Već nas mjesecima premijer Andrej Plenković i njegovi ministri zasipaju informacijama kako Hrvatska bilježi značajan rast BDP-a i gospodarske proizvodnje, da je sve je manje nezaposlenih pri čemu se nikada ne zaboravlja spomenuti da je iza nas rekordna turistička sezona.
Iako građani znaju jako dobro da situacija i nije baš takva otrežnjenje je stiglo tek nakon izvješća Europske komisije u kojem stoji da je Hrvatska zapravo najlošija u Europskoj uniji u provođenju reformi koje si je sama zadala. I ne samo to nego da kaskamo za svima pa sada već i debelo zaostajemo i za zemljama kojima smo do prije nekoliko godina bili uzor u svemu. Priznao je to i Plenković kada je na sjednici Vlade, sugestivnim i monotonim glasom, svojim ministrima poručio da moraju bolje i više raditi i dodatno se potruditi kako bi očekivani rezultati konačno bili vidljivi i građanima opipljivi. Međutim, jedina prava istina je da je upravo Plenković zapravo najveći krivac friziranih podataka s kojima nam Vlada i resorna ministarstva iz dana u dan pune uši. Pri tome se nikako ne smiju zaboraviti sve dosadašnje hrvatske Vlade i premijeri.
Kada je zasjeo u premijersku fotelju Plenković je bio u situaciji kada je mogao činiti što želi. Mogao je jer je dobio izbore i uz to zatekao je razbijenu oporbu koja se ni do danas nije konsolidirala. Uz to HDZ već tradicionalno kontrolira braniteljsku populaciju tako da je i kod njih imao neograničeni prostor. Mogao je bez ikakvih problema i odugovlačenja krenuti s reformama i planovima o kojima je toliko pričao u izbornoj kampanji. Mogao je ali nije i samo on zna zašto je to tako. Nitko ne sumnja da želi najbolje za Hrvatsku samo je upitno je li odabrao pravi način. Umjesto da krenemo naprijed Hrvatska se i danas bavi pitanjem partizana, ustaša, pozdrava “Za dom spremni”, crvene zvijezde, četnika… Prvu je grešku učinio s izborom ministara, i to istih onih koje je pozvao da se poslije kritika iz Bruxellesa više potrude. Koliko su neki od njih prepoznatljivi govori i to da većina građana Hrvatske ne može nabrojati većinu njih i da ih prepoznaju tek po osiguranju oko njih. O aferama i afericama da ne pričamo jer gotovo da nema ministra koji se nije povlačio po medijima. Dovoljno je spomenuti samo Kujundžića, Medveda, Murganić, Dalić, Marić, Tolušić… Ne smije se zaboraviti ni cunami uhljebljivanja pri čemu je osnovni kriterij stranačka pripadnost, a ne znanje, stručnost, rezultat... Kako očekivati od takvih “stručnjaka” da bilo što naprave osim što će biti na teret već osiromašenih poreznih obveznika.
Stoga se i ne trebamo čuditi kritikama iz EK kada svi dobro znamo što se i kako radi. Nažalost, veliki broj građana sve to je odavno shvatio. Rezultat su sve prazniji hrvatski gradovi i sela. Kako i neće kada su na svojoj koži najbolje osjetili kako se radi.
Zar nije dovoljno vidjeti da diplomirani ekonomisti ili pravnici rade kao prodavači jer za njih nema posla dok u istodobno oni sa srednjom stručnom spremom napreduju i umalo postaju konzuli u SAD-u!?
Pogledajte i galeriju - U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:
Vlado Jukić, ravnatelj klinike za psihijatriju Vrapče: Zaista se puno javno govori ružno o svojoj državi, o svom narodu. Hrvatski narod nije ni primitivan ni nazadan, nego ga takvim nazivaju pseudonapredni i pseudomoderni, a ti pseudoindividualci i liberalno-anarhoidni tipovi vrloo su glasni i praktički su osvojili medijski prostor. Đuro Japarić, elektromonter: Hrvati ne mrze svoju državu, naprotiv! Naš je problem što nas vode činovnici koji nikada u životu nisu zaradili ni jednu kunu izvan politike.