Unatoč činjenici da je riječ o prijelomnom povijesnom događaju koji je promijenio živote milijuna ljudi i presudno utjecao na budućnost cijele Europe, ujedinjenje Njemačke odigralo se neočekivano brzo i pomalo stihijski. Slično, uostalom, kao i pad Berlinskog zida gotovo godinu dana prije toga. Iako se pad zida očekivao, nitko nije mogao predvidjeti da će se to dogoditi tako brzo i kaotično, nakon što je član politbiroa istočnonjemačke partije Günter Schabowski požurio s objavom odluke o otvaranju granice, nakon čega je u samo nekoliko sati na tisuće Istočnih Nijemaca nahrupilo na granicu zbog čega je pod pritiskom mase otvoren prijelaz Bornholmer Strasse. Time je simbolično pao zid koji je 28 godina onemogućavao bijeg Istočnih Nijemaca na Zapad.
Tektonske promjene
Pad Berlinskog zida i rušenje željezne zavjese – koje je, da budemo precizni, zapravo počelo šest mjeseci ranije, kada su mađarski vojnici počeli rezati bodljikavu žicu na granici s Austrijom, čime je izbijen prvi kamen željezne zavjese koja je 40 godina razdvajala komunistički Istok i kapitalistički Zapad – otvorili su put ujedinjenju Njemačke. Proces ujedinjenja inicirao je tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl koji je upravo zahvaljujući tom povijesnom uspjehu ponio titulu “kancelara ujedinjenja”. Berlinski zid pao je 9. studenoga, a kancelar Kohl je već 28. studenoga iznio svoj plan u 10 točaka o suradnji između Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike (DDR), što je bio službeni naziv Istočne Njemačke. Kohlov plan regulira suradnju, ekonomsku i humanitarnu pomoć, a premda se ponovno ujedinjenje zemlje “u slobodnom samoopredjeljenju njemačkog naroda”, kako je to bilo formulirano u Kohlovu planu, spominje tek u posljednjoj, 10. točki, ponovno “osvajanje državnog jedinstva Njemačke”, kako ga je nazvao najdugovječniji poslijeratni kancelar, bilo je ključni politički cilj njegove vlade.
Brzinu kojom je Njemačka prešla put od pada Berlinskog zida do ujedinjenja zemlje povjesničar Tvrtko Jakovina objašnjava ličnostima dvojice ključnih političara tog vremena. Najprije spominje Mihaila Gorbačova, za kojeg kaže da je bio prisutan pri svim promjenama koje su se dogodile prije tri desetljeća. Drugi je, naravno, kancelar Kohl.
– Za razliku od većine njemačkih političara koji su zagovarali oprez ili smatrali da prebrzo ujedinjenje neće biti moguće, a među njima su bili i Willy Brandt i tadašnji predsjednik Richard von Weizsäcker, Kohl je smatrao da je situacija takva da bi trebalo odmah, već sutra, provesti ujedinjenje zato što je to bila politika Savezne Republike Njemačke prema provizoriju, kako se često nazivala Istočna Njemačka – objašnjava Jakovina napominjući kako sve to ne bi bilo moguće bez vladara sovjetskog imperija kakav je bio Gorbačov i bez njegove svjesne odluke da se istočnoeuropsko sovjetsko carstvo ne brani.
Takav Gorbačovljev stav, smatra Jakovina, omogućio je brzu i dramatičnu promjenu granica u srcu Starog kontinenta. Taj se proces odvijao mimo želje, naročito u pogledu brzine, i Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, pa i brojnih drugih koji su izdaleka i potiho pokušali ohrabriti Gorbačova da ne odustaje i ne pristaje na prebrze tektonske promjene, ali to sami nisu mogli reći jer ih je hladnoratovska retorika navodila da se drže načela o ujedinjenju, volji naroda, demokraciji i tome slično, i da ne ističu ono što je ponovno ujedinjenje Njemačke zapravo bilo – geopolitički događaj prvoga reda.
Svoj plan o ujedinjenju Kohl je držao u tajnosti sve do njegove objave u Bundestagu, nakon čega je to pitanje stiglo na dnevni red svjetske politike. Reakcije su bile pomiješane, kako u Njemačkoj, tako i u svijetu. Na jednoj je strani, osobito u Istočnoj Njemačkoj, vladala euforija, a kod drugih zabrinutost. Tadašnji američki predsjednik George Bush brzo je dao zeleno svjetlo ponovnom ujedinjenju, dok je kod drugih zapadnih čelnika, osobito u Francuskoj i Velikoj Britaniji, prevladao strah od prevelike i prejake Njemačke, koja bi opet mogla postati previše dominantna u Europi. Jakovina objašnjava da su Nijemci svega toga bili itekako svjesni i da je Njemačka upravo zbog toga do danas zadržala “low profile” pristup u vanjskoj politici koji odstupa od njezine stvarne snage i veličine.
– Nijemci su bili svjesni vlastite veličine i znali su da bi prejaka Njemačka ili nacionalistička Njemačka mogla uzrujati i uplašiti druge europske zemlje – napominje Jakovina naglašavajući pritom kako je Zapadna Njemačka vodila igru kada je riječ o ujedinjenju.
Prema njegovim riječima, ni jedan potez istočnonjemačkih disidenata i ni jedno nastojanje svih onih koje je pratila istočnonjemačka tajna policija nije imao nikakvu važnost za ujedinjenje. Do ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke došlo je isključivo zahvaljujući politici Zapadne Njemačke, ističe ugledni povjesničar i stručnjak za povijest 20. stoljeća, napominjući pritom da su se procesi demontaže jednopartijskog sustava jako razlikovali od jedne do druge zemlje i da reformske snage u mnogim zemljama nisu postojale.
Svaka je zemlja imala svoj put. U Mađarskoj je tako kraj hladnog rata proizvela tamošnja komunistička partija iznutra sa svojim liberalnim krugovima, dok je u Poljskoj to postignuto zahvaljujući Solidarnosti. U Bugarskoj nije bilo nikakve disidentske pobune iznutra, kao što je nije bilo ni u mnogim jugoslavenskim sredinama, a sigurno je nije bilo ni u Istočnoj Njemačkoj, podsjeća Jakovina. Ubrzo nakon objave Kohlova plana započeli su pregovori “2+4” u kojima su dvije njemačke države, istočna i zapadna, pregovarale s Francuskom, Velikom Britanijom, SAD-om i SSSR-om, savezničkim silama i pobjednicama u Drugom svjetskom ratu, koje je Kohl pokušao umiriti priznanjem linije Odra - Nisa kao definitivne istočne granice Njemačke. Pregovori su počeli u svibnju i uspješno su okončani već u rujnu. Njemačka je dobila zeleno svjetlo za ponovno ujedinjenje, što je i realizirano 3. listopada 1990. godine.
Brzini je pridonijela činjenica da je istočnonjemački sustav potpuno propao. Političko vodstvo koje je naslijedilo Ericha Honeckera koji je, po Jakovininim riječima, maknut dvorskim udarom, nije moglo adekvatno odgovoriti na tadašnje izazove, dok je, s druge strane, Zapadna Njemačka u to vrijeme i financijski mogla udovoljiti zahtjevima koji su tada stizali iz Istočne Njemačke. Njemačkoj zbog toga nije prijetila nikakva vanjskopolitička opasnost: Rusija nije bila spremna intervenirati, a zapadne zemlje nisu mogle javno izraziti svoje strahove, iako su ti strahovi postojali. Jakovina to ilustrira zanimljivim detaljem, prema kojem su tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova zapadni čelnici sugerirali da na razgovorima u Moskvi upozori Gorbačova da se ne brza s njemačkim ujedinjenjem, svjesni da oni sami to ne mogu javno kazati, iako su svi rado ponavljali Mitterrandovu rečenicu da toliko voli Njemačku da mu je drago što postoje čak dvije.
Njemačka, dakle, sve do samog kraja nije imala nikakvu potporu za ujedinjenje. Samo nekoliko godina ranije, prije Gorbačova, Moskva je prijetila ratom u slučaju sloma Istočne Njemačke koja je Moskvi, zbog svog položaja u srcu kontinentalne Europe, bila od strateške važnosti. Istinabog, Zapad je deklarativno podržavao ponovno ujedinjenje najveće europske kontinentalne sile, ali je malošto poduzimao kako bi se to doista i ostvarilo. Zanimljiv je još jedan detalj iz tog burnog vremena. Kohl je dobio suglasnost Francuske za ujedinjenje Njemačke, ali se s druge strane zauzvrat morao odreći njemačke marke i prihvatiti euro, jedinstvenu europsku valutu, koja je tada još bila u povojima.
Smatralo se, naime, da će odricanje od snažne njemačke marke i prihvaćanje europske valute još više integrirati Njemačku u Europu jer su zapadne sile suglasnost za ponovno ujedinjenje dale Njemačkoj koja mora biti čvrsto integrirana u Europu, europskoj Njemačkoj, strahujući, dakako, od “njemačke Europe”. Međutim, očekivanja tadašnjih europskih čelnika nisu se ostvarila. Euro nije ograničio moć Njemačke. Štoviše, Njemačka je iz kasnije dužničke krize izašla kao neupitno najveća gospodarska sila Europe, a njemačka pozicija u Europi dodatno je osnažena Brexitom i odlaskom Velike Britanije iz EU.
Otvorene arhive Stasija
Jakovina naglašava da euro nesumnjivo koristi njemačkom gospodarstvu, napominjući pritom kako je europski projekt za Njemačku, baš kao i za još neke europske zemlje, i mirovni projekt barem onoliko koliko je i ekonomski projekt. Ideja Europske unije i obnove Europe bila je, po njegovim riječima, od početka usmjerena na integraciju Njemačke u Europu kako Njemačka više ne bi izazivala strah kod drugih zemalja i kako bi bila inkorporirana u Europu.
– Nema obnove Europe bez Njemačke naprosto zato što je Njemačka prevelika i precentralna, a ekonomski previše moćna. I baš zbog toga je ujedinjena Europa počivala na gradnji zajedničkog europskog doma u kojem neće biti razloga za strah od velike Njemačke. Ovo što sada gledamo u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i ovo što se s rušenjem zajedničkih liberalnih i europskih vrijednosti događa u Poljskoj i Mađarskoj, pa jednim dijelom i u Hrvatskoj, predstavlja put prema redefiniranju poretka nastalog 1945., što onda na dnevni red stavlja sve ono što je 1945. godina sumirala. Zbog toga nema šanse da će se promjene granica zaustaviti samo na Balkanu! Nema šanse da redefiniranje granica i rušenje europskih vrijednosti stane isključivo u istočnoj Europi! To će se proširiti po cijeloj Europi, što će onda otvoriti pitanje granica, a pitanje granica nije samo pitanje poljskih ili jugoslavensko-talijanskih granica, nego pitanje svega onoga što je 1945. godina apsolvirala – upozorava povjesničar Jakovina.
Nijemci su 1990. odabrali jedinstven put i kada je riječ o suočavanju s prošlošću, dosljedno provevši lustraciju i otvorivši arhive Stasija, istočnonjemačkog ministarstva za državnu sigurnost, jedne od najrepresivnijih i najbrutalnijih tajnih službi u svijetu, koja je kontrolirala sve sfere života građana DDR-a. Politika i javne službe zatvorile su svoja vrata onima s opterećujućom prošlošću, a oni najodgovorniji izvedeni su pred sud. Jakovina napominje da su samo Nijemci to mogli napraviti, i to zbog dva razloga. Prvi je taj što je Njemačka bila jedina zemlja koja se nakon 1945. godine odlučila s nacističkom prošlošću suočiti na način koji je bio neviđen u svjetskoj povijesti i koji je po mnogočemu ostao do danas jedinstven. I drugo, objašnjava Jakovina, Zapadna je Njemačka lako mogla lustrirati i supstituirati kadrove u Istočnoj Njemačkoj. Katkad je to bilo učinjeno na način koji je, kako kaže, “sjekao sjekirom, a ne skalpelom”.
– I sam sam tome svjedočio: odsjek za povijest u Dresdenu prije nekoliko godina imao je 90 posto zaposlenih profesora sa zapada Njemačke, dok je 90 posto studenata bilo s istoka. U nizu humanističkih znanosti, diplomaciji i drugim područjima oni su čistili ljude koji su zahvaljujući njemačkom blagostanju mogli nastaviti raditi na nekim drugim radnim mjestima ili ići u mirovinu, ali nisu mogli nastaviti raditi ono što su radili u DDR-u. Druge zemlje nisu imale takav kadrovski bazen. Je li to bilo nešto najpozitivnije, unatoč žestokom režimu DDR-a, to je pitanje, ali je to bilo puno lakše učiniti u Zapadnoj Njemačkoj i zbog veličine i zbog bogatstva, ali i zbog još jedne činjenice: Istočna Njemačka nije se priključila Zapadnoj Njemačkoj zato što je vodila taj proces. Proces ujedinjenja vođen je sa Zapada, Bonn je vodio politiku ujedinjenja i Bonn je imao partnera u Moskvi.
Visok trošak ujedinjenja
I tri desetljeća nakon ujedinjenja postoje velike razlike između istoka i zapada zemlje, unatoč dramatično visokim troškovima ujedinjenja, koji se, prema nekim procjenama, približavaju nevjerojatnom iznosu od dvije tisuće milijardi eura. Na istoku je dohodak niži, a nezaposlenost viša, no situacija se poboljšava. U trenutku ujedinjenja plaće u DDR-u bile su triput niže nego u Zapadnoj Njemačkoj, a danas su niže samo za četvrtinu, no dok na zapadu žene zarade prosječno 21 posto manje od muškaraca, na istoku je ta razlika sedam posto. Mnogi stanovnici bivšeg DDR-a nisu se snašli u kapitalizmu i demokraciji, tako da je prisutno razočaranje i osjećaj nepravde, a na istoku je vidljiva i tzv. ostalgija, odnosno nostalgija za nekim aspektima života u DDR-u.
Od ‘ostalgije’ do neonacizma
Jakovina smatra kako je nostalgija za DDR-om danas puno manji problem na istoku Njemačke od pojave neonacizma, ekstremnih politika i antimigrantskih pokreta. To, po njegovu mišljenju, otvara pitanje je li istočna Europa, pa tako i istočna Njemačka – jer Njemačka nije samo srednjoeuropska zemlja, nego i zemlja čiji je prostor nekada ulazio daleko na istok Europe – drukčija od zapadne Europe?
– Je li europski istok drukčiji od zapada? Je li Poljska danas ovakva zato što je to u “poljskom biću” i je li onda normalna i ovakva politika u Mađarskoj, za koju smo mislili da se neće dogoditi u Europi, a koja, kako se čini, uživa veliku potporu u Mađarskoj? To je pravo pitanje i to je pitanje koje Europska unija ne adresira, iako je to pitanje na kojem bi europski projekt, na žalost, mogao propasti – zaključuje Jakovina.
S ozbiljnim influksom doktora i inzenjera i to ce se neutralizirati, kao i amerika