Zadnjih nekoliko tjedana posvjedočilo je nečemu izuzetno važnom. Naime, mogli smo saznati da Hrvatima novci više nisu najvažniji, pokazala su dva odvojena slučaja na terenu, što daje sasvim novu sliku stanja. Stoga svi vi koji kukate za više novaca pazite što želite, da vam se ne ostvari, jer to više nije moderno.
Među dva najefektnija pitanja formulirana u javnom govoru kod nas u zadnje vrijeme svakako su se nametnula ona "tko je liga prvaka?" i "znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?". Iako je jasno da se radi o političkim pitanjima, odgovori su se više naslanjali na brojke i ekonomsku računicu, tj. novce.
Umjesto detaljnih ekonomskih analiza koje smo imali prilike čuti iz raznih izvora, zadržimo se ovom prilikom na pojavnosti i onome po čemu se politika opet potvrdila kao (loš) show-business, tj. kao moć predstavljanja i uvjeravanja u kojima je od ideja bitniji način kako "prodaješ" proizvod. Primjerice, jesu li liga prvaka bili pučani na skupu u Areni Zagreb, kako je to rekao Andrej Plenković, ili prosvjetari na Trgu bana Jelačića, kako su neki od njih isticali u govorima, iznervirani tom Plenkovićevom izjavom?
Gledajući izvanjske efekte, mora se priznati da su pučani bili uvjerljiviji. Naime, nikada se nije tako malo ljudi, njih oko 2000, okupilo u Areni Zagreb - u koju su nota bene ušli besplatno bez da su platili ulaznice - na tako velikoj pozornici, u ogromnoj dvorani, s hi-tech videoekranima i scenskom opremom. Mogla im je pozavidjeti većina domaćih estradnjaka i glazbenika.
Gledajući s te strane, pučani su pokazali moć zbog koje je premijer i rekao to o ligi prvaka, valjda misleći na moć i kvalitetu okupljenih. No u močvari moć koji put zavara, što je osjetio već idućih dana, koji još uvijek traju. Jer, s druge strane - doslovno druge, i politički i svjetonazorski - okupili su se prosvjetni radnici u štrajku, njih par desetaka tisuća na Trgu bana Jelačića, usred bijela dana i pod nekakvim sirotinjskim videoekranom kakve bogataši iznajmljuju i za prosječne svadbe.
No, zato su tablete iz škola i tablete za smirenje zamijenili prilično dobrom selekcijom transparenata na čijoj bi im domišljatosti i inventivnosti mogla pozavidjeti većina političkih stranaka i kandidata u aktualnim kampanjama. Dok ovi moraju na silu smišljati slogane koji potom djeluju isforsirano, usiljeno i namješteno, ovi očito pismeni ljudi potaknuti situacijom sa štrajkom kao iz topa su pokazali da se ljuti govor i poruke najbolje čuju i odapinju kad vas nešto ozbiljno muči.
Baš je ta razlika u pojavnosti, sadržaju izrečenog i brojnosti okupljenih na ova dva iventa, pokazala da prosvjetna "sirotinja" (naravno, ne računajući u nju šefove sindikata), može biti uvjerljivija u svojim zahtjevima i natjerati premijera u suze. ali ne radosnice kao u Areni Zagreb. Ako su tamo bili pučani, ovdje je bio puk koji očito ne smatra da ga Vlada ispravno i adekvatno vrednuje.
Što nas dovodi do ponuđene povišice plaća od oko 10,4 posto, koju im je ponudio premijer, mada su oni sami te novce zaradili, a oni ga odbili, tražeći jedino i samo povećanje plaće preko koeficijenta za 6,11 posto. Što nas pak vraća do još jednog nedavnog odbijanja veće sume ponuđenih novaca i pitanja "kako je biti Srbin u Hrvatskoj?".
To pitanje sad više nema samo veze s plakatima SDS-a na kojim je pred par mjeseci osvanulo i odgovor ne mora dati samo Milorad Pupovac. Odgovor bi mogao biti "pitajte radnike Kraša". Oni su naime, odbili ponudu (Srbina) Nebojše Šaranovića, prema svim spoznajama vrijednog, nekonfliktnog i mnogima nepoznatog čovjeka čak i u Srbiji, i njegove tvrtke za kupnju dionica, te su ih za otprilike trećinu novca manje prodali ponuđaču iz Hrvatske. Što je idući dan dovelo do ozbiljnog pada dionica Kraša, ali barem Srbin nije kupio hrvatsku tvrtku.
Problem je samo u tome što novac ne poznaje granice, a ovima iz privrede novci bi trebali biti najvažniji, a ne da li Srbin ili već tko kupuje tvrtku. Kad bi vama netko ponudio tisuću ili šesto kuna, što bi odabrali? Ali svi su bili sretni i zadovoljni u show-business proglasima i objašnjenjima koja su potom uslijedila.
Ove dvije odbijenice dakako nemaju ništa zajedničko, ali iz suprotnih uglova pokazuje isto, a to je novost, da Hrvatima novci više nisu najvažniji. Doduše, nekima iz pravog, nekima iz krivog razloga. To bi se u ovo predblagdansko vrijeme moglo istaknuti kao važna duhovna spoznaja i karta na koju bi mnogi mogli zaigrati. Više ionako neće biti rada nedjeljom, ne zbog Crkve nego jer nema tko raditi, tvrtke prodajemo "svojima", a sve pokazuje da hrabro krećemo putovima nove ekonomske i društvene prakse. Samo što pogrešan recept na kraju daje pogrešan rezultat.
