Situacija u kojoj aktivni dužnosnik neke države prima novac od strane države ili organizacije obično je, u razvijenom svijetu, nezakonita ili barem izaziva dovoljno veliku sumnju da ljudima stvara pritisak da se jednog od tog dvoje odreknu: ili služenja domovini ili profita od rada za strance. Ali ne nužno i u Hrvatskoj.
U Americi je, primjerice, predsjednik Donald Trump prijavljen Federalnom sudu u New Yorku zbog potencijalnog kršenja ustavne odredbe o prihodima iz inozemstva. Odredba poznatija kao “Foreign Emoluments Clause” kaže da nijedan američki dužnosnik ne može primati novčanu naknadu, darove ili na drugi način profitirati od strane vlade, a to uključuje i poduzeća i organizacije koje kontroliraju strane vlade. Trump je, tvrdi tužba, izložen kroz svoju kompaniju Trump Organization koja prima novac (i razna lukrativna prava) od stranih država ili stranih državnih banaka.
U Francuskoj, ministrica obrane Sylvie Goulard povukla se iz naglo osipajuće prve vlade novog predsjednika Emmanuela Macrona, a kao jedan od razloga za njezinu ostavku francuski mediji navode neugodnost činjenice da je, kao francuska zastupnica u Europskom parlamentu, primala oko 10 tisuća eura mjesečno od američkog instituta Berggruen.
A u Hrvatskoj smo nedavno dobili prvu odluku Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa koja izrijekom potvrđuje da je sasvim u redu ako dužnosnik, izabran i plaćen da bi služio Hrvatskoj, istodobno radi i za stranu organizaciju u korist strane države. I to za puno veću plaću, odnosno honorar, od one koju prima od hrvatskih poreznih obveznika da bi im služio.
Riječ je o nevjerojatnom apsurdu. Dužnosnik RH ne smije bez prethodnog dopuštenja Povjerenstva stjecati prihod od bilo koga u Hrvatskoj. Ali smije stjecati prihod na međunarodnim projektima u inozemstvu.
Iako je čitav smisao odredaba, poput citiranog američkog ustava, upravo u tome da se spriječi situacija da stranci kupuju domaćeg dužnosnika. Nisu to Amerikanci izmislili sami. Kroz povijest možemo naći puno primjera, poput onih gdje su francuski kraljevi pokušavali podmititi članove engleskog parlamenta.
Ali nije za tu apsurdnu situaciju u Hrvatskoj krivo samo Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa. Kriv je zakon. Povjerenstvo se u ovoj odluci držalo slova zakona. No, je li se držalo i duha zakona? Jer, ako hrvatski dužnosnik u radno vrijeme radi za RH i prima plaću od 14 tisuća kuna, a u slobodno vrijeme radi za, recimo, Srbiju i prima naknadu od 53 tisuće kuna, ima li taj dužnosnik veći interes za ovo prvo (javni interes) ili za ovo drugo (privatni interes)? I može li ovo drugo utjecati na kvalitetu rada na ovom prvom?
Slučaj o kojemu je odlučivalo Povjerenstvo ticao se zastupnice Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, gospođe Štefice Stažnik, koja je istodobno s tom dužnošću radila i na stvaranju pravosudne akademije u Srbiji, projektu koji financira Europska unija a provodi British Council.
Na stranu sad kako se aktivna dužnosnica RH uopće javila na natječaj koji zahtijeva njezin boravak u Srbiji 220 dana godišnje tijekom dvije i pol godine. U očitovanju Povjerenstvu tvrdi da je radila samo od ožujka do kolovoza 2016., i to u slobodne dane i za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Tvrdi i da posao pravnog zastupanja RH pred Europskim sudom za ljudska prava nije trpio.
Ali odluka Povjerenstva da u njezinu slučaju nema ništa spornoga - jer članak 13. Zakona o sprečavanju sukoba interesa kaže da “dužnosnici mogu bez prethodnog odobrenja povjerenstva stjecati prihode i naknade po osnovi sudjelovanja u međunarodnim projektima koje financira EU, strana država, strana i međunarodna organizacija i udruženje” - može biti shvaćena samo na dva načina. Ili kao poziv da se hitno promijeni zakon, što bi bilo normalno i logično. Ili, sasvim nelogično, kao poziv svakom nečasnom dužnosniku, koji želi zarađivati sa strane izigravajući smisao zakona, da se pobrine samo za to da novac formalno prima od strane države ili organizacije.
U drugim državama, zakoni paze da dužnosnici ne budu izloženi beneficijama koje im plaćaju strane države. U Hrvatskoj, zakon na to ne pazi, nego to izrijekom dopušta, a odluka Povjerenstva u predmetu Stažnik to i potiče. Prema toj odluci, i premijer i predsjednica i svi ministri mogu lijepo u slobodno vrijeme, ili koristeći dane godišnjeg odmora, raditi za strane države ili organizacije.
