Prije desetak dana, na 29. obljetnicu raketiranja Banskih dvora premijer Andrej Plenković položio je lovorov vijenac na spomen ploču na zgradi Vlade. Tada niti u svojim najgorim snovima nije mogao pomisliti da će svega pet dana poslije na istu zgradu i instituciju biti izveden pokušaj još jednog atentata.
I onaj napad prije 29 godina šokirao je naciju, unio strah, no ne i beznađe, što je bio primarni interes atentatora koji su željeli obezglaviti Hrvatsku i vojnim pučem riješiti hrvatski problem jednom zauvijek. JNA je već bila potpuno velikosrpska, pa je koristila najpreciznije oružje kako bi ubili tri važna Hrvata, Franju Tuđmana, premijera Jugoslavije Antu Markovića i formalnog predsjednika SFRJ Stjepana Mesića.
Dvije “pametne” bombe trebale su obaviti taj posao i samo je temperament Tuđmana, koji je ljutito prekinuo sastanak i udaljio se iz svečane dvorane pet minuta prije raketiranja, spasio stvar. Svega par sati poslije atentata, Tuđman praćen kamerama obilazi mjesto gdje je pokušana njegova likvidacija. Nijednom riječju ne spominjući sebe, hladnim, sabranim i krajnje odlučnim tonom kratko poručuje da su “time barbari postigli suprotno no što su htjeli. Postigli su još veće jedinstvo hrvatskog naroda”.
Izvan očiju javnosti Tuđman odmah vuče dva bitna poteza – odluku da će sutradan ujutro Hrvatski sabor proglasiti odcjepljenje od Jugoslavije, te Štefu Adaniću potpisuje ovlaštenje da istodobno započne pregovore s generalom Rašetom o povlačenju JNA iz Hrvatske. To su bili pravi liderski i državnički potezi i zato Hrvati mogu biti sretni da je u tim trenucima na čelu Hrvatske bio on. Prošlog ponedjeljka na istom mjestu svjedočili smo manje strašnom pokušaju atentata, no svejedno šokantnom i uznemirujućem događaju. On je samo po fizičkim posljedicama manje strašan, ali sadržajno i posljedično možda je i strašniji no raketiranje Banskih dvora. Tada su lidera Hrvatske pokušali likvidirati neprijatelji, a sada je u napad na hrvatsku Vladu krenuo mladić iz klasične hrvatske domoljubne, braniteljske obitelji. Taj je događaj stoga izuzetno tužan za sve koji su osjetili Domovinski rat. Stoga je i reakcija lidera države na taj uznemirujući događaj trebala biti najsličnija onoj Tuđmana prije 29 godina.
Nažalost, sada od Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića ne čujemo hladne, razborite i odlučne poruke lidera. Oni ne osjećaju da je to izvanserijski događaj koji unosi tugu i razdor među ljude, oni ne sokole naciju, niti taj trenutak ne koriste kako bi baš sada postigli još veće jedinstvo. Jedino što moramo slušati su njihova verbalna perpucavanja, u kojima oni govore o sebi, stavljaju se u središte pozornosti kao da je to nama sada važno. A nije. To što oni jedan o drugome misle u ovoj situaciji jest potpuno nevažno. Subotnja kulminacija njihovog nadmudrivanja u kojima se oni izruguju jedan drugome pretvara se u verbalnu pervezariju i tinejdžersko pišanje u daljinu.
Zakašnjelo iskazivanje momačke ratobornosti i borbenosti, kada su je već ti 50-godišnjaci propustili isprobati kada je bilo potrebno, u Domovinskom ratu, neka sada riješe nekakvom košarkaškom utakmicom ili pikadom. UHrvatskoj, ako to naši lideri nisu shvatili, sve ključa. Mladić koji je pokušao atentat je učinio u Hrvatskoj dosad nezamislivu stvar, za koju ne možemo imati razumijevanja jer što god da je htio postići, prvi mu je cilj bio običan hrvatski policajac i momak je definitivno pred Banske dvore došao s namjerom da ubija. Plenković i Milanović, za razliku od nas, do sada su dobili i dovoljno informacija, vidjeli izvješća službi, pa znaju puno više o pozadini nego što su nama do sada servirali. S obzirom na njihovo ponašanje, ili je situacija toliko dramatična da su se pogubili ili oni ne smatraju da se događa nešto što dodatno loše djeluje na ionako zabrinjavajuće raspoloženje javnosti.
Što od Plenkovića i Milanovića sada očekujemo? Prvo, primirje i prekid osobnog prepucavanja i povratak elementarnoj građanskoj pristojnosti. Drugo, zajednički nastup, najbolje putem sazivanja sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, i treće, jaku poruku da pozivaju sve na okupljanje i zajedništvo, jer smo mi mala nacija s puno problema, a izloženi smo brojnim opasnostima koje donosi korona i ekonomska kriza. U toj poruci mora biti sadržana i samokritika predstavnika do sada vladajućih blokova, jer njihove vlade nisu već do sada riješile najteže socijalne napetosti i suzbile eksploziju korupcije koja je kapilarno prožela društvo i razara ga poput gangrene.
Takva manifestacija ozbiljnosti i poruka da se prestanemo međusobno sukobljavati oko nebitnoga mogla bi biti spasonosna. Ali da bi se to dogodilo naši lideri, i oni na vlasti i oni iz oporbe, trebaju osjetiti što najviše muči ljude, a onda možda shvate i kako se stvara nacionalno jedinstvo.
I dalje se zaobilazi srž problema, sustav vlasti je srušen iznutra. Vlada i sabor kradu referendume, a ustavni sud donosi odluke suprotne i ustavu i onim referendumima koji su održani. I sada se od Hrvata očekuje da to bezumno prihvate kao datost koja se više ne može promijeniti? Čini mi se da to tako ne bu išlo.