Ostrašćeni kritičari Stožera civilne zaštite na čelu s predsjednikom Zoranom Milanovićem inzistirali su, umjesto na većinskom, na dvotrećinskom učvršćenju njihova statusa u Hrvatskom saboru. Što je sada zanimljivo u kontekstu dodatnog legitimiteta koji je Stožeru poklonila većina ustavnih sudaca izabrana upravo dvotrećinskom većinom u Saboru. Ustavni sud unatoč tomu, vidljivo je i proteklih dana, nije zbog toga dobio baš ništa na boljoj percepciji svoga rada, što znači da dvotrećinski konsenzus ni Stožeru ne bi povećao kredibilitet, osobito ne u dijelu javnosti koji “zna se zašto” inzistira na kritici pod svaku cijenu.
U demokraciji je sve moguće, ali kritika i politizacije ipak bi trebali udovoljiti temeljnim zakonima logike i zdravog razuma. Ustavni sud je u reakcijama ujedinio desnicu i ljevicu, jer je za obje strane odluka bila očekivana. Kao i za neke poput doc. dr. sc. Mate Palića jer se temelji na ustavnopravnim razlozima zbog kojih su tvrdili kako se prava i slobode građana mogu ograničavati i na temelju primjene članka 16. Ustava, dakle bez izvanrednog stanja i dvotrećinske većine zastupnika. Zastupnica Sandra Benčić iz platforme Možemo pri tomu ističe kako se za drukčiju odluku “tražila jako velika hrabrost ustavnih sudaca”. Igor Peternel, predstojnik Ureda potpredsjednika Hrvatskog sabora Miroslava Škore, na Facebooku je objavio kako je za Domovinski pokret odluka “potpuno očekivana s obzirom na to da znamo koji je sastav Ustavnog suda i da znamo način na koji se Ustavni sud bira”. Sad barem znamo koga trebamo pitati prije nego što Ustavni sud odluči. Zastupnik Mosta Nikola Grmoja ustvrdio je kako ovaj sastav Ustavnog suda sve dvojbene odluke vladajućih opravdava te ga stoga treba ukinuti.
‘Paraustavno tijelo’
Prof. dr. sc. Sanja Barić kao stručna zagovornica primjene članka 17. Ustava, nakon odluke Ustavnog suda znakovito je za ovlasti dane Stožeru za Novi list rekla kako je “bilo bolje da je te iste zakone Sabor izglasavao dvotrećinskom većinom...” I, kako ne bi bilo interpretativnih dvojbi, još je na upit je li Ustavni sud zauzeo stav suprotan predsjedniku Milanoviću, odgovorila: “Jedna je stvar što je sukladno Ustavu, a druga što je bolje koristiti. Ustavni sud je procjenjivao isključivo jesu li ta četiri zakona bila suglasna Ustavu. Ako je predsjednik Milanović, što mi se čini, tvrdio da je neustavno bilo postupanje na temelju članka 16., onda ga je Ustavni sud sada demantirao.”
Predsjednik države ima drukčiji doživljaj Ustava od profesorice ustavnog prava, i radikalniji stav i od Benčić, ustvrdivši kako se Ustavni sud “prepao” kad je izbor između dvaju ustavnih pristupa ograničenju ljudskih prava i sloboda prepustio Hrvatskom saboru. Misli kako će zbog te odluke koja “nije mudra” biti problema, dodavši: “Ne mogu protiv nje, ali neću šutjeti i branit ću Ustav i ustavne slobode onako kako ih vidim i doživljavam.” Od tog njegova doživljaja dok je bio premijer građane je zaštitio upravo Ustavni sud ukidajući niz neustavnih zakona. Taj doživljaj došao je do izražaja i nedavno kad je Stožer nazvao “paraustavnim tijelom”, iz čega proizlazi i njegov doživljaj ustavne obveze da kao predsjednik države brine “za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”.
VIDEO Ustavni sud odlučio da mediji ne smiju na sjednicu o odlukama Stožera
To je samo još jedan doprinos destrukciji i rušenju vjerodostojnosti državnih institucija, u čijoj su izgradnji značajan doprinos dali kako on sam tako i njegovi bivši stranački kolege koji su izabrali ovaj sastav Ustavnog suda, u kojem su i neki od nekoć najistaknutijih članova SDP-a. Uostalom, čak i da je u pravu kako je strah vodio većinu ustavnih sudaca, Milanović si je zabio autogol jer je i sam sudjelovao u pokušajima utjerivanja straha kad je kao premijer za ocjene tzv. Zakona o švicarcima ustavnim sucima poručio kako bi se na njihovu mjestu “jako dobro zamislio i duboko udahnuo prije nego što bi se usudio mijenjati ili neustavnom proglasiti odluku za koju su glasovali svi saborski zastupnici”.
K tomu, o Ingrid Antičević Marinović može misliti što god tko hoće, ali reći za nju da se u političkom smislu nečega ili nekoga – koga, Plenkovića, Božinovića i Beroša!? – prepala, notorna je uvreda. Ili da Josip Leko u 72. godini ima razloga za politička strahovanja pa se stoga priklonio stajalištu većine!? Ali, ni premijer Andrej Plenković i “glasnogovornici” HDZ-a nisu se proslavili. S pravom je Jadranka Kosor spustila premijeru kako se odluke Ustavnog suda treba poštivati i u slučaju Obiteljskog zakona, Zakona o pobačaju, ili dodali bi, Zakona o izbornim jedinicama. Posve opravdano je na N1 Benčić replicirala potpredsjedniku Sabora Željku Reineru kako bi se sveli na totalitarističko razmišljanje kad bi on bio u pravu kako nije dobro da laici komentiraju odluke Ustavnog suda jer se time dodatno narušava vjerodostojnost institucija. Uostalom, veći je problem kad se to čini s pozicije vlasti i od onih koji imaju potrebna znanja. Ni premijeru nije trebalo da kaže kako su jasno identificirani oni koji žele minirati rad Nacionalnog stožera i dovesti u pitanje kredibilitet njegovih odluka. Što je točno jer su u medijima javno iznosili svoje stavove, a nije ih trebalo špijunirati, kako su neki insinuirali kritički replicirajući premijeru.
Argument za nejavno
Plenkoviću nije trebao taj pokušaj osporavanja kritike odluka Stožera bez obzira na motive kritičara jer kad to izgovori premijer, to može biti shvaćeno prije svega kao pokušaj ušutkivanja. Štoviše, upravo propitivanje odluka Stožera, a osobito institucionalno, daje dodatni legitimitet njegovim odlukama. To više jer kritičari rada Stožera prigovaraju manjkavostima u sustavu nadzora odluka Stožera. Iako u samom Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti piše da Stožer djeluje pod nadzorom Vlade, koja je politički odgovorna Saboru. Očigledno postoji i ustavna kontrola rada Stožera, a i sudska putem koje svatko može dokazivati da trpi štetu, ili kad je riječ o kažnjavanju kako je ono posljedica pretjerivanja, odnosno mjera koje nisu bile nužne i razmjerne.
Što se tiče javne rasprave, iako su predlagatelji i Vlada već dali svoja pisana očitovanja, a stručnjaci objavili radove ili mišljenja, uistinu se postavlja pitanje što bi se postiglo ponavljanjem tih stajališta pred ustavnim sucima. Bi li itko tko sada ne vjeruje Ustavnom sudu tada mislio drukčije. Javne rasprave su na svim ustavnim sudovima iznimno rijetke, i u okolnostima kad nisu bili opterećeni opasnošću od širenja zaraze. Možda bi na javnoj sjednici čuli neka stajališta sudaca, koja ćemo dobiti u pisanoj formi, dok neki ne bi imali potrebu sudjelovati u “igrokazu”, kako je ranije javne sjednice okvalificirao predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, ili “javnom spektaklu” kako su to ocijenili u Hrvatskom helsinškom odboru. Tako, doznajemo da troje sudaca koji su bili protiv većinske odluke sudaca nisu imali potrebu sudjelovati u nejavnoj raspravi. Za ostale suce sva činjenična i pravna pitanja u dovoljnoj su mjeri raspravljena tako da nisu vidjeli potrebu za javnom raspravom, za koju nemaju ni raspoloživ prostor po epidemiološkim uvjetima.
Ne manje važan je i argument za nejavnu sjednicu, kako je riječ o ustaljenoj praksi koju nitko od sudaca u ovom mandatu dosad nije dovodio u pitanje. Dijelu politike i medija može se pripisati i nedostatak principijelnosti jer do javnosti nisu držali recimo kad su referendumske inicijative bile relativno usamljene u inzistiranju na principu javnosti brojanja glasova u režiji i po nakaradnoj metodologiji Lovre Kuščevića. Očekivano je da Hrvatsko novinarsko društvo ovaj put oštro prosvjeduje protiv odluke Ustavnog suda “protivne demokratskim standardima” premda su po Pravilniku Vijeća časti HND-a sve njihove sjednice “zatvorene za javnost” i postupak se provodi na temelju pisanih podnesaka i očitovanja. Bivša ustavna sutkinja dr. sc. Duška Šarin u svom je stručnom radu još 2016. pisala kako njemački Savezni ustavni sud rijetko održava javne sjednice. I u Italiji, i kad je rasprava usmena i javna, sama sjednica je zatvorena za javnost. I u Austriji, zemlji koja je “izmislila” ustavni sud, i kad se održavaju javne rasprave radi razjašnjenja činjeničnih i pravnih pitanja, suci se ne izjašnjavaju, već eventualno propituju stranke, potom se rasprava zatvara i odluka objavljuje u pisanom ili usmenom obliku.
U vrijeme Jadranka Crnića, sjednice su bile javne, među ostalim i radi afirmacije rada suda. Odluke su donošene uglavnom jednoglasno i novinari, pa ni javnost, nisu bili obogaćeni saznanjima sa sjednice, osim što bi im to olakšalo razumijevanje predmeta i skratilo muke s iščitavanjem desetaka stranica pisanih materijala. Činjenica je i da bi u doba internetskog novinarstva, kad se relativno izgubilo specijalizirano novinarstvo, Ustavni sud “izgubio kontrolu” nad svojim odlukama i iscrpljivao bi se na kojekakvim tumačenjima. Tako je niz analitičara i sada tumačilo kako su ustavni suci prekršili Ustavni zakon o Ustavnom sudu kojim je propisano kako je djelovanje Ustavnog suda javno te da novinari “mogu” biti nazočni sjednici i javnoj raspravi te drugim skupovima u Ustavnom sudu. Tako su na Facebook-profilu Mate Palića niz profesora prava, poput Roberta Podolnjaka, Ane Horvat Vuković i Vedrana Đulabića tumačili onima koji su tvrdili kako je sjednica morala biti javna kako je “može” klasičan nomotehnički izričaj za diskrecijsku ocjenu, sa značenjem da to što može, ne znači i da novinari “moraju” biti nazočni. Odluka je na ustavnim sucima, s tim da to nije sinonim za samovolju, već ustavni suci moraju iznijeti razloge za isključivanje javnosti, što su i učinili, slagali se mi s njihovim razlozima ili ne.
Drsko pripisivanje
Što se suštine tiče, Ustavni sud Kosova imao je “hrabrosti” ukinuti odluku Vlade o policijskom satu u povodu zahtjeva predsjednika države Hashima Thaçija koji je, baš kao i Milanović, tvrdio kako se kretanje građanima može ograničiti tek ako se proglasi izvanredno stanje. Ustavni sud zaključio je kako Vlada zakonom nije bila ovlaštena donijeti tu mjeru, ali baš kao i naš Ustavni sud, zaključili su kako i u njihovu Ustavu postoje dva načina za ograničenje prava te kako nije nužno proglasiti izvanredno stanje radi ograničenja prava građana. Kod nas je većina ograničenja propisana još 2007. Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, jedino što je 2020. uz ministra zdravstva dana ovlast i Stožeru da to čini pod nadzorom Vlade.
Zar bi samo zbog toga za to trebala dvotrećinska većina!? Naš Ustavni sud većinu prijedloga uperenih protiv odluka Stožera nije ni razmatrao jer očito nisu bili ustavnopravni suvisli. Stoga je tim drskije manjkavosti tih prijedloga pripisivati nedostatku hrabrosti ili još gore “prepasti” ustavnih sudaca. Kako doznajemo, jedini suvisao prijedlog imao je potpis Peđe Grbina. Naš predsjednik nije se poput kosovskog udostojio podnijeti zahtjev Ustavnom sudu, a sada je najbučniji u kavani “Croatia”.
Ustavni sud služi tome samo da zaštiti hdzsdp monopol a to dokazuje način na koji su do sada ustavni suci birani 😒