U životinjskom carstvu pravilo je – jedi ili budi pojeden. U ljudskom društvu, u kojem se logične klasifikacije ugrađuju u moralnu hijerarhiju te pomažu u stvaranju hijerarhija dominacije, a kulturalna reprezentacija postaje ideološka dominacija, pravilo je – definiraj ili budi definiran. I zato osmominutna snimka, koliko je u svibnju u Minneapolisu bijeli policajac Derek Chauvin klečao na vratu crnca Georga Floyda dok ga je uhićivao, dok se ovaj gušio i na kraju izdahnuo, nije samo još jedan uradak iz sve propulzivnijeg žanra videozapisa koji bilježe smrti crnih Amerikanaca nego još jedan dokaz da je smrt izravna posljedica sistemske nejednakosti onih koji definiraju i definiranih.
Tko je zapravo George Floyd, čovjek čija je smrt potaknula prosvjede diljem SAD-a i svijeta, kad je pokret Black Lives Matter, koji postoji godinama, dobio na vidljivosti pa i bio profaniran na društvenim mrežama, ali i pokrenuo diskurs o korelaciji boje kože i moći, nije danas nimalo jasnije negoli je bilo u svibnju kad je umro.
Kriminalac, zatvorska ptičica, izbacivač i vozač kamiona. I nečiji brat, koliko se moglo vidjeti na snimkama Floydove obitelji kao pozadinskoj buci prosvjeda. Floyd, zapravo, i nije važan, usprkos krilatici da su životi crnaca bitni i da znače nešto, ali za mnoge je bijelce poslužio kao katalizator da je vrijeme da ušute i čuju što im govore crnci. Što je rasizam? Većina društava zna prepoznati ekscesne primjere: pogrdne nazive, činove nasilja, očitu diskriminaciju, i zakon takve kažnjava. Ali što ćemo s onim rasizmom, kao i s drugim nejednakostima moći, bile one u relaciji muško – žensko, većina – manjina, koje izmiču oku i uhu povlaštenih i koje su normalizirane u društvu?
U složeni svijet američkog, i šire, rasizma, možda je najlakše ući preko tropa oko kojeg se i u Hrvatskoj svako malo podiže prašina – “blackfacea”, bojenja lica bijelca da bi nalikovao crncu u svrhu zabave. Bilo bi pogrešno kritike na taj račun odbaciti kao političku korektnost ili pokazivanje drugima vlastite društvene svijesti. Također, bilo bi pogrešno zaustaviti se na tvrdnji da je riječ samo o uvredljivom činu. Povijesni okvir dat će tek površan uvid – početkom 19. stoljeća u Americi su se pojavile zabavne priredbe, minstrelsy, u kojima je crncima bilo zabranjeno sudjelovati, ali predstavljali su ih bijelci premazani crnilom. U takvim predstavama crnci su dehumanizirani i svedeni na karikaturalan stereotip – lijeni, seksualno agresivni, lažljivi, agresivni – koji još postoji u američkoj kulturi.
>> VIDEO Kćer ubijenog Georgea Floyda: “Moj tata je promijenio svijet!”
No još je važnije da su iskrivljujući značajke i kulturu crnaca – uključujući izgled, jezik, ples, portret i karakter – bijeli Amerikanci uspjeli kodificirati bjelinu u klasnim crtama kao antitezu crnilu. Bojenje lica crnilom bio je iskaz moći, moći da postanete taj drugi, nešto što se može ismijati, nešto što nije u potpunosti čovjek. A ako možete postati nešto takvo, to samo pojačava ono što jeste, civilizirani i ljudski i poželjni. Ta i irski su useljenici 30-ih godina 19. stoljeća, kad su bez novčića i društvenog statusa bili u razini s crncima, sami postavljali “blackface” predstave kako bi bijeloj eliti pokazali da su kao i oni, da i oni mogu ismijavati crnce.
“Blackface”, smatrali su, ulaznica je u funkcionirajuće društvo s njegovih margina. Nerazmjer moći između onih koji prvo u lancima dovode Afrikance i onih koji boje lice u crno te onih koji bivaju dovedeni u lancima i koji ne smiju sudjelovati u predstavi, pravo na djelovanje i njegova zabrana, temelj su nejednakosti koja je ušla u društvene strukture i kulturu te se normalizirala do te mjere da je većina bijelaca i ne primjećuje. Institucionalizirani ili sistemski rasizam, sustav u kojem javne politike, institucionalne prakse, kultura predstavljanja i druge norme djeluju tako da pojačavaju i okamenjuju nejednakost rasnih skupina te dopušta privilegije povezane s “bjelinom” i nedostatke povezane s “bojom”, pojam je o kojem se razglabalo nakon smrti Georgea Floyda. Problem sa sistemskim rasizmom jest taj da pomalo izmiče definiciji: kažemo li da je to društvo gdje nitko otvoreno ne zagovara rasizam, ali je prožeto njime, dobivamo paradoks rasističkog društva bez rasista ili pak, ako rasizam pripišemo cijelom društvu, optužujemo sve i nikoga.
>> VIDEO Objavljene snimke policijske brutalnosti
A da se sluša i čuje crnce, oni će benefite za bijelce, kojih su oni nesvjesni, raščlaniti od onih “velikih” – od osjećaja sigurnosti i mogućnosti sudjelovanja i mobilnosti u društvu, do onih samo naizgled sitnih koji crncima pokazuju da su manje vrijedan dio zajednice. Tako će reći da, kad uđete u trgovinu, nema proizvoda za njegu vaše kose. Svi flasteri su bež boje i tako imitiraju kožu bijelaca. Uostalom, kad prodavačici kažete da tražite torbu “boje kože”, neće sigurno donijeti smeđu. O čijoj koži tu govorimo?
Strukturalni rasizam je i kad dijete nema nijednu slikovnicu u kojoj može vidjeti djecu poput sebe, kad odraste i napravi nešto dobro, postaje “ponos za svoju rasu”. Kad prolazi kontrole u zračnim lukama, češće će ga zaustavljati. Živjeti u društvu u kojem nema vidljivih ljudi poput vas, u kojem slične nalazite samo u getu, u kojem najvažniji razgovor sa sinom koji obavljaju sve majke nije onaj o tome da navuče kondom kad je s djevojkom, nego da se ne prepire s policijom i šuti, u kojem bacaju životopise jer ime nije “američko”, opasnije je i podmuklije nego vidljiva uvreda ili fizički napad. A odnos snaga reda, bilo da je riječ o robovlasnicima ili policiji, naspram crnaca uvijek je svedena na jedno: intenzivno motrenje i kažnjavanje koje, kao puka statistika, izvan konteksta ne daje pravu sliku.
>> FOTO Prosvjedi za Floyda diljem svijeta
Američka dominantna kulturna optika i narativno središte za bijelce prikazuju prošlost kao priču o društvenim inovacijama i napretku. Problemi poput siromaštva i kriminala predstavljaju pojedinačne zajednice, loš izbor ili obrasce ponašanja, a ne povijesnu i kontinuiranu diskriminaciju. Ovaj narativ umanjuje ili briše utjecaj trgovine ljudima i ropstva ljudi afričkog podrijetla i kasnije teroriziranje i ponižavanje crnaca nasiljem, crnim zakonima i “blackfaceom”. I to implicitno potvrđuje vjerovanje da bijelcima ide bolje jer su sami po sebi bolji ili rade više. Politike – više od izbora, kulture ili gena – objašnjavaju različite ishode u kojima crni gube – češće završavaju u zatvorima, siromašniji su, deblji su, bolesniji, više umiru od korone. Promjena može doći samo ako bijelci zaista shvate tko su i što su.
– Ako uistinu želimo preispitati rasističke strukture, to će zahtijevati aktivno sudjelovanje ljudi koji su ih stvorili i od njih imaju koristi – bijelaca. Bijelci moraju prepoznati da rasu nemaju samo obojeni. Imaju je i oni. Ipak, mnogi o njoj razmišljaju samo kada čitaju o bijelim nacionalistima. Biti nesvjestan svoje bjeline doprinosi rasizmu – apelirala je američka profesorica Amet Helms. Drugi nisu toliko optimistični, poput Engleskinje Reni Eddo-Lodge, čiji je esej o tome zašto više ne razgovara s bijelcima o rasi još prije nekoliko godina izazvao veliku pozornost.
– Ne mogu se više baviti izljevom emocionalne distanciranosti koju bijelci pokazuju kad osoba druge boje kože artikulira svoje iskustvo. U najboljem slučaju, bijelci su naučeni da ne spominju “različitost” u slučaju da nas to vrijeđa – piše R. Eddo-Lodge.
bio je kriminalac koji je jednom usred pljačke prislonio pištolj trudnici na trbuh, koji se drogiran sat vremena opirao uhićenju (imate cijeli video na YouTubeu) i sad je on žrtva, a za nenaoružanu ženu bjelkinju veteranku koju su upucali u vrat u kongresu nitko ne zna ni kako se zove. zamislite da je policija tako upucala crnkinju. što bi mediji radili