Bila je to jedna od najvećih vijesti tog tjedna. Dr. sc. Kristijan Ramadan postao je redoviti profesor na jednom od najpoznatijih i najprestižnijih svjetskih sveučilišta – Oxfordu, točnije na odjelu medicinskih znanosti tog sveučilišta. Do sada je dr. Ramadan bio voditelj znanstvenog laboratorija na oksfordskoj onkološkoj katedri. Zanimalo nas je sve, iako prof. Ramadan nije sasvim nepoznat hrvatskoj publici.
– U Oxfordu živim s obitelji već šest godina, a prije toga 13 godina živjeli smo u Zürichu. Kad imate dvoje djece školske dobi, a oba roditelja rade na dosta zahtjevnim mjestima, ubrzan životni tempo postaje vam normala, potpuno isto za roditelje u Velikoj Britaniji kao i u Hrvatskoj. Vremena nikad dosta pa navečer često nastavljate raditi ono što niste uspjeli završiti tijekom radnog dana ili fokusirati se na čitanje, razmišljanje o znanstvenim projektima i analizi rezultata koje su moji znanstvenici prikupili tijekom dana. Kao i većina dijaspore, jedva čekamo blagdane koje najradije provodimo u Hrvatskoj, s obitelji i prijateljima. Život u Oxfordu je odličan, grad ima oko 150.000 stanovnika, siguran je i vrvi mladim i pametnim ljudima koji žele učiti, stvarati i družiti se. To je vrlo kreativna i inspirativna sredina u kojoj odlaskom u lokalni pub možete sresti neke od vodećih svjetskih znanstvenika, pisaca ili političara te im se obratiti i s njima porazgovarati – kaže.
Ipak, sada je hrvatska medicinska kolonija na Otoku već prilično brojna, što je radoznalost još i pojačalo.
– Moja znanstvena karijera počela je sasvim slučajno, oduvijek sam želio biti terenski veterinar koji obilazi farme i stalno je na svježem zraku, u prirodi i kontaktu s ljudima. No kako je završetkom Domovinskog rata uništeno hrvatsko stočarstvo i selo općenito, zaposlio sam se na Veterinarskom fakultetu kao znanstveni novak u području veterinarske patologije. Radeći kao znanstveni novak došao sam u kontakt s mnogo tumora kod raznih vrsta životinja i počeo o tome puno čitati. Ubrzo sam shvatio da daljnja edukacija i doprinos rješenju nekih ključnih pitanja vezanih za zdravlje ljudi i životinja zahtijeva razumijevanje molekularnih struktura i njihovih interakcija kako u zdravim tako i u bolesnim životinjskim stanicama i tkivima. Postizanje znanja i vještina na tom nivou zahtijevalo je odlazak u jedan od svjetskih istraživačkih centara da se tamo izuči zanat. Znanost nije ništa drugo nego zanat koji se uči kao i svaki drugi. Treba uložiti puno rada, truda i učenja i uz to imati dobrog “majstora/mentora” koji će vam moći prenijeti svoje iskustvo – kaže prof. Ramadan, podvlačeći jedno poznato ime iz hrvatske znanstvene zajednice koja radi na prestižnim svjetskim sveučilištima.
– Imao sam sreću da sam osobno poznavao prof. Igora Štagljara koji me upoznao s vodećim znanstvenikom u području umnažanja i oporavka oštećenog DNK, prof. Ulrichom Huebscherom. Četiri godine provedene na doktoratu u njegovu laboratoriju na züriškom sveučilištu dale su mi odlične temelje da se samostalno nastavim baviti vrhunskom znanošću. Huebscherov laboratorij “proizveo” je 40-ak sveučilišnih profesora, među kojima je i troje Hrvata: prof. Igor Štagljar na Sveučilištu Toronto, prof. Barbara van Loon na norveškom Sveučilištu za znanost i tehnologiju i ja na Oxfordu. Karijeru znanstvenika nastavio sam na Federalnom tehnološkom institutu (ETH Zürich), a posljednjih šest godina proveo sam u Oxfordu, gdje sam danas redoviti profesor molekularne medicine – govori hrvatski znanstvenik iz Velike Britanije kojemu je odlazak van prije svega bio izazov.
Povratak? Zasad ne
– U današnje vrijeme od mladih se znanstvenika očekuje fleksibilnost i gotovo svaki će promijeniti barem 2-3 znanstvene sredine prije nego što se otisne u samostalnu karijeru. To u Hrvatskoj, nažalost, još uvijek nije pravilo, nego iznimka. Mislim da bi osobe na rukovodećim mjestima morale odraditi barem nekoliko godina staža u “zapadnom svijetu”, bilo da je riječ o voditelju supermarketa ili o premijeru države. Izloženost drukčijim radnim strukturama i principima poslovanja poboljšala bi odnos nadređenih prema radnicima i ubrzala razvijanje netolerancije prema korupciji i nasilju. Svaki čovjek želi biti tamo gdje se dobro osjeća, gdje ima rodbinu i prijatelje oko sebe. Uvijek sam sretan i zadovoljan kada dođem u Hrvatsku, no mislim da s poslovnog aspekta tu nema budućnosti. Napredak hrvatske znanosti i znanstvenih institucija je konstantan, ali u isto vrijeme i jako spor. Razlozi, naravno, leže u slabijoj financijskoj moći znanstvenih institucija, što rezultira nedostatkom izvrsnosti u znanstvenim krugovima. Hrvatska još nije znanstveno privlačna i iluzorno je očekivati da će to postati u skoroj budućnosti. Dok god nismo sposobni privući najbolje ljude, bez obzira na to odakle potječu ili koje su nacionalnosti, neće biti ni nekog većeg napretka. Znanstveni centri izvrsnosti širom svijeta ovise o ljudima koji su najbolji u svojem području rada i redovito zapošljavaju barem 50 posto stranaca. Kada se na hrvatskim sveučilištima i znanstvenim institucijama počnu zapošljavati stručnjaci selekcionirani po izvrsnosti, onda ćemo sasvim sigurno napredovati i moći znanstvene uspjehe usmjeriti prema razvoju gospodarstva i hrvatske države – kritičan je prema stanju u hrvatskoj znanosti.
Bi li se vratio raditi u Hrvatsku?
– Za sada o tome ne razmišljam, osim o povratku u mirovini, naravno, od čega me dijeli još barem 20 godina rada. Uspješno surađujem s hrvatskim znanstvenicima u Rijeci i Splitu i otvoren sam za buduće suradnje s mladim hrvatskim znanstvenicima i institucijama. Današnjica je vrlo dinamična i turbulentna, a moguće posljedice izlaska Velike Britanije iz EU mogle bi se negativno odraziti na znanost, i to ponajprije na dostupnost različitih europskih istraživačkih fondova. No znanost je biznis kao i svaki drugi pa su tako ideje i ponude dobrodošle od svukuda, pa tako i iz Hrvatske, kaže.
Kaos zbog Brexita
Logično je u tom kontekstu postaviti pitanje o Brexitu.
– Nažalost, nitko ne zna kakve će posljedice Brexita biti za Britance i ostale ljude koji žive na Otoku. Kao što znamo iz osobnog iskustva u Hrvatskoj, političari u većini slučajeva ne razmišljaju racionalno i nemaju znanstvene i/ili stručne parametre kojima bi mogli odrediti posljedice svojih akcija. Takav je slučaj i s Britancima, što se jasno vidi po trenutačnom stanju u Parlamentu: političari ne znaju kojim putem krenuti, a budući da se nisu konzultirali s relevantnim znanstvenicima i ekonomistima, nisu u stanju predočiti naciji što je čeka u slučaju ostanka, a što u slučaju izlaska iz EU. Tako ni glasači ne mogu svoju odluku i glas temeljiti na istini i znanju, nego se vode osjećajima i glasaju za nešto ili nekoga tko im govori ono sto žele čuti. Epohalno glasanje “za” Brexit temeljilo se tako na emocijama onih koji su se dali uvjeriti da ih stranci i EU izrabljuju, uzimaju im novac i radna mjesta. Istim bih glasačima poručio da izbace sve strance iz nogometnog kluba Manchester City, počevši od trenera, pa će vidjeti kako će proći s Dinamom u Zagrebu – zanimljivu je i duhovitu paralelu povukao oksfordski profesor.
Oxford za njega nije tipična Britanija, kao što ni New York nije tipična Amerika.
– Oxford je prije svega internacionalna, tolerantna i financijski moćna sredina, ljudi su uglavnom profesionalno zadovoljni i svjesni da u slučaju tvrdog Brexita puno stranaca više neće moći raditi u Velikoj Britaniji. Oksfordsko sveučilište i svjetski poznata regionalna bolnica “John Ratcliffe” najveći su poslodavci i kao takvi zapošljavaju velik broj stranaca. Ono što je sigurno jest to da će se Brexit odraziti na kvalitetu života prosječnog Britanca u Oxfordu, a ekonomska će situacija svakako biti i puno gora na sjeveru Engleske – misli Ramadan.
Lijek za rak, odnosno barem neke njegove vrste, stalna je tema u današnjoj znanosti. Koliko smo daleko?
– Apsolutno smo svakom godinom uspješniji u liječenju raznih vrsta tumora. No ne treba buditi lažnu nadu i previše se zanositi jer tumori su kompleksne bolesti i borba protiv njih je dugotrajna. Svake se godine odobri nekoliko novih lijekova za liječenje raznih vrsta tumora i trenutačno se provodi mnogo kliničkih ispitivanja po cijelom svijetu na raznim lijekovima i kombinacijama lijekova. U nekoliko posljednjih godina odobreno je dosta lijekova koji se temelje na imunologiji tumora ili oštećenju DNK, što je i moje područje istraživanja. Važni pomaci u liječenju takvih vrsta tumora doprinose važnosti mojeg znanstvenog rada. Nedavno odobreni lijekovi koji sprečavaju oporavak tumorske DNK pokazali su odlične rezultate u liječenju karcinoma dojke i jajnika, a nova istraživanja daju naslutiti da će se njima moći liječiti i druge vrste tumora. Još su impresivniji rezultati s lijekovima koji se temelje na imunologiji tumora – govori optimistično. Usporedimo li preživljavanje ljudi oboljelih od raznih vrsta tumora prije 40 godina i onih koji obole danas, vidjet ćemo da je stopa preživljavanja deset godina od dijagnoze narasla 50 posto, što je veliki pomak. Očekuje se da će novi lijekovi, temeljeni na znanstvenim otkrićima u sljedećih 20-30 godina, povećati preživljavanje pacijenata sa sadašnjih 50 na 75 posto. Znanost je napravila veliki napredak u liječenju tumora, a nastavi li istim tempom, u sljedećih 50-ak godina većina tumora postat će kronične bolesti s kojima će se moći kvalitetno živjeti. Tako se, primjerice, metastatski melanom smatrao smrtonosnom bolešću od koje se umire u roku od nekoliko mjeseci. Samo oko pet posto pacijenata s metastatskim melanomom preživjelo je pet godina. Danas uz kombiniranu imunoterapiju oko 50 posto pacijenata s ovom vrstom tumora preživi pet godina od dijagnoze. Nažalost, u liječenju bolesti poput, primjerice, tumora gušterače za sada još nema velikih pomaka – kaže prof. Ramadan, nastavljajući kako se produžetkom životnog vijeka čovjeka povećao i rizik od raznih vrsta tumora.
Tumori i način života
– Prije 20-ak godina govorilo se da će svaki treći čovjek oboljeti od tumora, dok danas znamo da će to biti svaki drugi čovjek. Ti podaci upućuju na to da su tumori povezani sa samim životom stanice i oštećenjima koja se neprestano događaju na našem DNK tijekom života. Sve je više pokazatelja da su tumori usko povezani s načinom života pa se sada već smatraju “bolestima načina života”. Pretjerana izloženost kancerogenim tvarima, kojima smo svakodnevno okruženi, povećava mogućnost dobivanja tumora. Primarno se pri tome misli na izloženost suncu i štetno djelovanje UV-zraka, izloženost zagađenom zraku (npr. pušenje, teška industrija), na konzumiranje alkohola ili određene hrane koja sadrži pesticide i druge kemikalije pa do izloženosti određenim virusima (npr. HPV-u koji uzrokuje rak grlića maternice i grla ili virusa hepatitisa koji uzrokuje rak jetre). Nažalost, određeni broj tumora razvit će se i kod djece i mladih, a da nisu bili izloženi navedenim faktorima. No to su tumori koji su posljedica nasljednih roditeljskih mutacija ili su se spontano razvili zbog grešaka u DNK replikaciji i/ili DNK oporavku u važnim genima za borbu protiv tumora. Tumori su neizostavan dio našeg života i usko su povezani sa starenjem. Vjerojatnost da netko oboli od tumora u dobi od 30 godina 40 je puta manja nego da oboli u dobi od 80 godina – opisuje dio medicine kojom se intenzivno bavi.
Revolucionarni patenti
– Na Oxfordu sam voditelj znanstvene grupe te u nadzornom odboru i utječem na donošenje važnih odluka za rad onkološkog odjela. Naš odjel jedinstven je u svijetu jer osim kliničkog dijela imamo vrlo jak znanstveni dio koji se sastoji od bazične znanosti na istraživanju mehanizama nastanka tumora te pronalasku različitih mehanizama kako se tumorske stanice brane od lijekova i radijacijske terapije. Uz to s nama rade bioinformatičari koji analiziraju tumor na nivou mutacija u genima i proteinima, kao i fizičari koji pronalaze nove načine primjene radijacije u liječenju tumora. Svatko otkriće koje bi moglo biti potencijalno interesantno za tumorsku terapiju može se, uz pomoć naših strateških partnera, brzo primijeniti u početna klinička istraživanja. Tako da naš odjel trenutačno provodi nekoliko kliničkih istraživanja na kombinacijama različitih lijekova i radijacije. Ovisno o njihovoj uspješnosti, moći će se vrlo brzo primijeniti u klinici i poboljšati trenutačnu kliničku praksu liječenja određenih vrsta tumora – govori nam oksfordski redoviti profesor te predstavlja jedan svoj recentniji uspjeh.
– Moja znanstvena grupa upravo je patentirala prvi biomarker za prognozu liječenja kolorektalnog karcinoma. Sada ćemo to otkriće probati dalje razvijati i promovirati kako bi se otkriveni biomarker mogao koristiti u klinici i tako pomoći pacijentima da dobiju odgovarajuću terapiju. Ujedno radimo na razvoju “pametnog lijeka” koji bi mogao blokirati rad enzima koji je vrlo važan za tumorski rast. S obzirom na ograničene financijske mogućnosti i nedostatak određenih tehnologija da sami razvijemo naš pametni lijek, moja grupa usko surađuje s jednom farmakološkom kompanijom, otkriva nam te dodaje još detalja o svojem radu. – Nedavno je moja znanstvena grupa našla i patentirala jedan vrlo zanimljiv mehanizam kojim se stanice kolorektalnog karcinoma brane od kemoterapije. Sljedeći nam je cilj naći molekulu koja će uništiti taj tumorski obrambeni mehanizam. Budemo li uspješni, doći ćemo korak bliže lijeku koji bi pomogao puno ljudi da kvalitetnije i dulje prežive metastatski kolorektalni karcinom. Istraživanja na sveučilištima limitirana su stalnim pritiskom znanstvenih zaklada i kontinuiranom potrebom za otkrivanjem nečega novoga. Takva znanstvena politika ne ostavlja puno vremena da se posvetimo daljnjem razvijanju određene molekule ili mehanizma prema primjeni u liječenju ili dijagnostici. Akademska su iskazivanja zato vrlo često okrenuta prema privatnim kompanijama i različitim suradnjama. Znanstvenici na vodećim svjetskim sveučilištima, barem iz područja biomedicine i tehnologije, moraju biti ne samo dobri istraživači, učitelji, vizionari, menadžeri nego i promotori i biznismeni koji su sposobni prodati svoj produkt na tržištu, za njega naći zainteresirane ulagače i provesti ga u djelo, odnosno lijek ili dijagnostički kit u mojem slučaju.
Takav multidisciplinarni pristup, bez kojeg se danas u modernoj znanosti više ne može preživjeti, ujedno je i pozitivan poticaj za nas znanstvenike na sveučilištima da se više integriramo s lokalnom ekonomijom te da svoje teoretske ideje i otkrića prevedemo u aplikaciju – kaže pa dodaje da je oksfordski onkološki odjel specifičan i po tome što u 50 metara hodnika koji dijeli njegov laboratorij od ureda svakodnevno sreće vodeće onkologe i znanstvenike te na hodniku konstantno razmjenjuju ideje i mišljenja.
Hrvatska je znanstvena zajednica u Velikoj Britaniji sada prilično brojna. Družite li se i komunicirate međusobno?
– Ima priličan broj Hrvata u znanosti na raznim sveučilištima u Britaniji pa tako i na Oxfordu. Mi u Oxfordu imamo čak i sjedište zavičajnog kluba studenata s hrvatskih sveučilišta AMAC (Almae Matris Alumni Croaticae). AMAC-UK organizira godišnja okupljanja intelektualaca s hrvatskih sveučilišta i razne druge aktivnosti gdje se promovira hrvatska kultura i znanost te njihova važnost i povezanost s Britanijom. Koliko ja znam, ima oko pet-šest Hrvata koji rade na Oxfordu i vode svoje znanstvene grupe ili su klinički konzultanti, a s nekima od njih i privatno se družim. No daleko više ima Hrvata studenata i specijalizanata, ali pošto su to puno mlađe generacije od moje, nemam baš puno kontakata s njima. Ako me sretnu u Oxfordu, mogu mi se javiti pa ćemo zajedno popiti kavu – poziva prof. Ramadan.
Zdravstvo u Hrvatskoj vječna je tema. Što bismo prema vašem mišljenju trebali napraviti i općenito i kad je riječ o liječenju raka?
– Prema meni dostupnim informacijama iz raznih medija, u razgovoru s korisnicima i radnicima u hrvatskom zdravstvenom sustavu, mislim da u je globalu naš zdravstveni sustav jako dobar (3,5), ako ga ocjenjujemo od 1 do 5. Svaki građanin Hrvatske ima primarnu zdravstvenu zaštitu i, ako je potrebno, bolničko liječenje bez obzira na to plaća li HZZO ili ne. Liječnici su u Hrvatskoj vrlo dobro educirani i većina ih je na stalnim usavršavanjima u Hrvatskoj i/ili u inozemstvu.
Ne bi se trebali žaliti
Problem je da se jako dugo čeka na neke dijagnostičke pretrage ili na kompleksne operacije pa postoje i liste čekanja, koje se onda mogu zaobići raznim kanalima koji nisu transparenti ni legalni. Potpuna transparentnost nije problem samo u zdravstvenom sustavu nego i u našoj cijeloj zemlji. Građani Hrvatske izuzetno su tolerantni na korupciju što onemoguće “zdrav” razvoj i funkcioniranje državnih sistema. Dok se cjelokupni mentalitet društva kod nas ne promijeni, neće se promijeniti ni zdravstveni ili bilo koji sustav u zemlji nabolje. Ljudi se u Hrvatskoj ne bi trebali previše žaliti na zdravstvo i zdravstveni sustav, nego bi morali utjecati na to da izbace državnu politiku iz zdravstva, da zdravstvo ostave stručnjacima da s njime bave i donose odluke kako poboljšati i zaštititi zdravlje ljudi Hrvatskoj – misli naš znanstvenik s Oxforda, ističući jedan problem iz svojeg područja.
– Kad je riječ o zaštiti ljudi od raka, najvažnija je preventiva i rana dijagnoza. Ljudi se mogu prijaviti na besplatne preglede, dobivaju čak i pozive da se odazovu na razne kontrole. Nažalost, zbog skupih modernih lijekova za terapiju tumora kao i nekih novih tehnologija liječenja, hrvatski zdravstveni sustav malo zaostaje za najrazvijenijim zemljama. Nažalost, u svim europskim zemljama zdravlje je isto tako usko povezano s platežnom moći pojedinca. Prema podacima Eurostata, postoji jaka korelacija između zdravlja pojedinca i visine prihoda. Tako da su ljudi s visokim prihodima u većini slučajeva i zdraviji. Na primjer, u Velikoj Britaniji ljudi s visokim primanjima u 85 posto slučajeva izjasnili su se kao zdravi, za razliku od onih s niskim primanjima koji su se izjasnili kao zdravi u samo 60 posto slučajeva. Sličan je trend i u Hrvatskoj u kojoj je broj zdravih ljudi s visokim prihodima oko 73 posto, dok je zdravih s niskim prihodima oko 43 posto. Sve to pokazuje da je dobar zdravstveni sustav neophodan za zdravlje pojedinca, ali i da su faktori poput obrazovanja isto vrlo važni.
koji pametnjaković , on bi određivao britancima kako će živjeti...