Više je načina za praćenje neke ekonomije, a grupa docenata sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta čini to preko semafora poslovnog ciklusa koji pokazuje nalaze li se pojedini indikatori hrvatskog gospodarstva u fazi ekspanzije, usporavanja, recesije ili oporavka. Što se iz dosadašnjih ekonomskih kretanja može očekivati, govori voditelj MacroHuba, docent s katedre za makroekonomiju dr. Tomislav Globan.
Dosta se u posljednje vrijeme piše i govori o recesiji. Jesmo li pred novim problemima?
Vrhunac ekonomskog ciklusa je iza nas, ali to što smo prošli vrhunac, ne znači da smo pred recesijom. Kad bismo točno znali kad će recesija, mogli bismo se obogatiti jer bismo imali povlaštene informacije. Ono što mi na MacroHubu kroz Semafor poslovnog ciklusa pratimo to su pojedine stavke koje utječu na kretanje BDP-a, a neke od njih, poput industrijske proizvodnje, već su dugo u negativnoj zoni, izvoz roba također raste po prosječno nižim stopama nego što je rastao u zadnjih desetak godina. Spomenute stavke upućuju da stvari idu prema dolje, ali daleko je to još od bilo kakvog pouzdanog signala da slijedi recesija. I dalje se zaposlenost povećava, potrošački sentiment je na vrhuncu, građevina je u ekspanziji, plaće rastu, kao i turizam, doduše po sve sporijim stopama. Sve u svemu, nema još govora o bilo kakvim znakovima recesije. Usporavanje da, ali recesija 2019. sasvim sigurno ne.
Kad spominju novu krizu, ekonomisti kažu da nije pitanje hoće li doći, nego kad jer se razdoblja rasta i recesije smjenjuju. Mogu li se tako tumačiti ekonomski ciklusi?
Poslovni ciklusi pod velikim su utjecajem očekivanja. S vremena na vrijeme dogodi se da, što opravdano, što neopravdano, ljudi počinju sumnjati jesmo li došli do kraja ciklusa rasta, hoće li se u budućnosti politike mijenjati, hoće li se pogoršati uvjeti za kredite, poslovanje poduzeća i slično, kako će se kamatne stope odraziti na kreditiranje, potrošnju i investicije. Takvi strahovi i negativan sentiment mogu utjecati na ponašanje. Ako se ljudi boje ili imaju razloga vjerovati da će u budućnosti biti lošije, onda će smanjiti potrošnju, neće uzeti kredit i automatski stvar se multiplicira i može prouzročiti recesiju. Za Hrvatsku znamo da su u najvećem broju slučajeva okidači za recesiju vanjski. Mi smo mala otvorena ekonomija koja ima jake trgovinske i financijske veze s okolinom preko kojih se prelijevaju negativni impulsi na naše gospodarstvo, ako se oni dogode. Ako je kriza u Italiji, Talijani će kupovati manje svih proizvoda pa tako i hrvatskih, naš izvoz pada, a isto vrijedi i za njemačko gospodarstvo. Naš je problem što je prošla recesija trajala šest godina, i to ne zbog vanjskih, nego zbog domaćih okolnosti. Impuls je bio inozemni, ali domaći su problemi uzrokovali da recesija tako dugo traje.
Kako sad stojimo s domaćim problemima, jesmo li nešto naučili iz krize?
Struktura gospodarstva je bolja nego što je bila prije desetak godina. Daleko smo od toga da smo riješili sve strukturne probleme koji su nas kočili, ali postoje razlike. Prije deset godina rast i ekonomska aktivnost financirali su se na dug, trošilo se na potrošna dobra koja ne stvaraju dodanu vrijednost. Danas nemamo takvu kreditnu ekspanziju, imamo suficit u vanjsko-trgovinskoj bilanci, izvoz roba je izrazito jako porastao nakon ulaska u EU. Država je tada više trošila nego prihodovala, danas je obratno, što otvara prostor za smanjenje porezne presije. Prije deset godina imali smo investicije koje ovise o državnom financiranju, danas se velika većina investicija financira iz fondova EU. Također, danas nemamo balon na tržištu kapitala koji je prije deset godina ostavio velik broj ljudi u znatnim gubicima i pojačao negativan potrošački sentiment nakon što je puknuo. Ono što možemo reći da je donekle slično danas kao i 2008. situacija na tržištu nekretnina i u građevini, u kojima bilježimo dvoznamenkaste stope rasta cijena stanova na obali i u Zagrebu, a stanovi se ponovno kupuju i prije nego što je zakopana prva lopata u zemlju.
Plaće u Zagrebu
Hoćete reći da bi udar nove krize danas bio blaži?
Udar bi morao biti slabiji, ali iz nekoliko razloga valja biti oprezan. Bez obzira na to što se javni dug smanjuje, on je i dalje na znatno većim razinama nego prije krize, bio je ispod 40 posto, danas je oko 75 posto, tada smo imali investicijski kreditni rejting, danas ga još uvijek nemamo. PDV je bio 22 posto, danas je 25 posto, što nije mala razlika. U slučaju sljedeće recesije, kad porezni prihodi budu manji, imat ćemo manji prostor za krpanje rupa u proračunu povećanjem poreza nego što smo ga imali tada. Propuštena je i prilika da se javni dug brže smanjuje premda tržište i dalje procjenjuje da je rizičnost hrvatskog gospodarstva relativno mala.
Ja bih rekla da u odnosu na 2008. imamo i 300.000 iseljenih mladih ljudi, što je isto faktor koji se slabo percipira.
Činjenica jest da se broj stanovnika smanjuje. Stvarnost nam potvrđuje ono što znamo iz teorije, da emigracije smanjuju pritisak na nezaposlenost i dovode da plaće u zemlji iz koje ljudi emigriraju rastu. Rastu jer poduzeća imaju manji bazen nezaposlenih iz kojeg mogu birati radnike, raste pregovaračka moć sindikata. Ako želite doći do radnika, morate ga platiti više. Ulazak u EU omogućio je mobilnost i, kad 2020. godine Austrija ukine sedmogodišnji moratorij na dolazak radnika iz Hrvatske, potencijalno bismo mogli imati još jedan val iseljavanja, ali koji vjerojatno neće biti tako jak kao prethodni. Svakako, plaće su porasle i zato što je manje ljudi.
Znači, na migracije ne trebamo gledati kao na gubitak?
Gubitak jest definitivan, manje ljudi koji žive u nekoj zemlji podatak je koji nešto govori i o toj zemlji. Dugoročno gledano odlasci nisu pozitivna stvar, ali ako postoji šansa da se ljudi vrate nakon što su stekli nova znanja i praksu u uređenim društvima, efekt može biti i pozitivan. Gledano kratkoročno, ako netko ode u inozemstvo i ondje zaradi više nego što bi zarađivao ovdje i pošalje novac natrag, to pozitivno djeluje na pokazatelje poput platne bilance. Ipak, dugoročno se postavlja pitanje održivosti mirovinskog i zdravstvenog sustava koji se financiraju iz plaća jer dominantno odlaze ljudi koji su radno sposobne dobi.
Svi znamo da strukturnih reformi nije bilo, koja se od njih nije smjela odgađati? Je li to javni sektor?
Postoje konkretni pokazatelji koji mjere efikasnost države i javne uprave, a jedan od njih je indeks efikasnosti vlade koji izrađuje Svjetska banka, na kojemu se iz godine u godinu vidi da su pri vrhu uobičajeni “sumnjivci” – Danska, Singapur ili Nizozemska, a Hrvatska je uvijek u sredini ili drugoj polovici ljestvice. Objektivni pokazatelji govore da javna uprava ne upravlja efikasno sredstvima kojima raspolaže. No, nisu svi dijelovi javne uprave jednaki i ne možemo generalizirati.
Zašto je reformski kapacitet kod nas nizak, jesu li problem koalicije, vlast, očekivanja građana?
Mislim da je postojala spremnost za opsežnije reforme 2015. i 2016. godine kad je recesija bila relativno nedavna i javni dug bio na vrhuncu, a javnost je prepoznala opasnost tako visoke razine javnog duga. No, njih nije bilo zbog političkih previranja, pada Vlade, novih izbora. Situacija se ekonomski sama po sebi popravila, ljudi su zaboravili recesiju, počele su rasti, plaće, a političari neće povlačiti nepopularne poteze ako ne moraju. Često se u ekonomiji neke stvari same po sebi oporave i poprave, počeo je rasti BDP i automatski je razina javnog duga počela padati pa je i pritisak na reforme popustio. Kad imate situaciju da je Vlada na pola mandata, već se na horizontu naziru budući izbori i ne povlače se mjere koje će oponenti moći iskoristiti da skupe poene. Nije to samo hrvatski pristup.
Porez na imovinu: Razlozi 'za' i 'protiv'
Istina nije, svi su političari pomalo populisti, no mi smo ostali najlošija tranzicijska ekonomija u posljednja dva desetljeća?
U nekim stvarima teško je uspoređivati naše podneblje s podnebljem i mentalitetom na Baltiku ili u Poljskoj. Mislim da je praktičnije i bolje uspoređivati našu spremnost na reforme s onom kod Portugalaca, Talijana ili Grka. S baltičkim zemljama dijelimo sličnu povijest socijalističkog sustava, koji opet nije bio isti jer je kod njih bio puno rigidniji, ali osim toga pitanje je što mi imamo zajedničko s njima. Sličniji smo mediteranskim zemljama i njihovu mentalitetu, a i po spremnosti na održavanju statusa quo.
Guverner Vujčić slijedi svoj put eurostrategije. Ima li razloga da otežemo s ulaskom u eurozonu?
Objektivno nema. Kad usporedimo što bismo dobili i što bismo potencijalno mogli izgubiti, vaga jasno preteže na stranu koristi. Činjenica je da valutni rizik postoji i, kad bi došlo do većeg poremećaja i klizanja tečaja, velik broj ljudi dospio bi u egzistencijalne probleme. Transakcijski troškovi su prisutni, struktura našeg gospodarstva i navike da se štedi u stranoj valuti te da se cijene svih trajnih i visokovrijednih dobara izražavaju u eurima utjecali su i na kreditiranje. Korištenje tečaja za postizanje ekonomskih ciljeva je ograničeno. U teoriji se kaže da ulaskom u eurozonu gubimo jedan alat za djelovanje, ali u stvarnosti mi ga ni danas ne možemo koristiti onako kako neki zagovaraju. Čuli smo u javnosti da, kad jednom uđete u eurozonu, prilagodba na neki šok ide samo preko tržišta rada. No, to nam se i sad događa jer ne možemo koristiti kunu kako bismo poticali ekonomsku aktivnost. Sama činjenica da imamo euro neće povećati ni smanjiti emigriranje iz zemlje.
Kako ocjenjujete našu poduzetničku klimu, brzinu prilagodbe novim industrijama?
Pitanje bavljenja poduzetništvom u velikoj je mjeri stvar odgoja i onoga što se govori djeci od malih nogu – da je sigurnost radnog mjesta najvažnija. Ali mislim da se to mijenja. Ekspanzijom interneta u naše živote puno nam je toga dostupno. U posljednje vrijeme u Hrvatskoj je pokrenuto mnogo blogova i web-stranica koje su jako posjećene, a posvećene su temama kako pokrenuti biznis, kako zarađivati, koristiti digitalni marketing za unapređenje poslovanja i sl. Poduzetništvo nije samo proizvodnja fizički opipljivog dobra nego je poduzetništvo i kada kreirate kvalitetan sadržaj na internetu koji ljudima stvara dodanu vrijednost i koji su spremni platiti. Država porezno honorira male obrtnike, i u svojoj okolini vidim dosta mladih ljudi koji se time počinju baviti, što je dobro. Ne bih okrivljavao državu za sve, svatko ima individualnu odgovornost i obvezu prema sebi i obitelji da pokuša ono u čemu je dobar i talentiran staviti na tržište i tako steći dodatna sredstava. Nije dovoljno reći, “ako država promijeni taj i taj zakon, ljudi će se početi ponašati poduzetnički”. Da bi moglo biti jednostavnije pokrenuti biznis – da bi moglo biti manje papirologije, da – ali još nisam čuo da je netko imao dobru ideju za biznis, ali je odustao jer je morao skupiti više papira. Dobar dio je i na spremnosti da se pogriješi i krene u nešto, bez brige o tome što će okolina reći ako ne ispadne dobro.
Očekujete li povećanje kamatnih stopa u eurozoni?
Mislim da možemo očekivati, ali nezahvalno je reći kad. Prije kraja ljeta sigurno neće rasti. Kad i porastu, ne vjerujem da će išta biti drastično, dramatično i brzo. Govorimo o 0,1 i 0,2 postotna boda. Ne možemo reći da je toliki rast kamata problematičan i da će dovesti do recesije i drastičnog pada ekonomije. Europska središnja banka (ECB) htjela bi povećati manevarski prostor dizanjem kamatnih stopa da imaju čime djelovati kad dođe do iduće recesije. Vidimo da je američka centralna banka FED brža i agilnija u donošenju odluka. Uvijek je tako bilo i tako će biti jer u eurosustavu sjedi 19 guvernera koji se moraju usuglasiti. FED je digao kamatne stope iznad dva posto i stvorio manevarski prostor da uobičajenim mjerama ekonomske politike može davati poticaj ako dođe do recesije. Europi to ide sporije i zbog straha da rast koji je u nekim velikim gospodarstvima krhak ne pogura u negativnu zonu. Potezi će dosta ovisiti o kretanju inflacije. Bude li inflacija više od dva posto, lakše će se donositi odluka o dizanju kamatnjaka jer je stabilnost cijena najvažniji cilj ECB-a.
Italija u recesiji: Komentar Silvija Tomaševića
činjenice su hebene ... industrijska proizvodnja u 2018.god. dostigla je 93% nivoa industrijske proizvodnje soc.rep.hrvatske iz 1989.god. ... zaslugom naših neimara , poštenih domoljuba uspjeli smo prodati sve proizvodne firme , sve banke , sve telekomunikacije , sva rudna bogatstva , more , planine , zemlju ... i što sada očekujemo ? ... da nam nijemci daju kruha ? ili talijani ? ili austrijanci ? ili ne daj bože rusi ? ...