Na vrhu prve stranice partiture najljepšeg valcera na svijetu piše “Andantino”. U prvom taktu tremolo violina. Tiho, najtiše, pianissimo, podrhtava trozvuk A-dura.
U drugom taktu uzdižu se polako tri tona u toplom zvuku dvaju rogova. Nad njima kratko zasvjetlucaju flaute, oboe i klarineti. Plavo svjetlo pojačavaju još dva roga i fagota. Promjena harmonije zamreška površinu glazbe. Val za valom raste veličanstvena scenografija, raste svečano iščekivanje, sve dok sa žica harfe ne poleti iskra plesa. Tako u notama Johanna Straussa mlađeg, iz nedokučive dubine umjetničke mašte izvire lijepi plavi Dunav. U Kubrickovoj “Odiseji u svemiru 2001” uz tu se glazbu okreću i plešu Zemlja, Mjesec, zvijezde, svemirski brod i veliki kotači svemirske stanice.
Andantino inače označava ritam živahne šetnje. Ali, za svemirsku šetnju u bestežinskom stanju Kubricku su lebdeći tonovi bez granica i taktnih crta. Našao ju je u snimci Bečkih filharmoničara i Herberta von Karajana koji je najbolje znao tremolo violina s početka ovog teksta i najljepšeg valcera na svijetu pretvoriti u uglazbljeno treperenje zvijezda. Kada je 1968. snimljen kultni film, 2001. godina u njegovu naslovu činila se nezamislivo dalekim poprištem snova u budućnosti. Danas živimo u svijetu u kojem se već slegla i prašina od rušenja većine tih snova.
Ali, danas nećemo spuštati pogled u prah. Zadržimo ga gore, među zvijezdama, kamo nam ga je proteklih dvadeset godina svakog utorka navečer usmjeravala Tanja Devčić. Prije tjedan dana umrla je autorica i voditeljica najpametnije i najljepše radijske emisije u Hrvatskoj, koju je osluškivalo, a slušat će je i dalje i cijelo susjedstvo. Svakog utorka, u 20 sati, na Drugom programu Hrvatskog radija zasvira treperenje zvijezda, a onda među Straussovim notama odjeku riječi: Andromeda – emisija o svemiru. Nekada taj termin bude pomaknut i skraćen. Uglavnom zbog “svemirski važnih” utakmica. Tako je bilo i s onom 22. kolovoza ove godine, zadnjom koju je vodila Tanja Devčić. Bilo je i jedno vrijeme, desetak mjeseci, kada je Andromeda bila skinuta s programa, a tada već umirovljena Tanja Devčić otpisana.
Emisija se tih mjeseci snimala u Tehničkom muzeju u Zagrebu, a emitirala na portalu znano.st. Naime, neko prolazno rukovodstvo HRT-a bilo je zaključilo da su razgovori Tanje Devčić i njezinih gostiju, a pogotovo njezina od prve emisije glavnog suradnika Ante Radonića, predugi i zamorni, te da slušateljima treba ponuditi lakšu, zabavniju, “radiosoničniju” i u svakom pogledu jeftiniju “popularnoznanstvenu” robu. Ali, slušatelji su se pobunili, a autori odbili da svoju emisiju, ugled i slušatelje puste niz rijeku opće trivijalizacije i obespamećivanja medija. Povratak Andromede na Hrvatski radio, u lipnju 2013., bio je jedan od rijetkih i utoliko ljepših trenutaka ispravljene pogreške i nepravde, trenutak u kojem je plitka površnost ustuknula pred pameću, a banalnost pred treperenjem zvjezdanog tremola violina.
Mnogi pamte i emisiju “Z kao Zemlja”, još jedan društveno važan i kod slušatelja omiljen projekt Tanje Devčić u njezinoj dugoj i časnoj novinarskoj karijeri. A onda je “javnu zadaću opamećivanja naroda”, kako je to lijepo i točno u jednom članku prije pet godina nazvala kolegica Sandra Babić, svoju misiju od 1997. godine nastavila s Andromedom – emisijom o svemiru. Tanja Devčić umrla je 7. listopada, usred Svjetskog tjedna svemira, baš između okruglih obljetnica dvaju događaja čiji datumi omeđuju taj tjedan: 4. listopada 1957. u Zemljinu orbitu lansiran je Sputnjik 1, a 10. listopada 1967. potpisan je Sporazum o principima upravljanja aktivnostima država u istraživanju i miroljubivom korištenju svemira.
Posljednji ispraćaj Tanje Devčić bio je 11. listopada, baš na prvi od tri Dana svemira, koji su se, pod vodstvom Ante Radonića, deveti put održali u Tehničkom muzeju “Nikola Tesla” u Zagrebu, s istim ciljem podizanja dječjih i ljudskih umova i očiju prema svemiru, poznatom i nepoznatom, prema stvarima bezgranično višim, većim, širim, trajnijim i tajnovitijim od svih prizemnih tričarija, podlosti i banalnosti. U zadnjoj emisiji koju je ljetos sama vodila, Tanja Devčić je s drugim svojim stalnim suradnikom Koradom Korlevićem razgovarala o ljetošnjoj potpunoj pomrčini Sunca, o sjajnim rezultatima malih i mladih polaznika još jedne Astronomske škole u Višnjanu, o asteroidu Apofis, koji svakih deset-petnaest godina prolijeće na sve manjoj udaljenosti od Zemlje, o tome što istraživačko vozilo Curiosity (Znatiželja) ovih dana traži na površini Marsa, o arhitekturi budućnosti u svemiru... i za sve one koji to još ne znaju o tome zašto zvijezde na nebu trepere, a planeti ne. Osim kad je bura.
Prošlog utorka u Andromedi smo slušali ulomke iz bogatog arhiva Andromede. Čuli smo tako i razgovor u kojem je Tanja Devčić u jednoj emisiji 2003. godine ispitivala prof. dr. Mladena Martinisa s Instituta Ruđer Bošković o tome što su to gravitacijski valovi i zašto će oni jednom postati naš novi prozor u svemir. Samo pet dana prije smrti Tanje Devčić Nobelovu nagradu dobila su trojica fizičara koji su u međuvremenu prvi “uhvatili” gravitacijske valove i dokazali njihovo postojanje. U Andromedi se svašta nauči, a nerijetko su se javljali i ljudi koji kažu da je uživaju slušati čak i onda kada ništa ne razumiju.
Uz Andromedu je odrasla, kako je to posvjedočio Korado Korlević, cijela generacija mladih astronoma, fizičara, inženjera i ljudi koji jednostavno vole gledati, osluškivati i razmišljati o svemiru. Dubravka Družinec Ricijaš nastavila je, s puno ljubavi i poštovanja prema kolegici i prijateljici, voditi Andromedu. Hrabro progutavši suze, posljednju emisiju, posvećenu Tanji Devčić, odjavila je na jedini mogući način: stihovima Šimićeve “Opomene”, u spomen na “zauvijek autoricu Andromede”. Tanja Devčić doista je umjesto u prah prešla sva u zvijezde. Tamo ćemo se sresti uz svjetlucavi tremolo Straussovih violina. Sljedećeg utorka. U njezinoj i našoj Andromedi.
