Hrvatska već više od tri tjedna nema vladu. Teoretski je imamo i vodi je Zoran Milanović, ali u praktičnom i psihološkom smislu, državu trenutačno ne vodi nitko. Za mene ova promjena predstavlja dobrodošlo osvježenje.
Uvijek smo imali nekoga tko se pretvarao da je zadužen za našu budućnost, ali ti ljudi nisu imali pojma kako nas voditi, a još su manje znali o tome kamo nas povesti. Znali su riješiti probleme članova svojih stranaka, ali nisu se mogli nositi sa 70 godina političke, ekonomske i moralne degeneracije. Nikada nismo imali nacionalnu razvojnu strategiju, održivu i dalekovidnu vanjsku politiku, planove za reforme, nacrte za pravdu ili program za povećanje nataliteta. Doslovno smo plutali na otvorenom moru, ali smo se pretvarali da nas netko usmjerava. Sada se više ne moramo pretvarati – nitko nije zaslužan za naše besciljno lutanje, a istina nas, kako to s istinom obično biva, istovremeno i oslobađa i straši.
Nedostaju li vam HDZ-ov Tomislav Karamarko i SDP-ov Zoran Milanović sa svojim svakodnevnim iznošenjem stavova o „presudnim nacionalnim pitanjima"? Obično su s nacijom dijelili trivijalne stavove vezane za pitanja poput ostanka Radimira Čačića u Odboru Ine prije odlaska u zatvor – ili su izmišljali probleme koji su podijelili društvo, poput znakova na ćirilici u Vukovaru. Obično su svoje prezentacije odrađivali smrtno ozbiljno, kao da im je sam Bog naredio da prenesu njegovu poruku narodu, a zapravo se radilo o egoističnom blebetanju. U posljednje vrijeme baš ih i ne vidimo, a još manje čujemo. Ova tišina zvuči divno.
Ni ministri se dugo nisu oglasili. Ne mogu reći da mi nedostaje Vesna Pusić i njezino egoistično propovijedanje o svjetskim problemima, iako svijet nije briga za njezino mišljenje. Ne nedostaju mi ni njezine bahate izjave o povijesnom uspjehu ove vlade. S obzirom na to kako je Vlada frizirala svoje „uspjehe", gotovo sam očekivao da će Vesna Pusić u nekom trenutku izjaviti da je riječ o najboljoj svjetskoj vladi svih vremena te da joj zato treba prepustiti čelno mjesto UN-a. Ne nedostaje mi ni ministar Vrdoljak koji je u svaku rečenicu umetao riječ „strateški", iako mu nije bilo jasno značenje te riječi. „Strateški smo uložili u nacionalnu tvornicu WC papira" – strancima će ovo biti nevjerojatno, ali zaista je došlo do ovoga ulaganja. Međutim, sumnjam u stratešku vrijednost toga poteza.
Prednost ovog ograničenog perioda bez vlade ne leži samo u tišini, nego i u šokantnim izjavama koje slušamo i iz tabora SDP-a i iz tabora HDZ-a. Nakon što su više od 25 godina i jedni i drugi izbjegavali reforme, sada se natječu u tome koja će stranka gorljivije podržati strukturne reforme, barem deklarativno. I naposljetku, ali ništa manje važno: nakon što smo 25 godina bili gubitnici u pregovorima sa Srbijom, Slovenijom, Europskom unijom i svim ostalim interesnim skupinama, mogu prihvatiti čak i činjenicu da i MOST i HDZ i SDP koriste aktualne pregovore o formiranju nove vlade kako bi trenirali novu generaciju stranačkih pregovarača koji dosad nisu pregovarali ni o čemu vrijednom spomena. Možda će neki od ovih početnika izrasti u iskusne pregovarače u domeni međunarodnih pitanja. Tako nam dobro ide da ne bi bilo loše produljiti ove pregovore. Ionako nemamo što izgubiti.
>>Načelnik je grobar i vozi cisternu. A stanovnici ne daju općinu pa Most nije osvojio nijedan glas
>>Neobuzdane Mostove težnje: vlastohlepac Drago Prgomet i provincijsko božanstvo Petrov
Nikakvog tu osvjezenja nema. Vracanjem HDZ-a na vlast, Hrvatska pokazuje da nije spremna na reforme ili bolje receno, Hrvatska jos nije toliko propala da bi se obracunala sa HDZ-om i njegovim dobro finansiranim aparatom. Steta, poslije 6 godina teske muke i odricanja, Hrvatska je imala priliku da spasi demokraciju i na kraju sama sebe. Bojim se da se danas vracamo 20 godina u natrag. Ali, kao sto rekoh, Hrvatska jos nije toliko propala da bi se izborila za svoju buducnost.