Muž me ‘vara’ s kompjutorskom igricom. Svaki slobodan trenutak provodi na toj igrici, kopa neko kamenje, radi napitke, dopisuje se s ekipom iz cijelog svijeta, ali razgovor sa ženom je naporan. Ako i govorim, napola me sluša, ako mislim da me čuo, nakon pet minuta kaže: “Kaj si ono rekla?” ili potvrdi da će nešto napraviti i onda napravi totalno pogrešno jer nije slušao dok je igrao. Imamo dvoje djece. Preko dana naradim se kao konj, a tu je i dizanje svaka tri sata za hranjenje bebe od dva mjeseca. I najveći problem... želim seks nakon tako napornog dana, ali on nije baš zainteresiran. Nemam sto kila, nije mi ostala ni kila viška poslije oba porođaja, mislim da imam dobro tijelo, jedino sise su malo otišle... ipak je tu dvoje djece. I kaj sad? Njemu je jedino zadovoljstvo i sreća visjeti na kompu po cijele dane i noći...”
Riječi su to mlade žene koja je na internetskom forumu podijelila problem kompulzivne posvećenosti svog supruga kompjutorskim igricama koja je očito prerasla u obiteljski problem i ozbiljno narušava njihov brak. Baš kako je to slučaj sa svim ovisnostima. Suprug nije svjestan problema i negira ga, nastavlja ona u svom postu.
“Kad hoću razgovarati o tome, onda je uvijek isti odgovor kako bez veze zaključujem i kak’ ne kužim da nema problema ili jednostavno kaže: ‘A kaj me jebeš sad s tim glupim forama i pričama!’. Meni je dosta, ne da mi se više tako. Hoću njegovu promjenu... Ili!? Ne znam kaj da radim, očajna sam, a sve više sumnjam u sebe umjesto da priznam da je možda kreten koji je ovisnik o igricama i ništa drugo nije važno”, zaključuje ona.
Otuđenost od vršnjaka
Problem ovisnosti o internetu i videoigricama širi se poput požara već godinama. Konačno je prošle godine “gaming disorder” kao novu vrstu ovisnosti Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) kategorizirala kao bolest. Poremećaj je, zajedno s ovisnosti o seksu, ta UN-ova zdravstvena organizacija i formalno uvrstila na listu dijagnoza, odnosno u 11. reviziju Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema proteklog tjedna na svom godišnjem zasjedanju u Ženevi.
Više je vrsta ovisnosti o internetu. Moguće je biti ovisan o društvenim mrežama, o online igrama, online kockanju, pa čak i o kupnji putem interneta, a moguća je i ovisnost o surfanju, odnosno o stalnoj potrazi za informacijama na internetu, te ovisnost o cyberseksu, koja podrazumijeva pretraživanje i pregledavanje pornografskih materijala.
Gaming disorder i u Hrvatskoj se liječi već neko vrijeme u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče i u KBC Sestre milosrdnice te u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru. U Jankomiru ambulanta djeluje od prošle godine, a ovih se dana program Dnevne bolnice za ovisnost o internetu i videoigricama intenzivirao.
– To znači intenzivniji rad, dvaput tjedno gotovo cijeli dan. Radimo s njima i s njihovim obiteljima. I to kontinuirano, koliko god treba, mjesecima ako treba. Jer i ova je ovisnost, kao i sve ostale, kronična i recidivirajuća – naglašava psihijatrica dr. Irena Rojnić Palavra, voditeljica Dnevne bolnice za ovisnost o internetu i videoigrama u Jankomiru koju smo posjetili.
U skupini koja je upravo počela s radom ih je petnaestero. Uglavnom je riječ o mladićima u dobi između 20 i 30 godina koji još traže sebe i, osim što igraju videoigre, imaju malo drugih interesa. To je, međutim, zapravo posljedica nekog njihovog primarnog problema. Nisu zaposleni, neki studiraju, ali su studiranje zapustili, a svima je zajednička donekle nezrelija struktura ličnosti i narušeni obiteljski odnosi. Imaju malo vršnjačkih relacija, relacija, žale se na poteškoće u ostvarivanju kvalitetne komunikacije. Jedna je osoba ondje zbog ovisnosti o društvenim mrežama, što je puno rjeđe. Njihova posvećenost internetu i igricama videoigrama svojevrstan je bijeg od problema, odnosno način nošenja s teškim situacijama, emocijama, mislima i odnosima.
Terapija na uputnicu
Nisu raspoloženi za razgovor. Prvi im je dan u programu, osjećaju pritisak jer su svjesni da imaju problem i pred njima je zadaća da ga riješe. Donekle su anksiozni, zatvoreni su u svoj svijet i teško komuniciraju pa im je lakše naprosto odbiti razgovor. Neki od njih uz tu ovisnost imaju i druge poremećaje, poput anksiozno-depresivnog, poremećaja ličnosti, shizofrenije.
Jedan od njih, nazovimo ga Dario, tipičan je ovisnik o internetskim igrama. Ima 20 godina i, osim nekoliko mjeseci koliko je bio zaposlen, ništa ne radi otkad je završio školu, već dvije godine. Svaki mu je dan isti. Obitelj mu je razorena još u djetinjstvu i odmalena živi s mamom. Na PlayStationu “visi” još od prvog razreda osnovne škole i to mu je uvijek bila najdraža i najugodnija zabava. Majka je tek na kraju osnovne škole uvidjela da joj dijete ima problem. On se intenzivirao u srednjoj školi. Dario je zazirao od socijalnih kontakata, površno je cirkulirao među vršnjacima i nije imao uspjeha sa sklapanjem prijateljstava, bojao se socijalnih kontakata. Bio je uvjeren da nije kvalificiran ni za kakav posao i bojao se neuspjeha i na tom polju... Na internetu je sve bilo puno lakše: igranje igara stvaralo mu je ugodu, dok igra, ne razmišlja ni o čemu, ni o problemima ni o budućnosti, a istovremeno ostvaruje barem virtualan kontakt s vršnjacima. U tom svijetu prividno se osjeća dobro.
“Ustajem oko podneva, pojedem ručak i onda igram. Do jedan, dva u noći, kad odem spavati, a onda sve ispočetka”, reći će on.
Prema standardima SZO-a, ovisnost o računalnim igrama postoji ako traje najmanje godinu dana i značajno ugrožava sposobnost igrača da funkcionira u školi, na poslu ili u obitelji i među prijateljima. Svakako da je po nekoliko sati dnevno na internetu previše, ali nema nekih strogo definiranih brojki koje bi značile koliko je vremena previše za kompjutorom.
Možete puno biti na internetu, a ne biti ovisnik. Dijagnoza se odnosi samo na patološko igranje videoigara, a ne na internet kao takav. No zabrinuti se treba kad osoba počne gubiti kontrolu nad vremenom provedenim na internetu, kada počne zakazivati na poslu ili u školi zbog tog osjećaja prisile, odnosno kompulzivne uporabe interneta, kad zbog toga počnu problemi kod kuće i socijalni se kontakti naruše, kada se osoba izolira od drugih, kada sami sebi kažu da će tu naviku promijeniti pa u tome ne uspijevaju, kada se u slučaju izostanka internetske veze počne javljati žudnja za njom i osjećaj da svakako moraju doći do interneta, kada počnu bolovi u leđima ili rukama zbog sjedenja za kompjutorom, kad se zanemare sve druge aktivnosti istovremeno ustrajući u tom ponašanju unatoč pojavi evidentnih posljedica. Tada postaje opasno – nabraja psihijatrica.
Dario, međutim, želi promijeniti svoj život, želi raditi na sebi i svjestan je da želi nastaviti sa svakodnevicom koja se sastoji samo od sjedenja za računalom.
– On se želi promijeniti, a mama je suportivna i to je dobar put za zalječenje. Bez tog preduvjeta, uvida u vlastito stanje, kritičnosti prema istome i motiviranosti za promjenom, kao i suportom bližnjih teško je očekivati pozitivne pomake. O potpunom je izlječenju, naime, teško govoriti jer za razliku od ovisnosti od nekih supstanci, cigaretama ili alkoholu, gdje je potrebna potpuna apstinencija, ovdje nije moguće odrediti ni provoditi potpunu apstinenciju jer je Internet postao sastavni dio života. Tu treba naći ravnotežu kako bi ovisnici znali koristiti internet za školu, fakultet ili posao. Treba postići da oni kontroliraju korištenje interneta, umjesto da internet kontrolira njih. Da imaju život i nemaju stalnu potrebu da budu na internetu ili videoigrama – napominje dr. Rojnić Palavra. Također, nastojati reparirati narušene obiteljske odnose od iznimne je važnosti.
Terapija ide na uputnicu, koja se po potrebi produljuje, dakle osoba koja problem osvijesti treba se javiti svom liječniku i javiti se potom na prvi razgovor u Jankomir, nakon čega se pacijent uključi u grupu dnevne bolnice. Tim dnevne bolnice vode psihijatri, prvostupnici sestrinstva, socijalni pedagog, psiholog i radni terapeut. Sastaju se srijedom i četvrtkom. Među ostalim terapija se sastoji od treninga socijalnih vještina, kontrolirane upotrebe interneta, rade na strukturiranju slobodnog vremena, na pojmu o sebi i samopouzdanju, samopoštovanju, emocijama, odnosima s drugima... S radnim terapeutom bave se sportom i progresivnom mišićnom relaksacijom te radno-okupacijskom terapijom, jer tu su zbog dosadašnjeg stila života zakinuti, a odlaze i na mini-izlete u, primjerice, zoološki ili botanički vrt, na neku izložbu, muzej i sl. Svi koji žele prekinuti svoju ovisnost mogu se javiti u Jankomir na broj telefona 01 3430 102, pozivaju doktori.
Gadgeti nisu za predškolce
Opasnostima koje, uz sve svoje dobrobiti, nosi internet i posebice videoigre, najviše su izložena djeca. Istraživanju Hrabrog telefona i Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba pokazalo je da 78 posto djece i mladih nema postavljena nikakva pravila o korištenju društvenih mreža. U Hrvatskoj 70 posto djece počinje koristiti ekrane u svakodnevnom životu već od druge godine života, a 90 posto predškolske djece samostalno koristi sadržaje koje želi gledati.
– Nisu svi u jednakom riziku za razvoj ovisnosti o internetu. Mladi koji pate od depresije, anksioznosti ili imaju neke druge psihičke probleme ili bolesti u većem su riziku. Naročito su mladi koji pate od socijalne anksioznosti ili se u društvu vršnjaka osjećaju čudno i otuđeno skloni okrenuti se internetu u pokušaju da se afirmiraju i osjećaju prihvaćeno. Oni često zamjenjuju realni društveni život s provođenjem vremena uz različite sadržaje na internetu. Dakle, ako imate dijete koje se ne osjeća dobro u svojoj koži, često je depresivno ili tjeskobno te ima problema u stvaranju i održavanju odnosa s vršnjacima, važno je da potražite pomoć i radite na tim problemima te istovremeno pazite da se dijete ne okrene internetu za „utjehu“ – kaže psihologinja prof. Tanja Dejanović Šagadin iz Psihološkog centra Tesa, te napominje da je, kao i kod svih problema, prevencija puno učinkovitija i jednostavnija od rješavanja problema kad se jednom razvije u punom kapacitetu. Zato je važno jasno ograničiti vrijeme korištenja interneta i dosljedno se držati tog ograničenja, biti otprilike upućen u djetetove aktivnosti na internetu i razgovarati o tome, ali i vlastitim primjerom umjerenog i funkcionalnog korištenja interneta dati primjer. Navike se stvaraju vrlo rano pa tako mnogi roditelji i ne znaju koliko griješe kupujući gadgete predškolskoj djeci ili pak dajući sasvim maloj djeci da se igraju njihovim mobitelima. Time kupuju sebi predah za kavu, ali odmažu razvojnom putu djeteta i pripremaju teren za moguću ovisnost u skoroj budućnosti.
