Četrnaest mjeseci trebalo je ključnim igračima u procesu spašavanja Agrokora da se dogovore i potpišu nagodbu vjerovnika. Time proces, kako je jučer izjavila predstavnica velikih dobavljača Marica Vidaković, nije završen, ali jest „onaj najteži i najobimniji posao“. Idući korak bit će implementacija nagodbe, za koju, kako kaže, moraju osigurati da bude provedena kako treba.
Garancija konačnog uspjeha u restrukturiranju Agrokora može biti činjenica da novim vlasnicima, prije svega bankama, njihov povrat uloženog ovisi o uspješnosti kompanije na tržištu. Banke, naime, nisu naplatile dugove nego su svoja potraživanja pretvorile u vlasničke udjele. Zasad je sigurno da nakon implementacije nagodbe banke neće prodavati te udjele jer oni na tržištu vrijede znatno manje od uloženog. Nominalno, imovina Agrokora nagodbom je procijenjena na 2,8 milijardi eura, od čega je samo Sberbankovih 1,1 milijarda. Čak je i predstavnik Sberbanka Maksim Poletajev, jedan od ključnih ljudi u cijelom procesu, izjavio u intervjuu za Večernji list da ta banka zasad ne namjerava prodavati vlasnički udio u Agrokoru. Logično, prodat će ga u trenutku kada tih 38 posto udjela bude vrijedilo više. A tome mora prethoditi nova runda u procesu ponovnog postavljanja na noge donedavno najmoćnijeg koncerna u državi. Može se očekivati da će se banke baviti restrukturiranjem poduzeća, povećavanjem učinkovitosti i razvojem. A razvoj znači investiranje i otvaranje radnih mjesta, za čime vapi domaće gospodarstvo. Prava tržišna bitka za Agrokor uslijedit će nakon što skupština vjerovnika Agrokora, najvjerojatnije u sportskoj dvorani Cibone na zagrebačkom Trgu Dražena Petrovića, izglasa nagodbu, odnosno nakon što je Trgovački sud učini pravomoćnom.
Nova era Agrokora počet će 10. srpnja prestankom mandata izvanredne uprave. Već je sada jasno da će nekadašnji mastodont sastavljen od 150 različitih trgovačkih društava spasti na 27 tvrtki, od čega na njih deset otpada 90 posto procijenjene vrijednosti Agrokora (2,8 milijardi eura).
To su mahom otprije poznate perjanice Agrokora poput Konzuma, Zvijezde, Leda, PIK-ova, Tiska i Belja. Na novim korporativnim principima i vlasničkim odnosima, Agrokor će krenuti u tržišnu bitku s ciljem namirenja svojih novih vlasnika, koji je, suprotno tvrdnjama iz Adrisa, komplementaran s interesima domaće prehrambene industrije i hrvatskoga gospodarstva. Upravo se u tome i ogleda najveća vrijednost tog procesa, u koji je premijer Plenković uložio dobar dio svoga političkog kapitala. U prilog mu ide i to što je DORH odbacio kaznenu prijavu koju je protiv njega, Martine Dalić, Ante Ramljaka i Zdravka Marića podnio Živi zid, čime je s procesa oko Agrokora skinuta mrlja afere Hotmail. Kako vrijeme bude odmicalo, na to će se razdoblje gledati više kao na rat interesnih grupa nego što će joj se pridavati političko-koruptivni aspekt. Iako je u tom ratu Plenković izgubio dvoje vojskovođa, na koncu je iznio pobjedu, što neće propustiti politički kapitalizirati. Međutim, to neće biti dovoljno da preusmjeri društvo iz sveopće apatije s katastrofalnim demografskim posljedicama na put optimizma. Da bi ostvario svoju „transformativnu“ političku agendu neće mu biti dovoljan uspješan Agrokor. Dostajati neće ni najavljeni nastavak porezne reforme s manjim PDV-om i nešto rasterećenijim plaćama. Da je država na dobrom putu znat ćemo kada Vlada krene u reformu javne uprave i barem postupno napuštanje političkog klijentelizma u javnim službama i državnim tvrtkama.
Tja, jesu li interesi baš isti vidjeti ćemo kada i kome Rusi preprodaju Agrokor dalje. Čiji je ono Večernji list koji su kupili Austrijanci?