Vlaji na Himalaji - pothvat na koji u osvajanje vrha Mera Peak visokog 6476 metara Stipe Božić i Vedran Mlikota vode 10 članova Planinarskog društva Sveti Jure iz Zagvozda, posve se približio realizaciji. Vlaji kreću 10. rujna u Zagreb, gdje će im se pridružiti nekolicina zagrebačkih Vlaja pa će ih sa Stipom i Vedranom biti 16.
Na pola puta do cilja pridružit će im se i Viki Grošelj, slovenski alpinist svjetske slave, prijatelj vođe ekspedicije Stipe Božića. Zanimalo nas je tko su ti Vlaji koji će biti na Himalaji, pa smo otišli u Zagvozd i upoznali ih. Društvo je vrlo šaroliko i zanimljivo. Najmlađem su 23 godine, najstarijem 60. Među njima ima umirovljenika, vatrogasaca, profesionalnih ronilaca, informatičara... Ima oženjenih, ali i samaca, mnogi su očevi, a neki i djedovi. Zajednička im je ljubav prema prirodi, divljini i planinama i nebrojeni dani koje su zajedno proveli na Biokovu.
- Sve je i počelo na Biokovu. Bili smo nas grupa planinara, ostali smo u planini pet-šest dana i Vedran Mlikota, koji je također član našeg društva, pričao nam je kako mu je bilo sa Stipom Božićem na Himalaji. U jednom trenutku je rekao: “Morate to vidjeti”, a mi smo mu rekli: “Nemamo šta čekat”. Nismo se nimalo premišljali. Tko od nas koji smo svaki dan na Biokovu ne bi želio otići na Himalaje? Vedran je sve organizirao, mi smo se godinu dana pripremali i sad čekamo kad ćemo ići - otkriva nam Josip Čagalj (47), soboslikar po zanimanju, a najviši vrh na koji se u životu popeo je Sveti Jure na Biokovu, visok 1762 metra. Ali, kao i svi ostali, ozbiljno se pripremao i ne sumnja da će osvojiti Mera Peak.
Intenzivne pripreme
Već godinu dana intenzivno planinare, pješače, voze bicikle i svi su u dobroj kondiciji. Neki dan su bili na sistematskom pregledu i sva desetorica su u izvrsnoj tjelesnoj formi. Osim fizičkih priprema, trebalo je organizirati poslove, ali i pridobiti obitelj, pogotovo supruge. Stipe Kristić ima 41 godinu, suprugu i četvero djece: tri djevojčice i sina. Iako ostaju u Zagvozdu, moralna su mu podrška. - Jedino će mezimici Andreji koja ide u četvrti razred biti teško, ali proći će i tih mjesec dana. Oni razumiju koliko mi je to važno. Supruga je prvo rekla: “Di ćeš tamo? Poplave, potresi, ledenjaci...”
Ali vidjela je da sam uporan i sad se slaže. Ideja je pala ima godinu dana i mogu vam reći nikad proći, ne mogu dočekati kada će doći taj dan da se kreće. U tih godinu dana, mogu vam reći, tekući račun dobro mi je pao. Ne znam uopće koliko sam potrošio, ali dosta – otkriva nam Stipe. Osim što su zadnjih godinu dana svi više puta bili na Biokovu, u lipnju ih je Stipe Božić vodio na talijanske Alpe, u Monte Rosso.
Bili su na Margariti, vrhu visokom 4500 metara, što im je bila izvrsna priprema prije uspona koji ih čeka za 10-ak dana. - Malo mi je falilo zraka, ali na vrhu sam se dobro osjećao. Sve skupa trajalo je tri dana od Zagvozda dotamo i nazad. Sad smo bolje pripremljeni, osjetili smo pravu visinu na kojoj se teže diše. Nije bilo naporno, ali prvi put obuli smo dereze za ledenjake. Stipe nas je obučio i sve će biti u redu. Kako neće kad je Stipe Božić s nama, ima li veći specijalist za spašavanje - kaže Stipe Kristić, a veselo se društvo smije. Inače, on je vatrogasac, ljeto je proveo na dalmatinskim požarištima pa će mu snijeg Himalaje doći kao dobrodošao odmor.
Goran Lišnić ima 45 godina, ronilac je u Ratnoj luci Lora, speleolog i član HGSS-a. - Imam veliku obitelj, dvije djevojčice, od osam i šest godina, dvogodišnjeg sina i suprugu, koja ne drži tri nego sva četiri kantuna kuće. Moja je žena heroj, dižem joj spomenik što mi je izašla ususret, što razumije ovaj moj pothvat i ljubav prema prirodi. Nijednom mi nije rekla nemoj, ja sam se dvoumio jer i pripreme traju godinu dana, a ona me poticala da izdržim. Hvala joj! - kaže Goran.
Kad se vrati s Himalaje, imat će vremena pokazati supruzi koliko joj je zahvalan. I zapovjednici su mu izašli ususret. Fizički se osjeća spremnim, premda napominje da ne zna kako će se tijelo ponašati na visini, u uvjetima manjka kisika. - Na Monte Rossu, moram priznati, pad kisika za mene je značio glavobolju, gubitak apetita, loše spavanje, ali to su neugodnosti koje se daju prebroditi - uvjerava nas Goran. Na visinama iznad 3000 metara bit će 20-ak dana, ali nadaju se da neće podleći visinskoj bolesti. Teo Bartulović (41), koji je autor imena ekspedicije Vlaji na Himalaji, planinari otkad zna za sebe. Član je HGSS-a.
- Prije nego što sam prohodao, stric me nosio gore na planinu i geni kameni vuku me u visine. Obišao sve austrijske vrhove, Sloveniju, Italiju, Švicarsku, imam 25 godina iskustva u aktivnom planinarenju. Inače sam informatičar, grafika i dizajn... Firma mi je izašla u susret. Bili su šokirani kad su čuli, ali i iznimno susretljivi. Znaju da se bavim planinarenjem, završio sam većinu tečajeva u HGSS-u - govori Teo.
Osim što je planinar, zanima ga speleologija i bio je na oko 1000 metara pod zemljom, a sada ide na 6500 metara iznad zemlje. - Jednaka je moja ljubav prema dubinama i visinama. Ova ekspedicija bit će šlag na torti svega što radim 25 godina. Adrenalin radi, sve teže i teže spavam, pakira se oprema, spreman sam i tehnički i fizički i jedva čekam polazak – odaje nam Teo. Jakov Čagalj ima 60 godina i najstariji je među njima.
- Imam četvero djece i petero unučadi. Naravno, i ženu, koja mi je htjela noge pribit kad je čula kamo se spremam. Šalim se, navikla je ona da sam ja na Biokovu, a i do Triglava sam došao. Nije problem što idem, nego mi se najmlađa unuka treba krstiti baš na dan kada mi krećemo, pa mi ovi stariji unuci kažu: “Dide, stoj kući”. Stvarno mi je žao, ali jednom sam u životu dobio šansu otići na Himalaje i što ću sad. Nema odustajanja! - priča Jakov, umirovljenik u izvrsnoj formi i dobra zdravlja. A nije njegova žena jedina Vlajna koja nije oduševljena što joj se suprug već godinu dana priprema za avanturu tijekom koje ga mjesec dana neće biti kod kuće.
- Mnogi se čude, čak i supruga i četvero djece, koji su prvo rekli: “Di ćeš ti, stari magarac?!”. Ali na kraju su shvatili. Mora se ići. To je shvatila i moja žena, koja zna da da bi mi bilo žao da ne odem sve dok ne umrem. Avanturist sam. Ovo je izazov, i želim sebi dokazati da mogu, unatoč svim odricanjima, koja nisu mala - priča Mijo Mlikota (55). Vučjak Šunjo, koji je s njim obišao Biokovo uzduž i poprijeko, ne može s njim na Himalaju i to mu je žao.
Vedran Kristić (53) kaže da je ponosan dida sedmomjesečnog Ivana. Pitamo ga što mu kaže obitelj. - Ivan ne kaže ništa, ali vidim da me podupire, za razliku od bake, ali Bogu hvala... Avanturist sam. Bio sam u Iraku, Afganistanu dva puta, bio sam u vojsci i sada sam u zasluženoj starosnoj mirovini. Ne hvata me trema, neka se boje ovi mladi koji ostavljaju žene, i za njih i za račune. Ja sam stariji čovik, žena isto starija, a račun mi je prazan - šali se Vedran na svoj račun. Najmlađi je Mateo Stapić (23), vatrogasac zaposlen sezonski u mjesnom DVD-u.
- Pozvali su me, ja sam s njima starijima stalno u planini. Majci nije bilo svejedno kad je čula, ali što će. Vidi da sam spreman i ne boji se. Imam i sestru, ona zna da ja to mogu. A prijatelji, i oni bi htjeli ići, ali ne može svatko - kaže Mateo, a na Himalaju ide i njegov kolega Frano Musić (26).
- Bavim se speleologijom i planinarenjem, a nakon ekspedicije idem na tečaj HGSS-a - kaže Mateo. Tonči Čagalj (55) radi u HAC-u na održavanju tunela Sveti Ilija. Nije potrošio godišnji odmor, uskladio je raspored s kolegama koji već godinu dana znaju za njegove planove i jedva čeka polazak. Probleme mu je pravilo jedino koljeno, u lipnju je bio na operaciji meniskusa, ali se izvrsno oporavio, odmorio, odradio terapije i pripreme. - Prešli smo nedavno cijelo Bikovo, od Donjih Brela do Župe, četiri dana, i koljeno je izdržalo. Vjerujem da će izdržati i Himalaju - pun je elana Tonči.
Pojašnjava kako šerpe nose glavninu tereta, a planinari do 10 kilograma. - Napornije je Biokovo, kada idemo na par dana nosimo i po 20-ak kilograma. Koljeno je već izdržalo. Nepoznata činjenica nam je zima koja nas očekuje i –20 u šatoru. Imali smo dosta konzultacija sa Stipom Božićem o opremi, odjeći, čizmama... Imamo vreće za spavanje i na –32, dvostruke debele bičve i mislim da smo spremni! - kaže Tonči koji nam otkriva kako je Vedranovu ideju, koji nakon sezone u kazalištu sve vikende provodi na Biokovu, objeručke prihvatio Stipe Božić, prijatelj njihova planinarskog društva koji je bezbroj noći proveo s njima u planini. Svi oni napominju da su iznimno počašćeni što će planinariti s dvojicom velikana alpinizma, Stipom Božićem i Vikijem Grošeljem, što im se prije godinu dana činilo izglednim poput dobitka na lotu. - Društvo je “par excellens”, nismo mogli izabrati bolje.
Vesela atmosfera
U zagrebačkoj ekipi pridružuju nam se Hrvoje Rupčić iz Cubisma, on je Vlaj po tetki pa smo mu izdali “vlajovnicu”. Je malo priko veze, ali odužio se jednim janjetom. Sad bi svi htjeli biti Vlaji, ali nisu svi koji idu prošli test. Nadamo se da do polaska hoće i oni – šale se budući osvajači Himalaja. Uoči polaska očito je vesela atmosfera među zagvoškim avanturistima. Nitko ne zna ili ne želi reći koliko je točno potrošio, ali gruba računica kaže da je svaki posegnuo za pet-šest tisuća eura, bez sponzorstva. Naime, njihov je hobi vrlo skup. Povratne avionske karte stoje 6000 kuna s osiguranjem, treba im oko 6000 dolara za spavanje, hranu, dozvole i ostale troškove. Oprema za ekstremne uvjete stoji oko 3000 eura. Samo čizme koštaju od 3500 do 4500 kuna.
Sad kad su tako dobro opremljeni, ne smiju završiti samo s jednim osvojenim vrhom, kažem, a moji sugovornici to spremno potvrđuju. Već pripremaju nove pothvate, ali prvo moraju osvojiti Mera Peak. - Naći ćemo se ponovno ovdje kada se vratimo pa ćemo vam reći kamo ćemo dalje - kažu. A ako želite biti dio njihove avanture, ne morate se penjati na Himalaju. Možete biti ponosni sponzor ekspedicije Vlaji na Himalaji. Uplatom 100 kuna, dobivate razglednicu iz Nepala s potpisima svih članova ekspedicije, a ako uplatite 150 kuna, uz razglednicu dobit ćete i majicu s logom ekspedicije i natpisom: Ponosni sponzor ekspedicije VLAJI NA HIMALAJI.
