Možemo li mi nekako zabraniti planinarenje? – zapitala se engleska kraljica Viktorija, izuzetno uzrujana vijestima koje su u ljeto 1865. pristigle iz Švicarske.
Petorica britanskih planinara, Edward Whymper, Francis Douglas, Charles Hudson, Douglas Hadow, Michel Croz, i dvojica lokalnih vodiča iz švicarskog mjesta Zermatt, uspjeli su osvojiti 4478 metara visoki alpski vrh Matterhorn, no pri spuštanju čak su četvorica Engleza poginula. Oko preživjelih rasplela se priča da su namjerno prerezali sigurnosnu užad koja je osiguravala kolege kako bi spasili sebe. Suprotno tome, akcija spašavanja 12 dječaka i njihova nogometnog trenera iz špilje u Tajlandu prošlog tjedna uspješno je okončana.
Što je potrebno da se izvede tako složena i osjetljiva akcija? Ili, zašto neke spasilačke akcije propadaju? I kakvu ulogu u spašavanju života ima politika?
Jedna od najgorih tragedija posljednjih desetljeća zacijelo je havarija ruske nuklearne podmornice Kursk. Potonula je u Barentsovu moru tijekom pomorske vježbe 2000. godine. Međunarodna akcija spašavanja nije bila uspješna. Svih 118 članova posade, časnici i zapovjednik, a većina je bila mlađa od 30 godina, umrlo je te i danas počiva u morskom grobu. Prema općeprihvaćenoj teoriji, vodikov peroksid procurio je u prednju sobu s torpedima, što je dovelo do eksplozije jedne bojne glave torpeda koja je, pak, izazvala eksploziju većeg broja bojnih glava dvije minute kasnije.
Druga eksplozija imala je snagu eksplozije oko šest tona TNT-a i bila je dovoljno velika da bude registrirana na seizmografima diljem sjeverne Europe. Podmornica je potonula na dubinu više od 100 metara, ali vjerovalo se da su barem neki članovi posade ostali živi nakon eksplozija. Više od 10 dana trajala je potraga u kojoj su, uz Ruse, sudjelovali Englezi i Norvežani. Kad su ronioci napokon locirali podmornicu i ušli u nju, mogli su samo konstatirati da preživjelih nema.
Mit o princezi
Hitne spasilačke operacije – kao što je bio Kursk, ali i spašavanje čileanskih rudara, pa sada i tajlandske djece – zahtijevaju da svi uključeni pokazuju jaku predanost drugima. Spasioci moraju biti sposobni staviti po strani vlastiti interes i teritorijalnost i umjesto toga voditi se principom suradnje i međusobnom potporom, tvrde Anette Mikes i Amram Migdal s Harvarda. Rekonstruirali su i proučavali tragediju Kurska kako bi iz nje izvukli lekcije oko upravljanja rizikom i upozorili na propuste koji u konačnici znače izgubljene živote. Kako bi se najbolje iskoristila zajednički spasilački resursi svih triju strana, bilo je potrebno stvoriti odgovarajuću organizaciju, tvrde.
Teoretičari koji se bave organizacijama zagovaraju ideju da ključnu ulogu u stvaranju uspješne organizacije ima maksimizacija opsega utjecaja i podrške spasilačkih timova. Stručnjaci za upravljanje nesrećama ističu da je ona organizacija koja stavlja naglasak na komunikaciju i dopušta sudionicima dovoljno široku autonomiju u donošenju odluka bolje pripremljena za akciju u nerutinskim uvjetima.
>> Pogledajte što naš HGSS-ovac Robert Erhardt kaže o spašavanju na Tajlandu
Rutina je dobra i poželjna u situacijama koje su dobro poznate, no u situacijama ekscesa, kao što je Kursk ili Tajland, rutinski su postupci gotovo beskorisni i štetni. Nova situacija, naime, zahtijeva od sudionika određenu dozu eksperimentiranja, ali i vodstvo i organizaciju koja će im to dopustiti. U kriznoj situaciji pojačana međusobna komunikacija, povjerenje i otvorenost nadomještaju ono što se gubi zbog manjkavih idejama koje se rađaju u stresnoj situaciji.
Odnos Rusa prema zapadnjacima karakteriziralo je nepovjerenje, sumnja te snažna nevoljkost da proaktivno dijele informacije. S druge strane, zapadnjaci, a posebno Britanija, morala je dokazati da je potpuno predana akciji spašavanja, da su motivi posve humanitarni te da nema skrivenih ili sumnjivih namjera.
U koliziji su bili i ono što teoretičari nazivaju opsegom kontrole, mogućnosti odlučivanja i odgovornosti. Pod opsegom kontrole misle na resurse kojima raspolaže voditelj operacije – ljude i opremu, inventar. Zbog rezanja troškova proteklih godina, ruska mornarica imala je ograničen broj ljudi i skromniju opremu. Kad je pak riječ o mogućnosti odlučivanja, Rusi su bili potpuno deprivirani. Individualno odlučivanje se ne potiče. Naprotiv.
Kako je tadašnji zapovjednik ruske mornarice Vladimir Kurojedov priznao šefu britanske spasilačke ekipe, komodoru Davidu Russellu, nije smio ni pomaknuti svoj brod Petar Veliki bez dozvole Moskve.
>> Pogledajte kako je došlo do tragedije na Tajlandu
Za razliku od Kurska, kod spašavanja čileanskih rudara koji su 2010. proveli pod zemljom 68 dana na dubini od 700 metara, organizacija je funkcionirala besprijekorno. Međunarodna suradnja vidjela se, primjerice, i u tome što su Čileanci objeručke prihvatili pomoć NASA-e, čiji su stručnjaci, među ostalim, pomagali rudarima preživjeti izolaciju, vodeći se naučenim lekcijama iz treninga astronauta. U akciji spašavanja dječaka sudjelovalo je više od 1000 ljudi i 50-ak mornaričkih specijalaca iz drugih država.
Naravno, reći će svi, lakše je kad se iz humanitarne akcije ukloni politika. A što kada politika prisvoji akciju ili je iskoristi za svoju promociju?
Budući da su 12 tajlandskih dječaka i njihov trener sada na sigurnom, pomalo se javljaju kritike i tajlandskog spašavanja. Od tehnopoduzetnika Elona Muska, čija je pomoć, blago rečeno proglašena nepotrebnom, do političkih analitičara. Upozoravaju da je, na više razina, vojni režim koji je na vlasti u Tajlandu od puča 2014., i pred kojim su izbori, “otelo” akciju za svoju promociju i političku korist.
Antropolozi idu i korak dalje – cijelu operaciju analiziraju u kontekstu neprestane težnje centra moći, službenog Bangkoka, da silom i nasiljem osvoje periferiju i nametne joj svoju simboličku i stvarnu moć. Ishodište mehanizma nasilja središnje države antropolog Edoardo Siani sa sveučilišta u Kyotu vidi u dominantom mitu iz geografskog područja u kojem su dječaci ostali zatočeni. On govori o princezi iz drevnog lokalnog kraljevstva Chiang Rung.
Zaljubila se, unatoč protivljenju oca, kralja, u siromašnog konjušara. Kad otkrije da nosi njegovo dijete, pronalazi utočište u špilji. Mladića ubijaju očevi vojnici, a princeza, nakon što shvati da joj je dragi mrtav, probode se i izdahne. Njezina je krv postala rijeka, ali i bujice koje će utopiti one koji je ne poštuju, a tijelo planina. Vidi se to u njezinu lokalnim nazivu, Doi Nang Non, u prijevodu “žena koja leži”. Tham Luang Nang Non pak jednostavno znači “špilja žene koja leži”.
Lokalno stanovništvo vjeruje da princezin duh gospodari planinom i špiljom pa su cijelo vrijeme dok je trajala potraga prinosili darove u svetište princeze nedaleko od ulaza u špilju pred običnu lutku iz izloga koja predstavlja utjelovljenje princeze. Religija u tom dijelu Tajlanda vrlo je heterogena i predstavlja mješavinu raznih utjecaja, od animizma, hinduizma i budizma.
>> Pogledajte što Dinko Novosel iz HGSS-a kaže o spašavanju dječaka na Tajlandu
Marinci s aureolama
– Mitovi, naravno, uvijek imaju političke implikacije. Mit o trudnoj princezi sadrži element otpora elitnoj kulturi i nasilju koje omogućuje nastanak i opstanak kraljevstava. Nasilje suverena u povijesti događalo se usporedo s procesom centralizacije koja je lokalizme podredila političkoj, ekonomskoj i kulturalnoj hegemoniji Bangkoka. Baš kao što ni princezino dijete nikada neće biti rođeno, nikada se neće roditi ni društvo koje ujedinjuje popularnu i elitnu kulturu – upozorava Siani.
Ali taj mit sugerira da na tom području još postoji neka snaga kojoj se posjetitelji iz Bangkoka moraju pokoriti ako žele biti pošteđeni. Princeza je i dalje snažna i zahtijeva poštovanje. Dok je instrumentalni odnos s administracijom u Bangkoku dobrodošao, lokalna zajednica ipak ne želi da ih preplavi kultura središta.
Funkcionirajući u takvom kontekstu dobrano prožetom mitom, operaciju spašavanja nije moguće odvojiti od politike. Kako su vojnici iz središta države krenuli u “bitku sa špiljom”, vojna je država krenula u simboličnu bitku protiv lokalnog.
– Državni je autoritet potpuno negirao postojanje princeze nazivajući mit praznovjerjem, “gnom gnai”. Operacija spašavanja predstavljena je kao priča o junaštvu s budističkim podtonovima. Budizam je toliko važan središnjoj državi jer im daje legitimitet za njezin projekt centralizacije predstavljajući ga kao benevolentan, moralan i civilizacijski.
Spašavanja tajlandskih dječaka iz špilje
Spasioce, koji su službeno – i preko medijskih objava koje su imale njihov žig – utjelovili tajlandski mornarički specijalci, iako je u akciji sudjelovalo više od 50 specijalaca iz drugih država, prikazivani su s aureolama koje su podsjećale na utjelovljenu snagu budističkih svetaca, barami. Budistički su svećenici pozivali na molitvu, general Prayut Chan-o-cha, sadašnji premijer, zatražio je blagoslov vrhovnog patrijarha budističke monaška zajednice, Sanghe, a masovno je bdjenje organizirano na glavnom trgu u Bangkoku.
– U tom budizmom prožetom narativu odjekuje diskurs koji je stoljećima opravdavao to što Bangkok preuzima periferiju. To je predstavljeno kao moralna dužnost da bi se navodno necivilizirani kultovi seljaka pročistili i primili u religiju koju predstavlja državni budizam. Država je i ovom akcijom promovirala narativ o tome da je napokon spremna preuzeti neposlušnu i neurednu periferiju – kaže Siani.
Prvi put od dolaska na vlast 2014. godine vojni je režim, odnosno vojna država, uspjela zadobiti nepodijeljenu podršku unutar države i za preuzimanje do tada neposlušnih dijelova zemlje te u inozemstvu ispeglati svoj imidž pa se taj dio ne smije zaboraviti kad se govori o, na sreću, uspješnoj spasilačkoj akciji.
>> Pogledajte spašavanje tajlandskih dječaka
