Sydneyska luka – Sydney Cove, odnosno Sydney Harbour – jedna je od najljepših prirodnih luka na svijetu. Harmonija zelenih parkova na obje obale i estuarija rijeka Lane Cove i Parramatta jednostavno opija. U toj je luci 26. siječnja 1788. kapetan Phillip razvio britansku zastavu i službeno proglasio britansku suverenost nad Novim Južnim Walesom pa se na taj datum slavi Dan Australije. Port Jacksonu koji obuhvaća ne samo najužu sydneysku luku Sydney Cove nego i srednju te sjevernu luku, kao i estuarije rijeka Lane Cove i Parramatta kapetan Phillip dao je prednost za naseljavanje pred zaljevom Botany iako je potonji na obali oceana. U svojem je izvještaju cijelo područje Port Jacksona, oko kojeg se danas odvija važan dio života sydneyske gradske zajednice, kapetan Phillip s oduševljenjem opisao kao „najbolju luku na svijetu u kojoj tisuću velikih ratnih jedrenjaka može ploviti u savršenoj sigurnosti“. Njegovo oduševljenje danas dijele mnogobrojni novi useljenici, turisti i posjetitelji dajući gradu, čak i tijekom ovih u Australiji zimskih mjeseci, dinamiku i izgled meke koja svojom ljepotom magično privlači ljude.
Potomci Eora integrirani
Prvi doseljenici nisu imali volje graditi multinacionalno i multikulturalno društvo, nego su već u samom početku desetkovali starosjedioce na području današnjeg Sydneya. Riječ je o narodu Eora čijih je 29 plemena živjelo na tom području. Područje luke, mosta i zgrade Opere pripadalo je plemenu Cadigal (čita se i Gadigal i Gaddiegal). Svjetski poznata zgrada Opere sagrađena je na Tubowguleu, kako su to područje nazivali Aboridžini iz plemena Cadigal. Malo tko od današnjih turista i posjetitelja primijeti ploču ispred zgrade Opere na kojoj je odano poštovanje ljudima tog plemena. Aboridžini su poluotok na kojem je i prostor luke zvali Tarra. Zgrada Opere pravo je arhitektonsko remek-djelo, pogođena i stilom i mjestom na kojem je podignuta. Otvorena je 1973., kad i zgrada Lisinskog u Zagrebu, pa će u listopadu ove godine proslaviti 45 godina. Zgrada se obnavlja, a menadžer projekta obnove je – Petar Bosnjak. Današnji potomci naroda Eora relativno su dobro integrirani u društvo. Na više mjesta mogu se kupiti originalni suveniri i umjetnički predmeti koje rade aboridžinski umjetnici, no još je više mjesta na kojima se prodaju puno jeftiniji surogati koji dolaze iz Azije, najviše iz Kine.
E-karta za sve prijevoze
Aboridžinski umjetnici i danas njeguju stil kojim su oslikavali njihovi preci, ali se smatra da je aboridžinska suvremena umjetnost po tematici i načinu obrade potpuno integrirana u suvremenu umjetnost zapadnoga tipa. Ne znam je li to dobro ili ne, ali ne čudi da se međusobni utjecaj doseljenika i starosjedilaca izrazio i u umjetnosti, pogotovo nakon prihvaćanja Aboridžina kao punopravnih stanovnika Australije. Poneki od njih još se mogu vidjeti kako sviraju didžeridu na ulicama, poput onog dobrodušnog Aboridžina s kojim sam se fotografirao na korzu, pješačkoj zoni Manlyja, zanimljivog turističkog gradića s predivnom plažom za surfanje na obali Tasmanskog mora koji se ubraja u metropolitansko područje. Do Manlyja, smještenog sjeveroistočno od sydneyske luke, najjednostavnije se dolazi jednim od trajekata vrlo efikasnog gradskog brodskog prijevoza, za samo pola sata. Ne sjećam se da smo igdje tako lijepu panoramsku vožnju s pogledom na luku, zgradu Opere, Sydneyski most, poslovni distrikt, botanički vrt i ostale dijelove estuarija od Port Jacksona prema izlazu na ocean do pristaništa u Manlyju platili tako jeftino. Gradski je javni prijevoz, u kojem se uz brodove koriste podzemna i nadzemna željeznica, tramvaji i autobusi, uz mogućnost korištenja jedne te iste elektroničke karte za nadoplatu, ne samo efikasan nego i jeftin.
Područje Port Jacksona i inače je okosnica iznimno razvijenog brodskog prometa metropolitanskog područja Sydneya, u kojem sudjeluje i niz privatnih tvrtki. Na južnoj strani na Port Jackson naslanja se središnji poslovni distrikt obilježen impresivnom šumom poslovnih tornjeva svih vrsta. U distriktu je poslovno i komercijalno središte cijele Australije, ali i južnog Pacifika. Ovdje su zastupljene sve važne australske i mnoge inozemne banke, svjetske tvrtke koje imaju najveće ambicije, uključujući i Teslu koji u samom srcu poslovnog distrikta ima trgovinu otvorenih vrata s izloženim modelima automobila. U trgovinama su zastupljene najskuplje marke, ali i neke australske tvrtke pokušavaju držati tempo.
Pušenje na plaži zabranjeno
Tu su i hoteli, od onih najpoznatijih i najskupljih iz velikih svjetskih lanaca do manjih i pristupačnijih, ali i restorani svih profila i vrsta ponude. Cijene hrane visoke su pa juha nerijetko košta 10 dolara, gotovo 50 kuna, a jelo od ribe ili mesa 35-40 dolara, odnosno oko 170-200 kuna. Čaša vina je također oko 10 dolara, a slične su i cijene piva. Radnim se danom može jesti i jeftinije, u nekom od velikih “food courta” u poslovnim zgradama ili trgovačkim centrima, ali i te su cijene za naše prilike relativno visoke. Voda iz vodovoda posvuda je pogodna za piće, a u restoranima se dobiva najčešće i bez traženja. Alkohol je dostupan, ali ne na naš način, pa se u trgovinama uz blagajne ne mogu naći male flašice sa žestokim pićima, a ni inače žestoka pića, vino ili pivo ne prodaju se u svakoj trgovini. Pušenje je na mnogim mjestima zabranjeno pa se pušače može vidjeti na ulicama, puše u hodu ili stoje pored zgrada. Na plažama pušenje nije dopušteno.
Ljudi u Sydneyu iznimno su otvoreni i ljubazni. U pošti postoji i službenik koji vas pita što trebate i pomaže na automatskoj blagajni, uz one koji rade na šalterima. Prodavači vas odmah pitaju odakle ste, pitaju za razlog dolaska, duljinu boravka i druge detalje, i ne zaborave poželjeti sretan put kući i povratak nekom drugom prilikom. Slično je u restoranima, u kojima rade većinom mladi ljudi. Nije rijetkost naići na ljubazne osobe kao što je 21-godišnja Natali iz Berlina koja će godinu dana raditi kao konobarica u jednom popularnom restoranu u ulici York nakon čega će se vratiti na studij u Njemačku. Gdje god se čeka u nekom redu prilazi netko od osoblja i nudi mogućnost kupnje karata preko interneta.
Pored velike plaže u Manlyju, prekrasna je i kilometarska pješčana plaža Bondi u istoimenom mjestu, na Pacifiku, sedam kilometara istočno od središta Sydneya. Riječ je o najpopularnijoj sydneyskoj plaži koja je postala poznata još tijekom druge polovice 19. stoljeća. U početku je bila privatna, a javnom je proglašena 1882. Djeluje opuštajuće, ali ima i opasnih dijelova, na kojima se brzo stvaraju veliki valovi. Takvi su na “crnu nedjelju” 6. veljače 1938. u ocean povukli više od 250 ljudi od kojih se petero utopilo, a ostali su spašeni. Na isti dan 1954. održana je na toj plaži Kraljevska surferska priredba koju su gledali kraljica Elizabeta i princ Philip o čemu svjedoči ondje postavljena ploča. Šetnicom koja vodi uz obalu od plaže Bondi može se doći do nešto manje spektakularnih pacifičkih plaža Tamarama i Bronte. Plaža Bondi poznata je i po borbi za ćudoredno odijevanje na plažama. Plažni inspektori mjerili su veličinu kostima te su nepristojno odjeveni bili prisilno udaljavani s plaže. Bikini je u početku bio na posebnom udaru plažnih inspektora i tek su promjene zakona 1961. omogućile veću fleksibilnost i kupanje u bikiniju. Od plažnih inspektora posebno je ostao zabilježen Aub Laidlaw koji je 1951. s plaže izbacio američku glumicu Jean Parker zbog nepristojnog odijevanja. Do 1980-ih udomaćio se i topless. Snimanje 1010 žena u bikiniju 2007. na toj plaži ušlo je u Guinnessovu knjigu rekorda.
Posebno je zanimljiv kulturni život Sydneya. U Umjetničkoj galeriji Novog Južnog Walesa osim stalnog postava, održavala se izložba Johna Russella, australskog slikara impresionista čijih nam je 120 slika i crteža otvorilo novi pogled na impresionizam koji znamo uglavnom iz europske perspektive. Bili smo na iznimno zanimljivoj izložbi o povijesti sydneyskog Opservatorija smještenog pored mosta na Opservatorijskom brdu s kojeg se pruža pogled na estuarij, most i sydneyske luke Sydney Cove i Darling. U obilasku Pomorskog muzeja uživali smo u pričama volontera, uglavnom umirovljenih časnika australske mornarice. U muzeju se može razgledati i replika broda “Endeavour”. Možda najimpresivniji kulturni doživljaj bila nam je opera Rigoletto koju je postavio Elijah Moshinsky, uz Dalibora Jenisa u ulozi Rigoletta te niz drugih poznatih internacionalnih umjetnika u izvrsnoj izvedbi. Usput, u sydneyskoj Operi je za kraj rujna 2018. najavljeno gostovanje našeg Maksima Mrvice.
Sydney je fascinantan, lijep i ugodan grad, u čijim manjim naseljima i gradićima koji se ubrajaju u metropolitansko područje, od Manlyja do Bondi Junctiona, od Parramatte do Rockdalea, stanovnici žive u kućama s okućnicama. Let kojim smo od Brisbanea do Sydneya stigli za oko sat i pol završio je prekrasnim pogledom iz aviona. Spuštajući se, avion nisko nadlijeće veliko razvedeno urbano područje s jasno vidljivim simbolima Sydneya, na ruti prema oceanu. Nad oceanom se okreće, radi zadnji luk i na povratku slijeće na pistu aerodroma Kingsford Smith na samoj obali. Aerodrom je smješten osam kilometara južno od centra grada, u predgrađu Mascot.
Nemogući zahtjevi šefova
Sydney nije glavni grad Australije, ali jest njezin najveći grad, smješten na istočnoj obali. Glavni grad je Canberra, koja je s nešto više od 400.000 stanovnika najveći grad unutrašnjosti Australije – svi ostali smješteni su na obali. No, po veličini, ekonomskoj važnosti i mnogim drugim pokazateljima Canberra se ne može mjeriti sa Sydneyem i još nekima od australskih gradova. Sydney je potkraj lipnja ove godine, po službenim procjenama, dosegao 5,64 milijuna stanovnika na svojem metropolitanskom području.
Prostorno i upravljački, Sydney je decentralizirano no ipak dobro povezano gradsko područje koje se sastoji od oko 650 gradskih naselja koja se protežu 70 km na zapad, 40 km na sjever i 60 km na jug od poslovnog centra grada. Grad Sydney imao je na popisu stanovništva 2016. samo 208.400 stanovnika na području središnjeg poslovnog distrikta te okolnih gradskih naselja. Sam poslovni i trgovački centar Sydneya imao je na tom popisu samo 17.252 stanovnika. Grad Sydney ujedno je jedinica lokalne samouprave, tek osma po veličini u Novom Južnom Walesu. Najveće lokalne jedinice su Canterbury-Bankstown Council (346.300), City of Blacktown (337.000) i Central Coast Council (327.700).
Sad već bivši australski premijer Malcolm Turnbull potkraj srpnja ove godine našao se u aferi “Pita” (Piegate) jer je tradicionalnu australsku pitu jeo vilicom i nožem. Po mišljenju mnogih, premijer je odstupio od australske tradicije, koja nalaže da se pita jede rukama, tako da je se čvrsto primi za krajeve, a onda grize i usrkava sredinu, sprečavajući na taj način da se vruća unutrašnjost, obično punjena mljevenim ili usitnjenim mesom, ne razlije po odjeći ili podu. Svatko tko želi ispasti pristojan vjerojatno bi postupio slično kao i premijer Turnbull. Problem je u njegovoj političkoj pripadnosti te vremenu i mjestu na kojem je pitu jeo. Fotografija je nastala u Ulverstoneu na Tasmaniji gdje je došao dati podršku stranačkom političkom prijatelju pred državne izbore koji su održani 28. srpnja u izbornom okrugu Braddon. Turnbull je iz Liberalne stranke Australije koja je bila u konzervativnoj Liberalno-nacionalnoj koaliciji. Liberalna stranka predstavlja uglavnom urbane sredine, a Nacionalna stranka Australije ima podršku u ruralnim područjima. Ako premijer takve koalicije ne poštuje australsku tradiciju, to – jasno je – može biti osjetljivo pitanje, naročito uoči izbora. Kako bilo, u Braddonu je pobijedio kandidat premijerovih protivnika, Laburista, pa se u tom smislu može reći da je afera “Pita” dobila i politički epilog. Ta subota kad su se održavali izbori u pet izbornih jedinica (Longman, Mayo, Braddon, Perth i Fremantle) ni inače nije bila sretna za australskog premijera, ali mu je većina koja podržava vladu ostala stabilna. U međuvremenu, međutim, Liberali su ipak smijenili svojeg premijera Turnbulla.
Ono što je važnije od političke sudbine premijera politička je kultura u kojoj je način jedenja nekog nacionalnog jela – zamislimo u Hrvatskoj način jedenja štrukli ili kroštula – tako važno političko pitanje da može pokrenuti javnu raspravu i utjecati na rezultate izbora. Australija ekonomski stoji jako dobro. O tome svjedoči i podatak da je 7. kolovoza oko 11 sati Australija prešla prag od 25 milijuna stanovnika. Svake 83 sekunde broj stanovnika Australije poveća se za jednog, prema procjeni australskog statističkog ureda. Vrijedi podsjetiti da je na kraju 2. svjetskog rata populacija Australije bila oko sedam milijuna, što znači da je u protekle 73 godine broj stanovnika porastao za vrtoglavih 18 milijuna, od čega je velik udio imigranata. Mnoštvo je posljedica rasta imigracije koje se vide i u svakodnevnom životu.
S jedne strane postoji velika kompeticija, natjecanje među zaposlenicima. Kad se malo zagrebe ispod površine svakodnevne ljubaznosti, u “food courtu” se može čuti kako mladi govore o pritisku i nemogućim zahtjevima svojih šefova, stalnoj borbi za što bolja menadžerska mjesta, pri čemu uspon nije ni brz ni lak ni jednostavan. U jednom sam trenutku primijetio, pomalo u šali, kako je ovdje životni san puno mladih postati “najjačim menadžerom” jer onda možeš određivati što će drugi raditi, imaš najveću plaću, možeš kupiti najskuplji stan i auto... I, što nakon toga?
S druge strane, multikulturalnost, multietničnost i multikonfesionalnost ovdje su ipak potpuno normalne stvari. U zemlji doseljenika normalno je da svi ne govore jednaki engleski jezik pa ni da ga ne govore jako dobro. Nikoga se ne osuđuje niti proziva zbog izgleda, boje kože, oblika očiju, nacije ili vjere. Multikulturalnost je motor ekonomskog napretka Australije, a stalni priljev imigranata dobrodošla ekonomska pojava. Premda se uvjeti produljenja dozvola boravka i rada pooštravaju, a broj imigranata smanjuje, poslovna zajednica (Australian Industry Group i Australian Chamber of Commerce, primjerice) potpuno je svjesna da joj je stalni priljev radne snage nužan da se održi ekonomski rast.
Da sve je to uglavnomm kako je napisano u clanku, ali ovo je ipak cista turisticka ili migrantska reklama. Dali ce neki australski medij uzvratit istom dozom za Hrvatsku.