovodeća osoba oporavi.
A možda nije tako, nego politički postavljene direktorice kontinuirano maltretiraju zaposlenike? Gdje bih mogao provjeriti činjenice nego na Faktografu, portalu posvećenom traganju za istinom. Na svoje čuđenje, ne nalazim njihovu ekspertizu ni o jednom od tih dugogodišnjih slučajeva zlostavljanja, ali ima opsežan članak o Titu.
Neki Francuz je Tita nazvao diktatorom pa tamo s mnogo truda dokazuju da Tito diktator nije bio. A mogli su baciti pogled na novu knjigu Veronike Mile Popić, o odnosu komunističkog režima prema Družbi sestara milosrdnica nakon 1945., pri čemu je posebno aktualno poglavlje o otimanju Vinogradske bolnice, za vlast nad kojom se sada bori i neuroradiologinja. Bolnica koju su osnovale i vodile časne sestre bila je 1945. najveća u Hrvatskoj; u njoj je na 1155 kreveta dolazilo 52 liječnika i 152 sestre, što je standard do danas nedosegnut, a imali su i najmoderniji rendgen na Balkanu. U lipnju 1945. Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA) strijeljala je s. Blandu Stipetić, najzaslužniju za razvoj i modernizaciju bolnice, s. Beatu Nemec osudili su na višegodišnji zatvor, a upraviteljici s. Bogoljubi Jazvo bio je zabranjen rad ondje.
Financijski konsolidiranu bolnicu nove vlasti su ubrzo odvele u bankrot; sestre su bile malo-pomalo otpuštane iz vlastite bolnice, a na njihovo mjesto zapošljavani nepotrebni činovnici; preostalim sestrama nije bila isplaćivana plaća za rad. Da se nikad ništa ne mijenja, svjedoči bizarna pojedinost: vozač bolnice otuđio je automobil i kombi bolnice, registrirao ih na sebe i potom bolnici iznajmljivao; vrijedi zapamtiti prezime tog pionira outsourcinga u Hrvatskoj: zvao se Kenjalo. Do 1948. bolnica je oduzeta sestrama milosrdnicama i prešla posve u državne ruke – da bi danas, cinično, nosila njihovo ime.
Ali grah naše djece raste sve više i pod njim postaju maleni oni koji hvale Titovu hrabrost u ratu, a prešućuju da za 35 godina vladavine nije našao ni jedan dan za slobodne izbore – jer je bio prevelika kukavica da se suoči s političkom voljom svojih građana, što je baš definicija diktatora, ili diktatorice, uostalom.
A grah naše djece će, vjerujem, rasti i dalje, zdravo i uspješno, sve dok ne dosegne onu zemlju iznad oblaka, zemlju istine i pravde, gdje neće nitko nikoga ugnjetavati. Stabljika je još malena, ali zalijevat ćemo je i okrenuti prema suncu, daleko od mraka.
VIDEO Dijana Zadravec: "Liječnica je agresivno došla u moju sobu i pokušala napraviti incident"
Svaka vam je na mjestu.