Pokriti se koliko je pokrivač dug, stara je poslovica. Mi to odavno ne činimo jer kronično vise trošimo nego što stvaramo, a čini se da bi se tek u ovoj godini taj trend mogao promijeniti.
U međuvremenu, pokrivač se rastezao maksimalno da pod njega stanu sve interesne skupine do trenutka kad su svi postali nezadovoljni – i oni koji su izvan pokrivača i oni pod njim jer je pokrivač sve tanji.
Uz sva obećanja, ono što smo dobili je gotovo najniži standard života među članicama Europske unije. Trenutak istine bilo je otvaranje slobode kretanja radne snage, prije svega u Njemačku gdje odlaze ne samo oni koji nisu, već i oni koji ne žele biti pod tim pokrivačem. Za taj sustav satkan od klijentelizma, nepotizma, korupcije i pravne nesigurnosti (a sami kažu da su to razlozi njihova odlaska) – ne žele ni čuti.
Bez obzira na veće troškove života u novim sredinama u inozemstvu (čemu sam i sama bila svjedokom pet godina) trpe i govore da im je dobro vjerujući da će svakog dana biti bolje. Odlaskom su dobili su novu dozu strpljenja koje ih je izdalo o čemu svjedoči i sama odluka da se zapute van. Istraživanje koje je proveo doc. dr. sc. Tado Jurić s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu pokazuje da više od polovice Hrvata koji su otišli u Njemačku imalo posao potvrđujući da osnovni razlog nije usko ekonomski, već je u pitanju ukupna perspektiva života.
Nadalje, prema brojkama proizašlim iz ovog istraživanja, danas je više Hrvata u Njemačkoj nego u BiH, gdje su konstitutivni narod. Najveći hrvatski gradovi uskoro se neće nalaziti u Hrvatskoj. Po teoriji svakom po malo (i na svaki idući pritisak još malo), kao što je vidljivo u planovima za novu demografsku reformu, mirovinski sustav je nemoguće pokriti, ni trenutno ni perspektivno. Drže se samo oni koji su dijelovi klijentističke mreže i potiču ovakav način rada. Uz situaciju nezaposlenosti, starenja stanovništva i odlaska radno sposobnih, sve je manje onih koji će proizvoditi da bi bilo kakav mirovinski sustav bio održiv.
Umjesto mirovina, država će morati domišljati načine za davanje socijalne pomoći. Čak i dio privilegiranih, “proračunskih domoljuba”, smatra da nije loše što neki idu; manje je nezaposlenih, više će biti raspoloživih radnih mjesta, a pogotovo je bitno da će biti manje za podijeliti (imaju percepciju da je zadatak vlasti i smisao borbe za vlast da bi se nešto dijelilo). Kao da su nesvjesni da se nema što za podijeliti ako se nešto novo ne stvori.
A oni koji su bili u poziciji to stvarati sve bolje govore njemački, doprinose njemačkom društvenom proizvodu, podupirući njemačke umirovljenike. Čekajući dan kad ćemo se konačno, kao narod i država, pokriti koliko nam je pokrivač dug. Pa koliko nas ostane.
Umirovljenicima koji rade treba umanjiti mirovinu
Umjesto mirovina država će davati socijalne pomoći --------------------------------------- pa već daje - još jedino može i to ukinuti do potpune sreće! Kaj se ono dešava u Rumunjskoj?!