U redovima hrvatske opozicije u monarhističkoj Jugoslaviji ustaše su uvijek zauzimali posebno mjesto. Nitko drugi osim njih nije na tako jasan način izrazio plan uspostave samostalne hrvatske države, koja bi okupljala sve „povijesne hrvatske zemlje“. Pored današnjeg hrvatskog teritorija (i s indikativnim izuzetkom Istre), priželjkivana bi ustaška Hrvatska obuhvaćala još cjelokupnu Bosnu i Hercegovinu, istočni Srijem i Baranju, a u nekim planovima čak i Sandžak, Prekomurje te Bačku. Nitko drugi osim njih nije taj plan naumio ostvariti tako radikalnim sredstvima, poput atentata, bune i revolucije.
Prema navodu iz temeljnog dokumenta pokreta: „Ustaša hrvatska revolucionarna organizacija, imade zadaću da oružanim ustankom (revolucijom) oslobodi ispod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane potpuno samostalna i nezavisna država na cijelom svome narodnom i povijesnom području“. Nitko drugi osim ustaša nije u svrhu ostvarenja tog plana bio spreman otići tako daleko u popuštanju stranim silama pa je Ante Pavelić još prije ubojstva Stjepana Radića i uvođenja režima diktature uspostavio veze s Italijom Benita Mussolinija, iz kojih će kasnije doći do prepuštanja velikih dijelova Dalmacije.
Prema dokumentu iz 1927. Pavelić je Talijanima dao riječ da su „Hrvati spremni otići dalje od Rapalla“, odnosno prepustiti Rimu više teritorija negoli je to učinjeno sporazumom između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1920. Konačno, nitko drugi u hrvatskoj politici osim njih nije u tolikoj mjeri prihvatio koncepte rasne i etničke isključivosti pa je, primjerice, još 1933. određeno da se budućim „hrvatskim narodnim i državnim poslovima ne smije baviti nitko tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda“.
Prema ustaškim planovima, trenutak oslobađanja Hrvatske ispod beogradskog jarma trebao je nastupiti nakon što im je pošlo za rukom ubiti kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu početkom listopada 1934. Ali, umjesto „konačnog obračuna sa starim neprijateljem“, tj. rušenja Jugoslavije, nastupilo je novo razočaranje. Ustaše su morali još čekati.
Položaj ustaške organizacije u Italiji nakon atentata u Marseilleu bio je sve samo ne ugodan. Iz razumljivih je razloga Rim nastojao izbjeći svaku povezanost s atentatorima, napose jer je ubojstvo izazvalo veliko uzbuđenje međunarodne javnosti, posebno vidljivo u Francuskoj, čiji je ministar vanjskih poslova Jean Louis Barthou također smrtno ranjen u napadu.
S druge strane, osim ustaša Italija nije imala drugog saveznika u borbi za dominaciju nad istočno-jadranskom obalom pa je ta okolnost nalagala da se organizacija ipak na neki način očuva i zaštiti. Talijani su odmah nakon atentata stoga počeli stavljati ustaše pod pojačani nadzor, da bi ih zatim većinu prevezli u logor na otok Lipari, smješten sjeverno od Sicilije. Otprilike oko pet stotina ustaša, koliko ih se na otoku nalazilo početkom 1935., tako se našlo u situaciji koja bi se najbolje dala definirati kao stanje između internacije, tj. prisilnog boravišta i zaštitnog pritvora. Smjestivši ih na Lipare, Italija je tako ustaše okupila na jednom mjestu, sprečavajući eventualnu nekontroliranu reakciju nekog od njih, a time i vlastitu blamažu, istodobno ih držeći na oku, tj. čuvajući za eventualno kakvu kasniju namjenu.
Nalazeći se ili u krugu tamošnje tvrđave ili u nekoj od slobodnih kuća na otoku, ustaše su imali mogućnost slobodnog kretanja, ali uz pojačan talijanski nadzor, smjeli su vršiti obuku, ali bez naoružanja i uglavnom u građanskim odijelima. Niz novih detalja o njihovu životu i radu na Liparima tijekom 1935. otkriva desetak pisama koje sam pronašao u Hrvatskom državnom arhivu.
Organizacija i moral
Ustaškim je logorom na Liparima od početka 1935. zapovijedao doglavnik Mile Budak. Ipak, Pavelićeva odluka da na čelo oveće skupine ustaša postavi književnika s nepostojećim upravljačkim i administrativnim sposobnostima gotovo odmah se pokazala spornom. Najkraće rečeno, Budak se u novoj ulozi „jednostavno nije snašao“ pa je karakteristično posegnuo za centralizacijom, a prema nekim svjedočenjima čak i tajnim nadzorom nad pojedincima koje je ocijenio problematičnim.
Opet, možda je takav smjer imao svoju dublju logiku u sukobljavanjima koja su počela razdirati skupinu. S jedne strane, dobar dio pripadnika ustaške organizacije bio je duboko ojađen ponašanjem Italije nakon atentata: umjesto da budu u prvim redovima očekivane vojne intervencije Rima protiv Jugoslavije, Mussolini ih je smatrao neugodnošću koja mu je rušila ugled u međunarodnoj zajednici. Štoviše, de facto ih je zatvorio u poseban i geografski vrlo izoliran logor.
S druge strane, i usprkos očitom zastoju, od ustaša se tražilo nepokolebljivo uzdanje u Poglavnika i njegov pravac vjere u navodno istinske namjere Italije (rušenje Jugoslavije i potpora Hrvatskoj).
Jedan od po svemu glasnijih nezadovoljnika bio je ustaša Gabro Jovanović, koji se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da Budak očito sve manje zadovoljavajući moral u logoru pokušava učvrstiti slijepom vjerom u Pavelićevu mudrost. Jovanoviću je posebno zasmetala Budakova tvrdnja da će, eto, ipak, na Liparima „sprovesti još koji Božić“, ali druge utjehe osim pozivanja na ustrajnost nije dobio.
„Svaki je od nas“, odgovorio mu je početkom ožujka 1935. pobočnik Miliša, „dragovoljno došao u ustaške redove. Nikoga se nije posebno zvalo, nikoga se nije sililo. Prema tome, svaki od nas mora na tom putu i dragovoljno ustrajati, pa morao živjeti baš i na Liparima“.
Svaka vijest o privremenom zbližavanju između Italije i Jugoslavije, što je bila politika Rima sve do proljeća 1941., primana je s nevjericom i ogorčenjem. Na blagdan Tijelova nezadovoljnici su uspjeli doći do informacije prema kojoj će predsjednik jugoslavenske kraljevske vlade Bogoljub Jeftić uskoro doći u posjet Italiji. Kad su to čuli, navedeno je u izvještaju upućenom Paveliću, „lica su odmah postala kisela. Ljudi, naime, ne vjeruju da bi jedan Srbijanac mogao doći u zemlju naših prijatelja. Pitanja padaju kao kiša, a nama ne preostaje drugo nego govoriti, da našu politiku vodi Poglavnik, i da će on već i o tome ustaše izvijestiti, ako bude potrebno. Na taj ih se (nezadovoljnike) način može umiriti i ako o tome mnogo misle i razgovaraju“.
Ali, zapravo na „ta pitanja“, tj. što zapravo smjera Italija i kakva je sudbina ustaša, u tom trenutku Pavelić zasigurno nije mogao dati konkretan odgovor. Među ostalim i zato što je i sam bio zatočen u Torinu. Pa stoga nije došlo do „smirenja“. Naprotiv, nezadovoljstvo se počelo manifestirati u vidu otvorenog neposluha. Tako je pred posebnim „ustaškim sudom“ završio ustaša Josip Pevec. Prema navodima iz te prijave, on je počeo otvoreno kritizirati Italiju, ali i samog Pavelića.
„Mi sa ovom državom (Italijom)“, izjavio je navodno pred jednim sudrugom, „nemamo nikakovih veza ni odnošaja, sve je to prekinuto i to sve Poglavnik znade, ali ne će da kaže ustašama, jer se boji, da ne dodje do otvorene bune. Za mene to nije ništa, ja kažem to svakome“. Kako je nezadovoljstvo jačalo, tako je Pevec počeo govoriti ono što je rastući broj drugih očito mislio.
Nije trebalo dugo čekati da se verbalna kritika počne pretvarati u odbijanje izvršenja zapovijedi. „Ovdje nitko ne smije imati i nema svoju volju, ovdje se mora svakoga slušati“, izjavio je Pevec pred drugim sudrugom, da bi ubrzo prilično izravno takav stav pokazao pred voditeljem „hranbenog skladišta“, stanovitim Ferenčakom. Na njegov istup Pevec je reagirao riječima: „Jebem ti ja zapovijed“. Kad je tijekom kolovoza 1935. skupina predvođena Jovanovićem umalo provela pobunu protiv vodstva logora, reagirala je Italija. Nezadovoljnici su ubrzo premješteni s Lipara.
Hrana i novac
Naravno, teškoće prepuštenosti i osamljenosti mnogo se lakše prebrođuju u situaciji materijalnog obilja, ili barem dostatne materijalne opskrbljenosti. Ali, zbog ekonomske krize u kojoj se 1930-ih našla Italija i manjkavog sustava financiranja same ustaške organizacije, materijalna je situacija u logoru i drugim mjestima smještaja bila vrlo teška. Prema dojmljivoj usporedbi spomenutog Jovanovića, živio je „kao sv. Franjo Asiški“.
Doista, imperativ stalne i sveobuhvatne štednje bilo je jedno od nepisanih načela ustaške egzistencije na Liparima. Prema zapovijedi s kraja travnja 1935., nitko tko se nalazio u logoru, uključujući i članove Glavnog ustaškog stana, nije mogao primati „više od 300 lira mjesečnih beriva“. Oni ustaše koji su bili smješteni u kućama na otoku dobivali su još 60 lira, što im je moralo biti dovoljno za „sve ostale kućne potrebe“.
Ako su pak željeli doći do dodatne hrane, odijela ili kakve druge robe, nisu mogli računati na pomoć iz središnje blagajne logora. „Tko želi imati“, navedeno je dalje, „neku posebnu odjeću ili obuću može si ju nabaviti isključivo od svojih beriva ili od svoje štednje“. Dodatna je nevolja bila u tome što su cijene svakovrsne robe, a napose živežnih namirnica, zbog žestoke krize koja je uhvatila Italiju, stalno rasle. „Neugodno nas se je dojmilo“, izvijestio je Pavelića krajem svibnja iste godine stanoviti ustaša Markan, „da su ovih dana trgovci ponovno podigli cijene svim živežnim namirnicama. Tako je sada poskupilo: kruh po kg. 10 centi (stotinu centesima ili centi činilo je tada jednu liru), meso 60 centi, mast 60 centi, ulje po litri 15 centi, vino po litri 5 centi. Razumije se, da će to našu blagajnu teško pogoditi. Trgovci kažu, da je to tako po čitavoj Italiji“.
Osim što je očito ugrožavao pravilnu prehranu, manjak je novca ustašama na Liparima priječio i pravilnu zdravstvenu zaštitu. Liječničke su usluge jako poskupjele pa je svaki pregled koštao 100, a posebno želuca 150 lira. Primjerice, središnja blagajna zbog nedostatka novca nije mogla, čak ni „uz najbolju volju“, ustaši Stjepanu Marušiću platiti popravak zubi, a nije mu mogla ni isplatiti predujam u tu svrhu. Nesretnom Marušiću preostalo je jedino čekati bolja vremena.
Kako to obično biva u sličnim situacijama, neki su se snašli bolje od drugih. Izgleda da je ipak lakše bilo boraviti u nekoj od slobodnih kuća na otoku nego u krugu tvrđave, gdje je pojedinac stalno bivao izložen nadzoru, vjerojatnoj međusobnoj špijunaži i konstantnim centralizacijskim naporima uprave logora. Dvojici visokih časnika pošlo je za rukom pronaći jednu „seljačku kućicu“ koja im je uspjela donekle dočarati „život kod kuće“. Bila je okružena vinovom lozom i stablima limuna (koje, onda, navodi se dalje, „sada ne treba kupovati“). Jedini su problem bile različite životinje. „Uz sve ostale krasote“, spomenuto je dalje, „potrebno je još istaknuti guštere, škorpijone i zmije, i to prilične eksemplare, koji se skupa s nama po zidovima sunčaju i dočaravaju pravu seljačku naturu“. Ipak, životinje nisu bile ništa strašno pa se Budak „nije trebao ništa bojati“.
Ljeto na Lipare dolazi rano pa možda i u tome treba tražiti posredne uzroke nezadovoljstva Pavelićevih kritičara. Premda dosta njih iz sunčane Dalmacije ili tople Hercegovine, vrućine na otocima u Tirenskom moru bile su posebno nepodnošljive kvalitete pa su neki ustaše ostali poprilično zatečeni.
Kako pokazuju pronađena pisma, žalbe na paralizirajuću vrućinu bile su stalne. U pismu iz druge polovine lipnja 1935. tako nalazimo sljedeću rečenicu: „Ljudi su najviše na moru i na igralištu, a škola traje samo po hladu. Vrućina je naime taka, da se po danu ne može ništa učiti“.
Markan je pak desetak dana kasnije izvijestio Poglavnika da je vrućina na Liparima „sve jača i mi, koji smo slabiji u konstrukciji, već sada ju jedva podnosimo. Pripovjedaju da ovdje znade u srpnju dotjerati i do 60 stupnjeva, pa ju jedva podnose i ovdjašnji (sic!) starosjedioci. Kako će to na nas djelovati, ja ne znam“. Vrijeme se ipak nije smilovalo, a s jačanjem vrućine došle su nove nevolje. U prvom redu komarci, pred kojima se čitavu noć trebalo skrivati i „stiskati“ pa se nije moglo spavati. „Sitni su“, opet je izvijestio Markan, „da ih se jedva vidi, mnogo sitniji nego naši. Grizu medjutim mnogo jače“.
Jedinu kakvu-takvu utjehu pružalo je, naravno, more. Zato su ustaše na Liparima većinu vrućih dana provodili na kupanju. To ih je pak dovodilo u blizinu starosjedioca otoka, napose ženskog dijela populacije. Preciznije, zabranjenu blizinu jer je ustaška prisutnost na otoku trebala ostati što je moguće više nepoznatom ostatku svijeta.
Sunce, more i žene
U uvjetima vrućine, prepuštenosti, osamljenosti i relativno golišavih ženskih tijela, na prve dodire ustaša i okolnih žena nije trebalo dugo čekati. Već početkom lipnja 1935. zapovjedništvo logora uspjelo je isposlovati da talijanska policija zabrani dolazak lokalnih žena na kupališta gdje su boravili ustaše, ali bilo je jasno da mjera nije uspjela obuzdati očito narasle strasti.
„Nekima je kamen vruć“, izvijestio je zapovjednik logora Pavelića, „ali nažalost tepiha nemamo (sic!)“. U međuvremenu, lokalni su muževi i mladići počeli vršiti pritisak na talijanske vlasti, dižući u nekim slučajevima, kako je navedeno, „čitavu uzbunu“. Pobočnik Miliša stoga je podređenima naložio da moraju poštovati ustaške propise o „nemiješanju ustaša s građanstvom uopće, pa i sa ženskama“. Pojedincima koji se toga ne budu pridržavali prijetila je „organizacijska i potpuna (sic!) odgovornost“.
Naređenje je izdano jer su neki slučajevi posebno uznemirili lokalno stanovništvo. Tako se „jedan ustaša na očigled svih kupača svlačio i tom prilikom ostao potpuno gol“, drugi se „naši (ustaški) kupači igraju za vrijeme kupanja sa ženskama, pa i sa nedoraslim curicama, koje tamo natežu i prave s njima kojekakove druge komedije“, a treći, koji je „već bio upozoren radi mnogih stvari, prenapadno se druži s jednom djevojkom iz gradjanstva“.
Dok su možda ovakve mjere uspjele spriječiti privremene susrete između ustaša i lokalnog stanovništva, dotle se dugoročnija „prijateljstva“ ipak nisu mogla zabraniti. Početkom je srpnja 1935. „pukovniku Janiši“ naloženo očitovanje o njegovim odnosima s „jednom djevojkom iz ovdjašnjeg (sic!) gradjanstva“.
Židovi i jedna mačka
Sačuvana pisma donose malo novih podataka o ideološkim stavovima ustaša u logoru Lipari. Kritičnost prema postupcima Italije možda je pokolebala njihovu vjeru u Mussolinija i crne košulje (ako je uopće postojala u razvijenoj formi, napose u redovima slabije obrazovanih ljudi). Teško je također zamisliti kakvu bi uopće dublju ideološku povezanost prema Italiji i fašizmu imali ustaše iz Dalmacije koji su činili dobar dio skupine na otoku, kad su aspiracije Rima na istočnojadransku obalu ionako bile opće poznate.
Dostupan je ipak jedan indikativan pokazatelj, ali koji se tiče ustaše koji je prije boravka na Liparima boravio u Njemačkoj. Ranije spomenuti Pevec navodno je pred ustašom Milanom Grubačem izjavio: „Ja sumnjam u katoličku vjeru, meni je ona sumnjiva, jer je Krist bio Židov“.
Vjerojatno ovdje treba prepoznati maligan utjecaj rastuće ideologije njemačkog nacizma, u prvom redu religioznog bezboštva i antisemitizma. Mnogo je pak zanimljiviji drugi slučaj na koji sam naišao. Također ranije spomenuta dva časnika koji su smještaj pronašli u seljačkoj kući u jednom su trenutku nabasali na „mladu mačkicu“. Jedan od njih ju je, navodi se dalje u izvještaju upućenom Paveliću 20. lipnja 1935., „negdje izvukao iz vode, već na pola krepanu, istresao iz nje vodu (sic!), donio kući i sada ju hranimo sa mlijekom i mesom. Drugo neće jesti“. Naumili su je koristiti za „tamanjenje gamadi“. Ali, ubrzo su se počele pronositi neslane priče prema kojima će ju „pojesti“, što je moguće odražavalo ili refleksiju činjenice o lošem materijalnom stanju ustaša ili stereotipan stav domaćeg stanovništva o njima.
Naravno, požurili su sve demantirati. „Mi se medjutim“, ponosno je istaknuto u pismu, „s tim djelom (spašavanjem mačke) ponosimo, jer smo dokazali, da i mi znademo spasiti nečiji život“. Kad čovjek pomisli da će neki ustaše samo šest godina kasnije počiniti neke od najbrutalnijih zločina u novijoj hrvatskoj povijesti, a ovi su njihovi drugovi mogli s razlogom biti ponosni na spomenuti čin spašavanja nevine životinje, onda mora ovdje na trenutak zastati. Malo se ljudi rađa s osobinama patoloških zločinaca pa ostaje zaključiti da je ključan čimbenik koji nekog pretvara u masovnog ubojicu spremnost da buduću žrtvu dehumanizira, odnosno odrekne joj svojstva ljudskog bića.
Ustaše su prisilni boravak na Liparima s razlogom doživjeli „golemim razočaranjem“. Od očekivanog raspada Jugoslavije nakon ubojstva kralja Aleksandra nije bilo ništa, a sve je još gorim činila politika zbližavanja između Italije i Jugoslavije. Italija zapravo nije znala što bi s njima pa je neke s Lipara premjestila drugdje, a neke repatrirala u domovinu. Nije ih ipak do kraja odbacila jer drugih „igrača“ na ljepšoj strani Jadrana nije imala. Organizacija se počela osipati, a preostali su najgorljiviji Pavelićevi suradnici sa zavišću promatrali kako je šef HSS-a Vladko Maček s Beogradom uspio, uspostavom Banovine Hrvatske, dogovoriti stanoviti kompromis. Nalazili su se na margini događanja, a na obzorju nije bilo naznaka promjene. Zatim im je Beograd, uz vjerojatnu pomoć britanskih službi, „priskočio u pomoć“: obaranje vlade Maček – Cvetković krajem ožujka 1941. izazvalo je histeričnu Hitlerovu reakciju, nakon koje je uslijedio njemački napad na Jugoslaviju.
Nekritička Hitlerova emocija prema Mussoliniju potom je hrvatske zemlje uvela u talijansku sferu utjecaja, a Rim je trebao barem neku domaću podršku. Našao ih je u ustašama. Ništa bolje od navedenog ne pokazuje u kojoj je mjeri povijest stvar slučajnosti ili zakona neplaniranih posljedica, odnosno u kojoj mjeri njome ne upravljaju duboke podzemne silnice strukturalne naravi koje je navodno presudno određuju. Božica sreće Fortuna zapravo je bila naklona ustašama, a ne nekakav predestinirani lanac događaja. Oni pak priliku nisu iskoristili. Dijelom i zato što su zaboravili pouku o vrijednosti spašavanja života jedne mačke.
Ja dosad nisam vidio narod koji toliko sam sebe pljuje zbog 4 godine 2 svjetskog rata a ujedno velica oko 40 godina diktature i zlocina prema samom sebi, mislim ono, sta bi tek trebali radit njemci , talijani i japancii koji su bili kolijevka fasizma a koji su odavno zatvorili tu stranicu povjesti i gledaju prema naprijed, ali ne mi uvik nadjemo par mulaca koji naprave neki grafit ili obuku crno pa se kao fol zgrazavamo , a u proslom ratu ne tako davno svi imali logore svi cinili puno strasnije zlocine i odgovorni za te zlocine se jos keze na televiziji, ali ne, hrvatima treba dokazat genocidnost i zlo, pa onda samo sebe pokopajemo, predsjednik nam izjavljuje u izraelu da zmija jos gmize, a izrael isti dan ubija stotine palestinaca koji samo hoce slobodu, koja tuga od ljudi smo mi sami!