Kao i u svijetu, i u Zagrebu je nedavno obilježeno tisuću godina migracija Roma. U tih tisuću godina Romi, narod indijskog podrijetla koji je živio na području središnje Indije, svuda su uspjeli zadržati svoj identitet, jezik, kulturu i običaje, unatoč tome što su u tom razdoblju prošli kroz velike turbulencije.
Prema izvještaju Vlade RH, Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Romi se nalaze na području Republike Hrvatske od 14. stoljeća. Romska manjina u Republici Hrvatskoj nije homogena: govore različitim jezicima, raznih su vjeroispovijesti… Nacionalni program u RH donosi se radi poboljšanja uvjeta življenja i boljeg uključivanja Roma u društvenu zajednicu uz očuvanje vlastite osobnosti.
Povijesni izvori koji govore o podrijetlu i početku seoba Roma skromni su. Postoje mnoge teze o postojbini Roma i razlozima pokretanja migracijskih procesa. Sami Romi su, trajnom izoliranošću od okružja te različitim preuzetim elementima jezika, folklora, običaja i legendi, otežavali pristup znanstvenicima koji su se bavili pitanjem njihova podrijetla.
Prema povijesno-lingvističkim izvorima može se zaključiti kako Romi potječu iz sjeverozapadne Indije (Dardistan, Kafiristan), područja oko rijeke Gangesa, a migracije Roma odvijale su se stoljećima od Indije, preko Afganistana i Perzije. Dio plemena južne skupine kretao se u smjeru Sirije, Egipta (vjerojatno uz sjeverozapadnu Afriku pa preko Gibraltara u Španjolsku – Gitani), dok najveći dio romskih plemena preko Turske prelazi Bospor i dolazi u Europu (u vremenu od X. do XIV. stoljeća Romi se zadržavaju u Turskoj i Grčkoj).
Seobe način života
Romima su seobe bile sastavni dio života i način preživljavanja, koji se nakon dolaska u Europu i susreta s drukčijom kulturom nije bitno izmijenio te se migracijski procesi nastavljaju, iako se javljaju pokušaji njihova sprečavanja ili barem ograničavanja. Rome su u Europi različito nazivali (što je često izazivalo nesporazume), ali i različito prihvaćali. Ime Romi potječe od izraza “romani chib” i znači čovjek.
O Romima u Republici Hrvatskoj govori nekoliko istraživanja provedenih posljednjih dvadesetak godina. Među najznačajnijima su: istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, iz 1982., čiji su rezultati objavljeni pod naslovom “Društveni položaj Roma u SR Hrvatskoj”; istraživanje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, iz 1998. godine, pod naslovom “Društveni i razvojni položaj Roma u Hrvatskoj”, te Državnog zavoda za obitelj, materinstvo i mladež, iz 2002., pod naslovom “Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima”.
Prema navodima spomenutog istraživanja iz 1998., Romi se na području Hrvatske spominju prvi put u Dubrovniku 1362., u trgovačkom spisu. Tada su “Egipćani” Vlaho i Vitan dali u zalog zlataru Radenu Bratoslaviću osam velikih srebrnih remena. Budući da se radi o trgovačkom spisu, možemo pretpostaviti kako su Romi već tada bili i stanovnici Dubrovnika. Desetak godina poslije spominju se i u Zagrebu gdje su trgovci, krojači i mesari. Povjesničar Ivan Krstitelj Tkalčić (1840. – 1905). u “Povjestnim spomenicima slobodnog kraljevskog grada Zagreba” iz 1885. navodi da su Romi u hrvatske krajeve dolazili između 10. i 15. stoljeća, kao dio najbrojnije romske skupine koja se kretala prema središnjoj Europi preko Male Azije i jugoistočne Europe.
Dolazak u zapadnu Europu
Romi se spominju u hrvatskim povijesnim zapisima, kao i u dokumentima koje je donio Hrvatski sabor od 1609. do 1635. godine. U Dubrovniku Romi (Jeđupi) žive u Gružu i već krajem XIV. i u XV. stoljeću formiraju srodničke zadruge koje se bave tradicionalnim romskim zanatima i glazbom. U srednjem je vijeku romsko stanovništvo vezano za gradove. U Puli 1497. djeluje svećenik Dominik Ciganin, a 1500. godine Romi se spominju u predgrađu Šibenika. O stvarnom broju i položaju Roma u Hrvatskoj tijekom XVI. i XVII. stoljeća, malo je podataka. Cigani “šipuši”, svirači, spominju se u Hrvatskoj 1671. godine. U Međimurju se Romi spominju 1688. godine, kada je u Legradu (koji tada administrativno pripada Međimurju) kršteno dijete “ciganskog” vojvode Ivana, a u XVIII. stoljeću međimurski feudalci dozvoljavaju doseljavanje Roma Koritara. Velike romske skupine dolaze u Hrvatsku tijekom XIX. stoljeća iz Rumunjske. Pripadaju romskoj skupini Koritara, a naseljavaju područje Međimurja i Podravine. Govore jedan od rumunjskih dijalekata (vlax-dijalekti), te uz već prisutne Kalderaše i Lovare, čine jezgru današnjeg romskog stanovništva u Hrvatskoj.
Zahvaljujući većem broju zapisa o Romima od 1400. godine do danas može se preciznije odrediti njihova migracija kroz Europu. Povijesni izvori u obliku pisanih dokumenata iz starih rumunjskih kneževina, Moldavije i Vlaške, spominju Rome – Atigane ili Tigane. U dunavskim kneževinama Romi su zbog svojih vještina i zanata bili važan ekonomski faktor pa su ih sprečavali da putuju.
S vremenom, postali su vlasništvo države, crkve ili veleposjednika i stoljećima su bili robovi, sve dok 1856. godine u Rumunjskoj nije ukinuto ropstvo. Pretpostavlja se da su Romi došli u Kraljevinu Ugarsku polovinom 14. stoljeća. Zbog znanja o obradi metala i kovanja oružja bili su primljeni s većom naklonošću nego u drugim zemljama i postali su kraljevi štićenici, što je značilo da je kralj morao odobriti korištenje njihovih usluga u privatne svrhe. Početkom 15. stoljeća velika grupa Roma pojavila se u Njemačkoj. Otprilike u isto vrijeme pojavili su se u Alzasu i Colmaru u Francuskoj. Godine 1418. došli su u Švicarsku, 1420. u Belgiju, a zatim i u Nizozemsku.
O tome svjedoče razne gradske kronike i brojni slični zapisi. Romi su se pred zidinama europskih gradova pojavljivali u većim grupama. Predvodili su ih ljudi koji su se predstavljali visokim titulama (kneževa, vojvoda ili grofova). Ti su predvodnici nosili bolju odjeću od ostatka grupe i jahali su na konjima. Najčešće su imali provodna pisma ili preporuke crkvenih vjerodostojnika i sekularnih vladara koja su im osiguravala pratnju i zaštitu od napada te omogućavala prijateljski i gostoljubiv doček.
Takvi dokumenti izdavani su na ime jedne osobe te su garantirali slobodno i sigurno putovanje nosiocu i njegovoj pratnji. Jedno od takvih provodnih pisama, često spominjano u povijesnim spisima, pismo je koje je izdao kralj Sigismund (1368. – 1437.) tijekom zasjedanja sabora u Konstanci (1414. – 1418.). Ovim dokumentom dopustio je Romima slobodno kretanje njegovim teritorijem. S obzirom na neujedinjenost Europe, Romi su tragali za pismom preporuke koje bi im pružalo zaštitu na cijelom prostoru. Takvo pismo mogao je izdati jedino papa. Prvi zapis o papinu pismu preporuke datira iz 1422. godine, a naknadno se pojavljuju i provodna pisma drugih papa.
Za vrijeme prvih dolazaka u središnju i zapadnu Europu Romi su bili prijateljski prihvaćani jer su se predstavljali kao hodočasnici i kod sebe su imali provodna pisma vjerskih i državnih poglavara. Ipak, starosjedioci su ih gledali s nepovjerenjem zbog njihova drukčijeg izgleda, “crne” kože, “strašne” pojave i drukčijih običaja.
Proricanje sudbine i vraćanje kojim su se bavili izazivalo je nezadovoljstvo vjerskih poglavara koji su strahovali za duše vjernika. Česte optužbe za krađe i špijunažu pridonijele su stvaranju slike o Romima kao “nepouzdanim” i “nečasnim” ljudima. Iako optužbe nikada nisu bile dokazane, ta se loša slika o njima zadržala stoljećima. Zbog toga su uslijedile zabrane ulazaka u gradove te progoni.
Od 15. do 18. stoljeća progoni i protjerivanja Roma bili su dominantni širom Europe. Neki povjesničari smatraju da je Osmansko Carstvo na području Balkana imalo ključnu ulogu u procesu formiranja romske povijesti i razvoja njihove kulture i jezika. Status Roma ondje bio je znatno povoljniji u usporedbi sa statusom Roma u zapadnoj Europi. Na balkansko područje velik broj Roma stigao je za vrijeme turskih osvajanja u 14. i 15. stoljeću. Svi stanovnici Osmanskog Carstva, pa tako i Romi, bili su popisani u poreznim knjigama i obavezni plaćati porez.
Prvo spominjanje Roma u poreznim knjigama zabilježeno je u zemljišnom registru nikopoljskog sandžaka, a datira iz 1430. godine. Stanovništvo Osmanskog Carstva s obzirom na vjersku pripadnost bilo je podijeljeno u dvije kategorije, “prave vjernike” (muslimane) i “nevjernike” (kršćane).
Romi koji su živjeli na ovim prostorima prije turskog osvajanja bili su kršćani, a drugi dio Roma stigao je na ove prostore zajedno s turskom vojskom, kao njezini pripadnici, zanatlije u službi vojske ili jednostavno kao dio stanovništva koji je išao za osvajačima. Taj dio Roma bio je muslimanske vjeroispovijesti. U poreznim knjigama popisivane su kršćanske i muslimanske romske obitelji, iz čega je vidljivo da je broj Roma kršćana dominantan u odnosu na broj muslimana. Takva je situacija potrajala do 19. stoljeća. Brojni Romi su u 20. stoljeću svoj nomadski način života zamijenili sjedilačkim. Migracije koje su uslijedile bile su uzrokovane vanjskim čimbenicima – ratom, ekonomskom krizom i političkom nestabilnošću, koji su jednako pogodili romsku i ne-romsku populaciju.
Nepovjerenje prema Romima
Pored toga, u mnogim zemljama istočne Europe prema Romima je, zbog teške ekonomske situacije, porasta nezaposlenosti i siromaštva, rasla rasna netrpeljivost i diskriminacija. U zemlje zapadne Europe zbog potrebe za radnom snagom 60-ih godina 20. stoljeća, imigrirao je velik broj ljudi iz jugoistočne Europe. Najveći broj Roma emigrirao je s prostora bivše Jugoslavije – Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine.
Zbog porasta nezaposlenosti u istočnoeuropskim zemljama, nakon pada željezne zavjese 1989. godine, ljudi su iz ovih krajeva emigrirali u bogatije zapadnoeuropske zemlje. S ekonomskom krizom koja je zahvatila zemlje bivšeg istočnoeuropskog bloka, povećalo se i nepovjerenje stanovništva prema Romima koji su u medijima bili predstavljani kao zaostao i beskoristan dio društva.
U Rumunjskoj je takvo stanje rezultiralo povećanim brojem fizičkih napada na Rome, nasilnim upadima u romska naselja i uništavanjem njihove imovine. Romi iz Rumunjske, ali i oni iz Bugarske, Češke, Slovačke, Kosova, Mađarske i Poljske, u velikom su broju emigrirali prema Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama zapadne Europe.
VIDEO: Veljko Kajtazi o Romima
U Zagreb su stigli još u 14. stoljeću, a bili su mesari, trgovci i krojači, ali od kada postoji socijalna pomoč više ne rade... idite 15. u mjesecu po kasinima grada Zagreba i okolice i napravite ekskluzivnu...pitajte recimo u kasinu Supernova tko dolazi i kojeg u mjesecu...pitajte policiju dali kaznjavaju Rome koji nemaju reg,vozilo i nemaju položeni vozački, koliko auto sjedalica imaju u vozilima, pitajte u stanicama za teh pregled kad je zadnji Rom bio tamo, pitajte u autoškolama dali se sječaju kojeg Roma...e sad... Postoji i druga strana priče...recimo da te Rom okine neregistrirnim kombijem punim putnika, bez vozačke, i zadobije u tvom vozilu netko ozljede ili ne dao bog pogine...tko če platiti??? Totti? ovaj Rom iz sabora,drzava? kasino Super nova? Mislim da sam sebi..