Prvo se valja popeti uza stube hrama Kiyomizu-dera u gradu Kyotu. Pokraj njih su stabla trešanja na kojima su niknuli prvi pupoljci toga “najjapanskijeg” voća točno za vikend kada smo stigli u tu zemlju. Zatim su tu crvene građevine, predivne, visoke i prepune povijesti koju Japan piše posljednjih nekoliko stoljeća. I jednom kad se stigne na verandu, na veliki balkon hrama i pogleda dolje, nijednom racionalnom umu ne bi palo na pamet skočiti s nje. Pa ipak, nekada su davno stanovnici Kyota to radili jer se vjerovalo da će svima koji se odluče na skok biti ispunjena želja. “Skok s verande Kiyomizua” japanski je idiom kojim se označava pojedinca koji se dugo dvoumio da nešto (opasno) napravi, i na kraju se na to ipak odlučio.
Engleski jezik problem
A japanskom društvu potreban je upravo jedan takav ludo hrabar skok s verande Kiyomizua kako bi se nastavio nezapamćen uspjeh, a za tamošnje društvo to je miran i bogat život posljednjih više od pola stoljeća.
Uz to, do prije 30 godina Japan je bio kao mudrac. Pametan, štedljiv, pun korisnih savjeta, povučen i miran. Zemlja koja je nakon Drugog svjetskog rata ostvarila ogroman napredak u gospodarstvu, demokraciji i pacifističkim politikama u dijelu svijeta koji je baš i ne poznaje, nakon dvadesetogodišnje recesije, koja je trajala od početka 1990-ih do prije desetak godina, danas je drukčija. Kada je o budućnosti riječ, Japanci više nisu toliko optimistični kao nekad.
Video - Japanka i Amerikanac u Dubrovniku: Što oni misle, da smo napravljeni od novaca?
Promjene, koje vjerojatno i ne žele, neizbježne su. U zemlji koja je okružena Kinom i Rusijom u samom vrhu vlasti javljaju se ideje o ponovnom stvaranju japanske vojske, no ustav to trenutačno zabranjuje. Uz to, uskoro će sa svoje pozicije abidicirati car Akihito koji među Japancima uživa veliko poštovanje. Izostanak gospodarskog zamaha koji je bio pogonsko gorivo japanskog sveobuhvatnog uspjeha ostavio je traga na društvo. Nekada je sve bilo drukčije. Nakon rata Japanci su preuzeli tržišno gospodarstvo, posvetili mu se zbog obnove i razvoja zemlje i ubrzo postali druga ekonomija svijeta, nakon američke.
Mentalitet nevjerojatno marljivih ljudi, spremnih na žrtvu i odricanje zbog viših interesa, olakšao im je gospodarski rast. Godine 1961. on je iznosio 12 posto, 1968. 12,9 posto, a 1985. još uvijek vrlo visokih 6,3 posto.
No, tada je mjehur prsnuo i od početka 1990-ih gospodarstvo je zapalo u dvadesetogodišnju stagnaciju. Danas ekonomija raste skromno, od 2015. do 2017. te su brojke iznosile 1,4, 0,9 i 1,7 posto.
Prijašnji je gospodarski rast omogućio Japancima da žive dulje od bilo kojeg drugog naroda na svijetu. Čak 28 posto stanovnika službeno je staro jer su premašili 65., a jedna od pet osoba ima više od 70 godina, što je velik uteg za javne financije. No, još važnije, to utječe na društvo.
– Jedan je od ozbiljnih problema u Japanu nejasan strah za budućnost mladih ljudi koje brine mogući kolaps mirovinskog sustava. Kada smo bili mladi, radili smo najviše što smo mogli kako bi naše društvo napredovalo. Nije nam bilo teško naći poslove nakon diplome. Danas, mnogi ljudi daju otkaz ako im neki posao nije zanimljiv već u prve tri godine nakon što se zaposle. No starije generacije ne mogu kriviti mlade ljude jer ne mogu reći da će društvo u kojem oni rade biti bolje. Mladi danas ne vjeruju sustavu – rekao nam je na ulicama lijepoga zelenoga grada Shizuoke Naoharu Watanabe, 68-godišnji profesor kemije u mirovini s mjesnog sveučilišta.
Za jednog Hrvata u Japanu koji razgovara s tamošnjim stanovništvom, posebno upada u oči orijentiranost zemlje prema rješavanju problema. Stupce njihovih novina pune konkretni problemi stanovnika, brojke o inflaciji, porezima i stranim studentima, bez velikog utjecaja populizma koji obećava laka rješenja u kratkom vremenu. Japanci su se naviknuli na težak rad, štednju i poštovanje hijerarhije.
Shinzo Abe, današnji premijer, došao je na vlast 2012. s namjerom da promijeni smjer u kojem ide zemlja. Potkraj ove godine postat će najdugovječniji predsjednik vlade u povijesti te zemlje, a čim je došao na vlast, pokrenuo je ekonomski program Abenomics koji uključuje tri razvojna stupa: povećanje javnih izdataka, ekspanzivnu monetarnu politiku te strukturne reforme. Istodobno, nad zemlju se nadvio javni dug koji je dosegao 250 posto BDP-a, daleko najviše na svijetu, a sto posto BDP-a dosegao je još potkraj 1990-ih.
Zbog slabijeg ekonomskog razvitka društvo više ne osjeća toliko samopouzdanja, a tradicionalna japanska samokritika, inače pretjerana jer se radi o jednom od najfunkcionalnijih društava na svijetu, sve više dolazi do izražaja.
Zbog svega toga zemlju čeka još jedna promjena. Već ovaj mjesec, prema novom zakonu, Japan će otvoriti vrata za čak 345 tisuća nižekvalificiranih radnika koji će popuniti radna mjesta koja dosad nisu mogli. Članovi uprava i IT stručnjaci i dosad su bili dobrodošli, no ovo je prvi put u povijesti da će strani radnici u građevini, poljoprivredi ili brizi za starije moći pronaći svoje mjesto pod japanskim suncem. Za zemlju specifične kulture, ovo je prvi put da se suočava s imigracijom kao konkretnim fenomenom.
– Imigracija mi ne smeta jer je smatram nužnom, a to je trend diljem svijeta. No, možda sam u manjini jer je naša zemlja monokulturna, a Japanci ne govore dobro engleski. Zbog toga bi neki Japanci migrante mogli gledati kao jeftinu radnu snagu koja će sprečavati druge da se zaposle – rekao nam je 37-godišnji Kei Masuda koji je zbog toga što je studirao strane jezike proputovao velik dio svijeta. Masuda je također spomenuo nešto na što se strani novinar navikne već prvi dan rada u toj zemlji. Iako beskrajno uljudni i uvijek spremni na “sorry” i “thank you”, Japanci doista rijetko govore engleski.
Inače se radi o konzervativnoj zemlji koja ne želi velike promjene. To dokazuje i to što je Liberalno-demokratska stranka (LDP) na vlasti u Japanu od 1955. kada je i osnovana, 60 od ukupno 64 godine. Također, teško se mijenja društvena uloga žena ili prevelik broj radnih sati.
Stabilnost znači bogatstvo
Hrvatica Marcela Perić, nekada studentica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i studiju japanologije na Filozofskom fakultetu, danas je na doktorskom studiju političkih znanosti na Sveučilištu Keio u Tokiju te nam govori da je duljina mandata u Japanu jako pozitivna stvar.
– To pokazuje stabilnost vlade. A stabilna vlada omogućava tvrtkama da rade dugoročne i profitabilne investicijske projekte. I premda je jedna stranka gotovo stalno na vlasti, u japanskoj politici je najbitnija politička igra i izbori unutar stranke – kaže Perić.
Opisuje nam i razlike između Hrvata i Japanaca, a jedne i druge upoznala je vrlo dobro iz prve ruke.
– Hrvati su iskreni i odvažni, čak i bučni naspram Japanaca koji su tihi, drže dosta toga za sebe i radije će se povući nego proturječiti. U tome smo različiti, ali jako cijene hrvatsku iskrenost, vjerojatno zato što takvo što rijetko susretnu. Najveća je vrlina Japanaca što ne misle samo na svoje potrebe, nego na javni red i mir te kako će biti drugoj osobi koja koristi javni prostor nakon njih. Što se tiče radne etike, mislim da smo u tome jednaki. Oni ostaju dugo na poslu jer imaju previše obveza ili premalu produktivnost, te se zbog društvene hijerarhije nikad ne smije otići doma prije nego što ode šef. Najveća je razlika to što oni više cijene detalje i točnost, gledaju svako slovo na dokumentima i jako ozbiljno shvaćaju posao javne i državne službe – rekla nam je Marcela Perić.
Dvije najvažnije političke teme trenutačno su skora abdikacija 85-godišnjeg cara Akihita te mogućnost da Japan napokon osnuje svoju vojsku. Japanci cara Akihita smatraju simbolom mira, i to nakon što je njegov otac Hirohito bio car u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata iza čega su ostale kontroverze o njegovoj ulozi. Akihito je zato 1992. napravio velik potez kada je posjetio Kinu i izrazio duboko žaljenje što je njegova zemlja prouzročila velike patnje stanovnicima Kine. Abdicirat će 30. travnja zbog starosti, a naslijedit će ga princ Naruhito.
– Cara Akihita svi u Japanu poštuju. Ne zamjeram mu što će abdicirati jer da je moj otac u njegovim godinama, ne bi me čudilo da se umirovi. Isto tako mislim da će građani poštovati i njegova nasljednika – rekao nam je u Tokiju Ken Kawata, 53-godišnji turistički vodič kojeg riječ Hrvatska odmah podsjeti na Dubrovnik koji ga je oduševio.
– Bio sam u vašoj zemlji četiri-pet puta – dodao je Kawata.
S druge strane, premijer Abe htio bi promjenom ustava proširiti područje djelovanja Samoobrambenih snaga (SDF) koje Japan ima umjesto vojske. Članak 9. tog dokumenta, koji su napisali Amerikanci nakon rata, zemlji zabranjuje da ima vojsku, a proširenje opsega djelovanja SDF-a omogućilo bi veću nacionalnu sigurnost. Mišljenja su o tomu podijeljena.
– SDF postoji samo za slučaj nužde i samoobranu. Problem je bilo to što Japan nije mogao slati SDF u UN-ove mirovne misije do 1992. godine kada im je omogućen angažman samo nakon smirenja konflikta, kada više nema potrebe za korištenje oružja. S jedne strane, postoje pacifisti koji argumentiraju da se ustav kakav jest nikad ne smije izmijeniti, groze se rata i srame japanske prošlosti te misle da će svako naoružanje samo stvoriti još veće tenzije u regiji. A s druge strane, takozvani nacionalisti su svjesni da svaki drugi dan Sjeverna Koreja prebaci projektil preko Japanskog mora i kažu da Japan ponovno treba postati “normalna” država koja kao bazu nacionalne sigurnosti ima svoju vojsku – govori Marcela Perić.
Vlada tjera radnike kućama
Na ulicama japanskih gradova mogu se vidjeti muškarci u gotovo jednakim odijelima i s kravatama te poslovno odjevene žene kako mirno idu prema svom poslu u još jednu smjenu koja traje tko zna koliko dugo.
U tamošnjoj kulturi postoji riječ “karoshi”, što znači smrt od previše posla. Na kioscima, nedaleko od jeftinih novina kojih se u Japanu proda najviše na svijetu, mogu se kupiti košulje i kravate, za one koji prenoće na poslu pa se moraju na brzinu presvući. A vlada, koja se Hrvatu čini orijentirana rješavanju problema, i to unatoč tomu što je vladajući i sveprisutni LDP toliko jak, odlučila je to popravljati. U vladinim uredima Toshime, dijelu Tokija, tako se svjetla gase u 19 sati što je poruka svima da moraju otići kući.
– Toliko puno rada naš je način života. Možda nismo toliko dobri u prilagođavanju. Nekada, kada je ekonomija bolje stajala, ti su dodatni sati bili bolje plaćeni – smatra Kei Masuda.
Na tom tragu, u razgovorima s jednom japanskom državnom službenicom čuli smo rečenicu koja toliko puno govori o osjećaju dužnosti koji vlada zemljom i koji ju je učinio velikom, a koji se možda nekada zvao “čast”.
– Nekada kada radimo cijeli dan, trudimo se otići ranije doma jer vlakovi voze sve do nešto nakon ponoći pa moramo stići na njih. Mogli bismo otići doma i taksijem, ali to bi značilo da trošimo novac poreznih obveznika – rekla je ona. Na našu sugestiju da se takva rečenica, o samovoljnoj uštedi novca državnih službenika, vrlo teško može čuti u Hrvatskoj, ona je samo rekla: “Želim uštedjeti jer i ja plaćam porez”. Čast u 21. stoljeću.
