Nadajmo se da premijer Andrej Plenković nije bio pogrešno brifiran, čini se od savjetnika Gordana Lauca, koji je naknadno potvrdio da brojke proteklih dana kazuju kako se usporava širenje zaraze, doduše uz ogradu kako će porast broja zaraženih proteklih tjedana tek doći na naplatu sljedeća dva, tri tjedna povećanim brojem hospitalizacija i smrti. Tek u srijedu mogli bismo nešto više znati o tomu dolazi li uistinu do usporavanja širenja virusa premda 15-dnevni, odnosno tjedni pokazatelji baš i ne ohrabruju.
Od 15. do 30. listopada imali smo 586 zaraženih na 100.000 stanovnika (Zagreb 966), a veća incidencija zabilježena je u samo osam europskih zemalja, Andora 1908, Belgija 1816, Češka 1630, Luksemburg 1095, Slovenija 1049, Švicarska 956, Nizozemska 801 i Francuska 800. Iza nas su Španjolska 556, UK 465, Italija 440, Austrija 436, Njemačka 201, Grčka 127..., koje su mogu priuštiti luksuz, doduše ovaj put i kod njih samo djelomičnog zaključavanja. Nas fiskalne i gospodarske mogućnosti osuđuju na veći rizik i opasnost da će nas, ako ne epidemiolozi, virus zaključati. S tim da je u sedam dana uoči premijerove izjave, omjer zaraženih na 100.000 stanovnika bio 353 (Zagreb 590), a u prethodnih sedam dana 196 (Zagreb 347), što govori o trendu porasta na tjednoj razini. K tomu, među zemljama koje imaju veći omjer potvrđenih zaraza, Hrvatska najmanje testira unatoč povećanju broja testiranja.
Uza sve to, od 21. listopada samo u protekli utorak imali smo 17-postotni udio zaraženih među testiranima, a sve ostale dane više od 20%, uz trend porasta sve do subotnjih 31,7%, u Zagrebu čak i do 42%. I jučerašnjih 22,8% više je nego proteklog ponedjeljka 20,8%. Ali, 1165 novozaraženih ipak je znatno više nego 828 prethodnog ponedjeljka, a taj je dan inače izrazito u Hrvatskoj, ali u pravilu i globalno, dan s najmanje novozaraženih u tjednu. Treba uzeti u obzir i psihološki faktor zbog vijesti, pa i lažnih, koje su stizale iz KB.a Dubrava, te se nadamo kako oboljeli nisu zbog toga pribjegavali kućnom liječenju sve dok im je zdravstveno stanje to dopuštalo, odnosno da je i strah zbog zabrinjavajućeg povećanja broja hospitaliziranih, pacijenata na respiratoru i umrlih, imao pozitivan utjecaj.
Video: Mogu li se simptomi koronavirusa pojaviti i odmah nestati
Tomu treba dodati i neprijavljivanje kontakata, kao i zbog toga, ali i preopterećenosti, sve većih zaostataka osobito u Zagrebu, u epidemiološkom praćenju traga zaraze. Sve su to faktori koje statistika novozaraženih može prikriti, ali na žalost to će se naknadno pokazati s kobnim posljedicama. To gore što će biti veći pritisak na zdravstvo. Baš zato što moramo riskirati više od drugih, bilo je nužno i prije uz odgojne mjere u nekim slučajevima izrazito rizičnog ponašanja prakticirati i penalne.
Kao što to svakodnevno rade, mediji su i lani izvještavali o ukupno 297 poginulih na hrvatskim cestama. Nikad manje! Nekoć je bilo i do 1600 žrtava godišnje, a od 1992. je njihov broj pao ispod tisuću, pa postupno sve manje. To smanjenje rizika stradanja u prometu mukotrpno je postignuće cijelog društva, kako države tako i svakog pojedinca. Uložene su milijarde kuna u cestovnu infrastrukturu i sigurnost prometa, obnovu i održavanje tehničke ispravnosti voznog parka, proračun prometne policije, državnih odvjetnika i sudaca koji procesuiraju kršitelje prometnih propisa, trošak zdravstvenog zbrinjavanja prometnih žrtava, osobito nekoliko tisuća onih najtežih svake godine. Koliko se samo ulaže u prevenciju, govori podatak da policija nadzorom prometa svake godine utvrdi od 700 pa i do 800 tisuća prometnih prekršaja.
Samo su lani odmah naplatili 167.916 novčanih kazni prekršiteljima, izdali su tek nešto manje upozorenja i 37.662 prekršajnih naloga. I nitko se ne buni, niti jedan prosvjed nije organiziran, a i sve da se čuje pokoji pijani povik kako živimo u policijskoj državi baš nitko za takve ne pokazuje empatiju, štoviše. Doduše, nije bilo ni obustava prometa. Mali doprinos stalnom smanjenju broja žrtava dali su i mediji, među ostalim, osvješćivanjem o pogubnosti rizičnog ponašanja u prometu u svakodnevnim izvještajima o prometnim nesrećama.
I ne čuju se zbog toga teorije o tomu kako su novinari pijuni u službi automobilske industrije i režima, ne pametuje se o tomu koliko je među žrtvama bilo onih koji bi ionako umrli od starosti ili smrtonosne bolesti, ne šalju se preporuke o tomu kako pametni znaju čemu služi pojas ili da ne koristimo mobitel dok vozimo, već se i kažnjava, koliko god je to Sizifov posao pa se ponekad čini i uzaludan. Pa ipak, zaslugom upornih policajaca, kombiniranim djelovanjem edukacije, preporuka i kazni velika većina stekla je naviku vezivanja i nekorištenja mobitela tijekom vožnje. Na dobrobit i onih koji drže da pojas ne pomaže, mobitel ne šteti... U posljednjih 30 dana od COVID-19 umrlo je ljudi koliko i u cijeloj 2019. u prometu, a najgori dani tek dolaze.•
Vidim da penalne mjere trenirate na komentarima,žuti karton za malo humora?Evo ide opet...za novinare,koji šire svjesne laži I paniku?