Nadam se da niste na balkonima i prozorima pjevali “Moju domovinu”. U tom patetičnom izrazu najprizemnije antivirusne krdoizacije nema ničeg korisnog, pametnog, dostojanstvenog. Uz rad od kuće, trebate biti i domoljub od kuće. Ideja da se u zbornom pjevanju otrgnemo boleštinama ne samo da je loš vudu nego proizvodi i suprotne psihološke učinke na pojedinca od onih u koje se nepoznati začinjavci, a time i počinitelji parapsihološkog zločina, kunu. To što ćete vi i vaš susjed s više ili manje sluha i očaja otpjevati spomenutu davoriju neće na vašim bolničkim kartonima značiti ni najmanju promjenu; bit ćete samo više kontaminirani epopejom nacionalnog (zlo)duha.
Suštinski je stvar jednostavna; ako je ova kriza išta definitivno potvrdila, onda je to činjenica da hrvatstvo nije okvir unutar kojeg bismo mogli rješavati probleme ovog društva. Prije toga empirijski smo utvrdili da hrvatstvo ne može riješiti ni ekonomske, ni socijalne, ni političke probleme, da nema unutar svoje jednostaničnosti ni primisao izlaza za civilizacijske nedoumice, za univerzalno-obrazovni standard, niti se može dostojanstveno nositi sa svojom religijskom predestiniranošću, u čemu su baš nacija i religija jedna drugoj hvatale i grizle rep. Ista su nas iskustva trebala, nakon toliko poraza, suočiti s notornim; da je hrvatstvo okvir unutar kojeg su svi ti problemi generirani i unutar kojeg su se granali.
U bar polovici slučajeva zbog činjenice nacionalne ekskluzivnosti, a u onoj drugoj polovici zato što je nekome bilo zgodno manipulirati ostrašćenim nacionalnim prabitkom. Izaći nakon svega na balkon i pjevati “Moju domovinu” u situaciji koja ne može biti neukusnija i poraznija, znači ne samo odustajanje od prijeko potrebne dekrdoizacije hrvatskog društva nego i armiranje naše nacionalne neoriginalnosti zbog koje nam za kakvo-takvo kohezijsko shvaćanje vlastitog društva treba i kakav takav neprijatelj. Nemojte se zajebavati, pa ako danas trebate strahovati od nekog neprijatelja, onda morate strahovati od Hrvata s obzirom na to da vam po logici velikih brojki pripadnik većinskog naroda najprije i najlakše može isporučiti virus. Pa se onda nakon toga zagrlite i zaojkajte “Moja domovina” s ponosom i nacionalnim angažmanom. Masovno izražavanje jakih emocija redovito je vodilo samo jednome – masovnim grobnicama.
I dok se medicinska struka bori protiv sile za koju i ne znamo s koliko divizija raspolaže, od nas se unutar anasteziranog kolektiva traži da, s jedne strane, ne gubimo besmisao nacionalnog naboja, a s druge strane, da se uz smiješak i pokornost pognute glave jedno po jedno odričemo svih univerzalnih prava koje nas čine ljudima. Nema slobodnog kretanja, nema slobodnog ulaska u trgovine, na ulazu u apoteke identifikacija, preko mobitela pratiti, lokalizirati, a uskoro vjerojatno i izručiti, policijski sat visi vam negdje iznad glava, GSS u obavljanju policijskih, policija u obavljanju vojnih, vojska u obavljanju paramilitarnih poslova... Slobode kojih se odričete za svoje dobro neće se vratiti automatizmom kada se i ako se uopće jednog dana oglasi sirena za prekid uopćene opasnosti.
Mnogo od toga će ostati u upotrebi i puzajuće, neprimjetno i samo po sebi razumljivo postat ćete korisnici blagodati totalitarnog obrasca u kojem ćete odjednom morati pjevati predložene nacionalarije s balkona i puškarnica svojih karantenskih ćelija. To će vam postati radna obveza. Kao što je radna obaveza postala profesorima da podučavaju od kuća, a da ih poslodavac uopće nije pitao imaju li tehnoloških osnova za to, niti se pobrinuo da im stvori minimum nužnih uvjeta. Konstatacija kako se od sutra radi od doma, nakon čega će već netko drugi pokupiti politički pljesak, spada u red bezobrazluka u kojem će sustav samog sebe uvjeravati da sve funkcionira. A slično je i u svim drugim zanimanjima koja „dobrovoljno“ rade od doma, troše svoje resurse i čekaju neminovnost krize.
Biti slobodan u vrijeme zaraze ne mora nužno značiti neposluh ili neodgovornost, može to biti i znak da si zaražen slobodom i da nema tog nadbirokratskog tijela koje ti slobodu može ograničiti u ime zajedničkog zbornog pjevanja. Koliko je samo Milanović bio u krivu kada je, prilično samouvjereno, proglasio da su ratovi završili, a iza kulisa se spremao početak procesa za koji sve do sada nema jasno definirane fizionomije. Svi smo usred nečega, a ne znamo što je to, svi u čovjeku gledamo potencijalnu prijetnju i neprijatelja, svi u svakome tražimo logiku vlastitog postupanja i mjeru reduciranih stvari, svi u drugome otkrivamo utjehu pristajanja na deficit logike.
Ma koliko nas zasipali brojkama, ovo je vrijeme iracionalnog, vrijeme gotovo ultrareligijskog proroštva i sve ćete češće moći čuti kako je sada trenutak da se dublje zagledamo u sebe i da svijet nakon ovog iskustva bude bolji. Neće biti. Oni koji su do sada gledali u sebe i koji su polazili od sebe radit će to po istom principu i dalje, oni koji su do sada gledali samo za sebe radit će tako i dalje; bolji će bivati još boljima, loši će bivati još lošijima i svijet neće naučiti ništa. Hrvatskom društvu, politički gledano, ne treba velika, nego pametna koalicija, treba nam netko tko nas neće zvati da s čeka naričemo u sumrak, nego da ne čekamo na slobodu koju nam jedino može darovati nečija moć.
