Ovogodišnja molitvena osmina za jedinstvo kršćana dobila je na težini sudjelovanjem najviših crkvenih predstavnika kršćanskih crkava u tome tjednu zajedničke molitve.
Prije svega početkom u Zagrebačkoj katedrali, gdje domaćin bio osobno zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, uz zajedništvo mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija te vodeće predstavnike ostalih kršćanskih crkava.
Odnosno, uzvratnim posjetom kardinala Bozanića i nuncija Lingue na molitvi u pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, čime se očigledno stavlja naglasak na značenje ekumenskih odnosa Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, koji je ključan u izgradnji ekumenizma na ovim prostorima, neka se manje kršćanske crkve zbog toga ne naljute.
Dakako i u ostalim biskupijama, od Dubrovnika do Đakova, održani su slični ekumenski susreti, no pitanje je zašto se upravo u ovome trenutku crkveni vrh u Hrvatskoj istura na ekumenskome polju. Odgovor bi, zapravo, trebalo potražiti u Vatikanu. Odnosno, želji Svete Stolice da se Katolička crkva u hrvatskoj i biskupi snažnije angažiraju u dijalogu sa Srpskom pravoslavnom crkvom i episkopima.
Nije, naime, tajna da u Vatikanu godinama tinja nezadovoljstvo upravo ekumenskim radom naših biskupa, tj. drži se da bi oni trebali biti otvoreniji i susretljiviji na tome području. Kod nas se ta kritika prima s gorčinom i nedovoljnom vatikanskom upućenošću u složenost odnosa sa SPC-om, osobito oko Domovinskog rata i rana koje još nisu do kraja zacijelile.
No, Vatikan to očito ne zanima i gura hrvatske biskupe u odnose s pravoslavnima. Primijetiti se to moglo i po dolasku mons. Giorgia Lingue u Hrvatsku za apostolskog nuncija, čiji je dio diplomatske karijere vezan uz Srbiju, a među prvim posjetima bio mu je onaj požeškom biskupu Antunu Škvorčeviću, koji je zadužen za “sektor” ekumenizma u HBK. Vatikan očito šalje jasnu poruku Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj da itekako računa na nju upravo na području ekumenizma i to isključivo sa Srpskom pravoslavnom crkvom.
Objasnio je to svojedobno i sam biskup Škvorčević, kada je tumačeći motive pape Franje o osnutku mješovite katoličko-pravoslavne komisije o kardinalu Stepincu rekao da to “svjedoči da ekumenizam između Katoličke Crkve i Srpsko Pravoslavne Crkve na ovim prostorima ne ide izravno Beograd – Vatikan, kako su određeni crkveni ljudi neko vrijeme zastupali, nego putem Katoličke Crkve u Hrvatskoj”.
“Nisam siguran da tu zadaću kod nas dovoljno ozbiljno shvaćamo, jer nerijetko olako prepuštamo drugima da na tom području mimo ili protiv nas poduzimaju određene inicijative, a nakon toga im prigovaramo. Radi se o veoma važnoj, složenoj i zahtjevnoj vjerničkoj zadaći, te joj je potrebno pristupiti organizirano, s puno strpljivosti i iskrenog nastojanja oko međusobnog razumijevanja i stvaranja klime povjerenja. Tako Katolička Crkva u Hrvatskoj može poslužiti općoj Crkvi u njezinim ekumenskim nastojanjima na ovim prostorima”, rekao je mons. Škvorčević, a naglasak bi se mogao staviti upravo na to da se drugima prepušta da mimo biskupa poduzimaju neke svoje inicijative.
Ekumenizam je, prije svega, zajednički vjerski izričaj. Odnosno, on plodove može donijeti samo ako se slijedi zajedništvo i dodirne točke katolika i pravoslavaca u konkretnom slučaju. S time da ima i svojevrsnu političku dimenziju, no ako ona prevlada i nametnu se politički interesi, onda je svaki ekumenski pokušaj u startu osuđen na propast.
Onda se on svodi na pozu i susrete bez sadržaja i plodova. Pa i ovogodišnju molitvenu osminu za jedinstvo kršćana treba gledati i kroz tu prizmu, jer ako sve ostane samo na ovotjednim susretanjima, ma koliko oni bili na najvišim razinama, i ako će se njima htjeti samo ugoditi Vatikanu, onda neće biti velikih pomaka. A njih očekuju i katolici s jedne, i pravoslavni s druge strane.
Vatikan bi trebao gurati pravoslavce u Hrvatskoj na osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve. To bi bilo 100 puta ispravnije. Takva crkva bi Hrvatsku doživljavala kao svoju državu za razliku od SPC !