Je li itko prije 30 godina, kada je Hrvatska proglasila Dan državnosti konstituiranjem prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora, mogao zamisliti da ćemo samo tri desetljeća poslije slaviti državni blagdan pred radikalno manjim brojem hrvatskih građana i osobito djece kojoj u naslijeđe ostavljamo ovu zemlju.
Ali kakvu zemlju? Velikim dijelom opustošenu, s drastičnim razlikama u razvijenosti županija, zbog čega se život i razvoj sveo na Zagreb i krajeve uz obalu, a u ostatku zemlje sve je manje ljudi bez kojih su simboli državnosti samo simboli i pitanje je hoće li imati sutra tko mahati njima. Hrvatska je prije 30 godina imala 4,784 milijuna ljudi, gotovo 800 tisuća stanovnika više nego danas, i 431.586 učenika osnovnih škola, što je čak 115.783 učenika više nego što ih ima sada u osnovnim školama! Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, u školskoj godini 2018./2019. imali smo svega 315.803 učenika osnovnih škola i u prosjeku jednog učitelja na 9,1 učenika! U počecima hrvatske državnosti godišnje se rađalo gotovo 20 tisuća djece više nego danas. Dok su lani rođene samo 36.143 bebe, najmanje otkako se prate statistike u Hrvatskoj, te 1990. godine u ovoj zemlji rođeno je 55.409 djece.
Tko sada uoči izbora šuti o djeci i mladima, kojih je danas manje nego starijih od 65, ili ih samo deklarativno spominje bez konkretnih mjera i reformi u središtu kojih su prije svega životi djece i mladih, ne misli na vašu budućnost, ne misli na budućnost preostale djece u ovoj zemlji, nego samo želi zadržati vlastite povlastice ili ih prigrabiti još više za sebe i svoje. Takve ćete lako prepoznati jer kad, primjerice, govore o reformi obrazovanja, govore samo o preoblikovanju obrazovnih sadržaja s ideoloških pozicija ne mareći za suvremeni odgoj i obrazovanje poput onoga u razvijenim zemljama EU u kojima djeca imaju gotovo dvostruko manje predmeta od hrvatskih učenika i u kojima je stroga selekcija kadrova koji s djecom rade. Kad ste posljednji put čuli da se o tome kod nas otvorila rasprava, a kojoj nije samo cilj zadržati status quo u kojem su djeca i mladi samo sredstvo na koje se poziva da bi se zadržalo ili ojačalo svoje pozicije?
U svakoj uređenoj zemlji dobrobit djece i mladih cilj je javnih politika i prema njima se sve ravna, djeca nisu objekt da bi se u račun i na štetu njih kratkovidno zadržavale nečije pozicije i povlastice. Jer takva nam se politika obija o glavu od ulaska Hrvatske u EU sve većim pražnjenjem školskih klupa jer roditelji svoju djecu odvode u bolji svijet i odlaskom mladih iz zemlje kojima je dosta ispraznih priča kako ova država i stariji građani koje oni sutra trebaju uzdržavati svojim radom i plaćanjem doprinosa za mirovinsko i zdravstveno misle na njih. Dok iz državnog i javnog sektora ne odu oni koji se nisu u stanju držati krilatice s Kneževa dvora u Dubrovniku “Obliti privatorum publica curate” ili “Zaboravite privatno i brinite se za javno”, dok god poduzetnici misle samo na svoj profit, a ne i da trebaju od zajedničkog poštenog rada i truda profitirati i oni i njihovi radnici, mladi u današnjem globaliziranom svijetu u ovoj zemlji neće željeti ostati nego iz nje otići.
Kod mladih ne prolaze priče da pošteno poslovanje znači samo radniku isplatiti plaću da od nje može nekako preživljavati od mjeseca do mjeseca, ne žele pristati na radne uvjete u kojima poslodavci misle da je njihova stvar hoće li i koliko morati raditi prekovremeno i hoće li za to biti pošteno plaćeni. Jako dobro znaju kakvi su uvjeti rada u drugim državama EU. Pandemija će proći, a ljudi koji su kapital ove zemlje opet će odlaziti ako se ne provedu dubinske reforme.
Možemo odmah zaboraviti na to da će sadašnje mlade generacije pristati crnčiti u ovoj državi da bi mi svi zadržali postojeća radna mjesta, “besplatno” zdravstveno i mirovinsko osiguranje i da bi poduzetnici kupili još koju jahtu i vilu s bazenom i tako proširili popis svojih nekretnina na koje ne plaćaju porez, kao i političari koji ponavljaju 30 godina jedne te iste floskule. Neće mladi svojim odlaskom kazniti bogataše jer oni su dovoljno već za sebe prigrabili i osigurali svoje potomke, nego će kazniti šutnju većine prosječnih građana, koji su šutjeli zbog svojih sitnih koristi u koruptivno-klijentelističkom lancu. Zato je rješavanje demografskih problema broj jedan u ovoj državi. Možemo mi koliko hoćemo porezno rasteretiti preostale radnike i poduzetnike, ali bez sređenog tržišta rada koje sukladno obvezujućoj Direktivi EU vodi računa o ravnoteži obiteljskog i poslovnog života, bez pravednog poreznog sustava koji uključuje i porez na imovinu, bez brige države o mladim obiteljima i djeci, bez ravnomjernog razvoja zemlje i samo s rentijerskom ekonomijom od koje profitiraju povlašteni i imućniji ova država se neće pomaknuti s mjesta nego i dalje ostati zabetonirana na začelju EU.
U ovakvoj Hrvatskoj u kojoj ‘socijaldemokrati’ izbjegavaju i spominjati sintagme poput ‘demografskih problema’, ‘populacijske politike’ kao da se socijalna jednakost, pravo na pristojan život svih građana i budućnost za mlade mogu čudesno održati i stvoriti iz ničega, i u kojoj stalno izniču novi ‘demokršćani’, i to s neoliberalnih pozicija koje nemaju veze s biti demokršćanstva teško je očekivati napredak i razvoj. Kakvu budućnost može imati zemlja s danas jedva 4 milijuna stanovnika iz koje je od ulaska u EU iselilo oko 350 tisuća mladih i u kojoj danas imamo tek 590 tisuća djece mlađe od 14 godina te 833 tisuće starijih od 65 godina!?
Stoga tko uoči izbora obećava povećanje minimalnih plaća, mirovina i zadržavanje postojećeg zdravstvenog sustava, a ne obvezuje se na konkretno rješavanje demografskih problema, i dubinske reforme kojima je cilj dobrobit svih građana, a ne održavanje privilegija pojedinih interesnih skupina, nudi samo obmanu da bi došao na vlast. Takvima su državni simboli na koje se pozivaju samo paravan kojima se koriste da bi zadržali vlastite privilegije, moć bogatstvo, a ne mare za dobrobit svih građana i budućnost ove zemlje.
Stvar je u skupoći stanovanja. Tko živi sa cimerima ili sa roditeljima na sedmom katu taj ne može imati brak i djecu.