U posljednje se vrijeme sve češće postavlja pitanje odgovornosti pojedinih državnih institucija za nastanak krize oko Agrokora. Već je postala uobičajena praksa da se za svaki problem s ekonomskim predznakom optuži Hrvatska narodna banka (HNB). Redovito se, što zbog neznanja, što zbog vlastitih ambicija, što zbog negiranja vlastite odgovornosti, bez posebnog obrazloženja navodi da je HNB trebao “nešto” učiniti ili spriječiti, a da je to propustio.
Takva se argumentacija jednostavno kosi s činjenicama. Činjenica je kako se HNB znatno koristio svojim supervizorskim ovlastima kako bi očuvao stabilnost bankovnog sustava i ograničio sistemski rizik. Ograničena je izloženost banaka prema Agrokoru te svedena u okvire dopuštenih 25 posto kapitala. Nakon pokušaja zaobilaženja tog ograničenja u izloženost su se počela uračunavati i ekonomski više povezana društva, odnosno Agrokorovi dobavljači. U tu je svrhu od 2012. sankcionirano više od polovice banaka u Hrvatskoj. Dakle, HNB je odradio svoju nadzornu dužnost reagiravši vrlo konzervativno i oprezno. Vrijeme je već pokazalo da je riječ o apsolutno pravilnoj odluci.
Nešto sofisticiraniji argument je kako je HNB dopustio da se preko faktoring društava neizravno financira Agrokor. Vrlo je jasno da su faktoring društva praksom otkupa mjenica počela biti važan kreditor Agrokora, barem od kraja 2014., tj. nakon akvizicije Mercatora. Sa 7,4 milijarde kuna samo u zadnjem tromjesečju 2014. volumen eskonta mjenica faktoring društava iznosio je koliko i u cijelim prijašnjim godinama, a stanje eskontiranih mjenica doseglo je vrhunac. Međutim, HNB je ponovno reagirao pravodobno te izloženosti banaka prema Agrokoru počeo dodavati izloženost faktoring društava u vlasništvu banaka te čak i uračunavati izloženost prema faktoring društvima. Uostalom, dominantni izvor financiranja faktoring društava su banke izvan Hrvatske. HNB nema ovlasti sprečavati tako nešto niti nadzirati sama faktoring društva i mjenično poslovanje. Na argument kako je središnja banaka trebala upozoravati na izloženost pojedinih banaka, koji zanemaruje postojanje supervizorske tajne, ne treba trošiti previše riječi.
U konačnici, uloga HNB-a nije sprečavati nerazumnu poslovnu praksu kompanija u realnom sektoru. HNB je regulator bankovnog sustava te je dužan održavati njegovu stabilnost, pridonoseći tako očuvanju financijske stabilnosti Hrvatske. Ako se išta može ustvrditi o ulozi HNB-a u krizi Agrokora, onda je to da su upravo HNB-ove supervizorske mjere osigurale stabilnost bankovnoga i financijskog sustava. Stres testovi predviđaju stabilnost bankovnog sustava, čak i u najgorim scenarijima izrazitog otpisa bankovnih potraživanja prema Agrokoru i njegovim dobavljačima. Da su izostale tako oštre preventivne mjere HNB-a, vjerojatno bismo se našli u situaciji kroničnog manjka kapitala u bankovnom sustavu, posljedice bi bile bankovne i gospodarske krize te potreba za ponovnom sanacijom banaka, naravno na trošak poreznih obveznika.
