Prijatelj me nazvao prošlog četvrtka i tihim, konspirativnim glasom rekao: “Slušaj, preporučio sam te da upadneš u grupu ilegalaca koja će u subotu ići putovima zagrebačkih ilegalaca 1941. Vidjet ćeš, radi se o zanimljivoj stvari.” Sve što sam trebao jest poslati SMS poruku na jedan broj i potvrditi dolazak. Za nekoliko minuta stigla mi je obavijest:
“Dođite u subotu u Kurelčevu 5 nekoliko minuta prije 17 sati. Stanite pokraj skulpture. Ponesite Glas Koncila kao znak raspoznavanja. Javit će vam se naša veza. Ove podatke naučite, poruku obrišite.”
Poruku sam zapamtio i u subotu se nacrtao u Kurelčevoj. Jedino što nisam ponio znak raspoznavanja. Dvadesetak ljudi čekalo je u tišini, a onda se odnekud sa zvučnika čuo Kvaternikov proglas o “Božjoj providnosti i volji saveznika”. Ljudi koji nisu znali o čemu se radi gledali su u čudu, pogotovo kad se iz jednog haustora pojavila djevojka obučena po modi iz 1941. U ruci je držala aktovku, prišla nam i tihim glasom rekla: “Ja sam Vera.” Zatim nam je svima podijelila propusnice za slobodno kretanje Zagrebom, baš kao što su svi morali imati i 1941. Na mojoj je pisalo da sam po zanimanju pekar koji svaki dan putuje vlakom do Dugog Sela po brašno. Vera nas je zatim povela pred poštu u Jurišićevoj, gdje smo mogli čuti kako su ilegalci 1941. domišljatom akcijom unijeli eksploziv u paketu teškom 21 kilogram. Eksplozija se aktivirala zvanjem jednog broja i podizanjem slušalice. Na taj su način na nekoliko mjeseci prekinuli sve telefonske veze između Zagreba i Berlina, a pritom nije stradao nijedan nevini radnik pošte.
Njemačko redarstvo i HDZ
Naravno, nismo se vremenskim strojem transportirali u 1941. godinu, nego smo prisustvovali “Ilegali u Zagrebu”, turističko-dramskom obilasku grada kojim se želi podsjetiti na revolucionarnu prošlost Zagreba od 1941. do 1945. godine, koji je sve četiri godine okupacije pružao otpor ustaškim vlastima i njemačkom okupatoru. Unatoč teškim prilikama, strahovladi i neizvjesnosti, Zagrepčani su pomagali i sakrivali svoje susjede Židove i Srbe, sudjelovali u diverzijama, preuzimali rizične zadatke, postajali ilegalci i odlazili u partizane često prerušeni kao radnici željeznice. Ovaj program je prema odlomcima iz “Zbornika sjećanja – Zagreb 1941.-1945.” i “Dnevnika Diane Budisavljević” napravila Nataša Puškar, doktorandica lingvistike i izvršna tajnica Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba , uz čiju je potporu i realiziran ovaj program koji je režirala Slađana Kilibarda.
Ilegalka Vera u stvari je Vanja Budimir, koja nije glumica nego turistički vodič. Svoju je ulogu odradila suvereno, kao da glumi svaki dan. Nakon pošte u Jurišićevoj otišli smo na Trg burze gdje smo saznali kako je Srbima i Židovima bilo zabranjeno isplaćivati novac, no ilegalci su i tome doskočili. Došetali smo i do Trga žrtava fašizma.
– Balkon s vaše desne strane je u zgradi HDZ-a. Tamo je za vrijeme NDH bilo njemačko redarstvo – znakovito nam kazuje Vera, a onda pokazuje i gdje je bila trafika sestara Baković u koju su dolazili ilegalci. Pokazuje nam i gdje je bilo Mljekarstvo drugarice Klašnje u kojem je za ustaše i Nijemce bila dupla cijena, a za drugove besplatno.
Počast gradu u gradu
Na kraju šetnje došli smo u Ulicu Pavla Hatza, u zgradu pokraj Beertije. Tamo se odvijao kazališni dio ove priče. Vrata nam je otvorio svećenik (Igor Drvendžija), koji nam je kazao da sjednemo i pričekamo kardinala Alojzija Stepinca (Vilim Matula). Stepinac je primio Dianu Budisavljević (Dubravka Crnojević-Carić). Poznato je da je Budisavljević za vrijeme rata iz logora spasila 10 tisuća srpske djece, koju je kasnije vratila njihovim obiteljima. – Meni su ruke vezane – govori joj Stepinac, a očajna Diana zatim ide do Vjekoslava Maksa Luburića (Danijel Ljuboja). Taj dio programa je najimpresivniji jer smo gledajući dijalog Diane i Luburića bili u njihovu glumačkom prostoru, udaljeni svega dva metra. Ljuboja je tako dobro skinuo zloglasnog ustaškog zapovjednika da je u nama izazvao nelagodu. Na kraju segmenta on doslovno potjera Budisavljević koja plačući zavapi: – Ja sam došla spasiti jedan narod. Nemojte zaboraviti što se dogodilo jer, ako zaboravite, što ostaje?
Ovaj efektni završetak odzvanjao je nakon toga u zvučnicima, a mi smo umjesto pljeska glumcima izašli pognute glave razmišljajući o tome kako je nevjerojatno da su neki vrlo brzo zaboravili što se događalo u Zagrebu od 1941. do 1945.
– Ideju sam dobila prije nekoliko godina kad sam promišljala o Zagrebu nekad i sad. Pročitala sam Zbornik sjećanja i vidjela ono što se ne vidi danas u Zagrebu, a to je da je Zagreb bio grad koji je pružao otpor sve četiri godine okupacije. Netko sa strane pomislio bi da je Zagreb bio ustaški grad, a to nije istina. Ovim programom odali smo počasti ljudima koji su napravili grad u gradu. Ti su ljudi u teškim vremenima bili puno hrabriji nego što smo mi danas kad živimo okruženi nekim novim oblicima fašizma – kazala nam je autorica predstave Nataša Puškar. Ideju je predložila Vijeću srpske nacionalme manjine, a sredstva su dobili iz proračuna grada.
– Super je što imamo Vanju koja je licencirani turistički vodič pa može ljude voditi po gradu. Na zadnjem punktu napravili smo priču koja će povezivati ono vrijeme i današnje tako da smo napravili cijeli hommage Diani Budisavljević. Stepinac je bio kontroverzna osoba, no činjenica je da je uspio pomoći Diani – rekla je redateljica Slađana Kilibarda. Program “Ilegala u Zagrebu” odigran je dva puta proteklog vikenda, a zasad su u planu još dva uprizorenja ove jeseni. Naravno, opet uz konspiraciju.
Ovo je predstava o jednoj velikoj povijesnoj laži jer "logori za malu decu" nisu postojali. Da li postiji u ovoj tužnoj zemlji netko tko će spriječiti navlačenje luđačke košulje Hrvatskoj i Hrvatima?