Svaki glavni grad, ne samo Zagreb, ima posebnu važnost u svakoj državi; zato ih zovu prijestolnicom i metropolom, u većini velikih jezika za njih se rabi pojam capital. Ako ga ne grade na ledini, kao Brazilci, ili ne izdvoje iz sustava, kao Amerikanci, u glavnome gradu je sve što jedna zemlja ima; sjedište vlasti, sjecište politike, utvrdu banaka, kucavice gospodarstva, vektore znanja, stupove kulture. Čak i sport u metropoli uživa više pažnje, publike i novca. Takvo je mjesto imao Zagreb za Hrvatsku i prije nego što je postala državom. Zato se u hrvatskim lokalnim izborima glavna bitka vodi za glavni grad. Tako bi bilo da je Milan Bandić poživio; uza sve što mu se moglo reći za života, poslije smrti mora mu se priznati da je znao pobjeđivati. Bez njega, Zagreb na drukčiji način i s drugim ljudima uvodi i Hrvatsku u postbandićevsku eru kad bi se u hrvatskoj politici moglo početi modernije misliti, a ne „delati“na starinski način.
Metropola ima tu odgovornost da drži ključeve države. Victor Hugo govorio je da onaj tko vlada Parizom vlada i Francuskom. Nije uvijek bio u pravu; Mitterrand i Chirac imali su dva ključa u zemlji, nosili su različite dresove, ali su se republikanski poštovali u obnašanju vlasti. Nije ni sada onako kako je zamišljao veliki pisac, dok je poslovao kao narodni zastupnik; socijalisti godinama drže upravu u glavnome gradu, a sve dalje su od vlasti u zemlji. Ali, Pariz uvijek ima svoju težinu za cijelu Francusku, tko god u njemu vladao. Ne radi se o odnosu vlasti i opoziciji, ni o podjeli na dvije vlasti koje ne bi bile usklađene; sve je to jedna država. Ozbiljne nacije ne dijele se na velikim pitanjima.
U Hrvatskoj se ravnoteža između države i njezine prijestolnice krši tradicionalno sa svake strane: državni poglavar Franjo Tuđman htio je vladati Zagrebom i kad je gubio izbore u glavnome gradu, a gradonačelnik Milan Bandić upravljati i državom, iako je redom gubio sve nacionalne izbore. Važnost Zagreba za Hrvatsku iskazivala se do sada uglavnom na negativan način, ili kao otvoreno rivalstvo ili kao interesna koalicija; u oba slučaja, Zagreb se nije lako potvrđivao kao dominantna vrijednost u hrvatskoj državi. Po svemu što ima, Zagreb bi trebao biti iznad Hrvatske pa i u standardima upravljanja i javne politike. U posljednjem periodu jake personalne vlasti nije bilo evidentno da se Zagreb i Hrvatska dobro razumiju iako su se ujedinjavali u dobru i u zlu. Ili baš zbog toga.
Pod pretpostavkom da će Tomislav Tomašević zasjesti u praznu Bandićevu stolicu i da se i on neće zadržati dvadeset godina, izbori za gradsku vlast mogli bi promijeniti dosadašnju politiku u Zagrebu i odnose glavnoga grada i države. Ne da svatko solira i radi za sebe, još gore da svatko radi protiv onoga drugoga, nego da svatko radi za sebe, a svi za Hrvatsku, kako je patetično proklamirao povijesni utemeljitelj države. Nije se ni sam toga držao kad mu je izmicala vlast u Zagrebu; ne drže se ni njegovi nasljednici, a nije sigurno da će to postići ni budući gradonačelnik, ne udalji li se dovoljno od modela koji Zagrebu stvara probleme. Bandićeva zamjenica s dosta uvjerenja brani mršavu bilancu s kojom bi i čuveni lisac teško osvojio sedmi mandat: u društvu izazivača, ona ima najnemogućiju misiju da se odmakne od svoga mentora, a da zadrži vlast koja se i njoj brzo omiljela. Teško je i talentiranom političaru visjeti u praznome prostoru: tko vjeruje u njezinu pobjedu, mora vjerovati u reinkarnaciju.
Puno brige, malo novca
Tko god na kraju dobio mandat da vodi Zagreb, neće moći upravljati gradom kako je upravljao najdugovječniji gradonačelnik u njegovoj povijesti, uz pomoć „ šarafa“, oni su zahrđali, i jeftinih „žetončića“, oni su devalvirali. Taj je model potrošen; teško bi ga i njegov autor obranio. Ako je Tomašević izbio u prvi plan, izbio je zato što je javno djelovanje godinama izražavao kao neslaganje s Bandićevom politikom; sad bi mogao doći na njega red da pokaže svima kakav je Zagreb zamišljao, i je li takav Zagreb građana uopće moguć. Probudi li se na vlasti, snovi bi mogli postati opterećenje za neiskusnog – i neiskvarenog – političara koji je uspio uvjeriti veliki broj Zagrepčana da sanjaju s njime. Opravdano je pitati: što će biti s njime, dođe li na vlast? Hoće li ga napustiti oni isti koji će ga tamo dovesti, ne dobiju li kruha bez motike? Ili će on napustiti njih, da ih ne bi „uhljebljivao“? Politika lako postaje stari zanat, ako se ne prakticira s minimumom morala. Uz sve peripetije koje su pratile njegovu vlast, Bandić je uživao dugi grace period, ako ne svih 20 godina, onda u posljednjem mandatu kad je vlast u državi učinio ovisnom o svome inženjeringu. Postao je važniji od funkcije: držeći štangu Vladi, štitio je sebe koliko i Plenkovića, ako ne i više. Njemu je polazilo za rukom, ili za nogom, jer je stalno trčao s događaja na događaj, da prođe kroz minska polja, a da važnijom polovicom ostane na slobodi. Uzeto u cjelini, Bandiću se gledalo kroz prste; bude li Tomašević njegov nasljednik, njemu će se sve greške od prvoga dana gledati kroz povećala: on se može poskliznuti na svaku koru od banane i po nekoliko puta. Hrvati su mentalno zaljubljeni u prošlost; što je prošlost spornija, to se ljubav sporije gasi.
Zagreb je pred izbore posebni poligon za sve manevre, stranačke i pojedinačne; na njemu će se vidjeti tko (ne) može vladati Hrvatskom. Moguć je jedan pobjednik, ili dva, računa li se i pozadinska bitka za Gradsku skupštinu, gurnuta neopravdano u sjenu personalnog natjecanja za Bandićeva nasljednika. Ni Tomislav Tomašević, dobije li priliku, neće moći provesti svoje planove, ako ne bude imao glasačku mašinu koju neće morati potkupljivati. Njegova je prednost u startu što ne kani vragovima prodavati dušu; moralna snaga može postati i politička, ili praktična, slabost u upravljanju gradom, ako bi mu „trgovačke sile“ograničavale prolaz kroz svaki tjesnac. Normalno bi bilo da gradonačelnik uživa podršku za svoju politiku, na kojoj je dobio mandat; zdravo bi bilo da se vijećnici postavljaju kao nadzornici, da gradonačelnik ne skrene s puta; podnošljivo bi bilo da se ponašaju kao korektori, da prate da je na liniji svojih obećanja; opasno bi bilo da se odnose destruktivno, da ruše gradonačelnika prije nego što, eventualno, dosegne granice svojih (ne)mogućnosti, odnosno (ne)sposobnosti.
Da je prihvatio savez sa SDP-om, Tomašević bi bio nemirniji prije izbora, a sigurniji poslije izbora; lakše bi vladao po svome planu. Politički je dobro mislio kad je odbio miješati staru i novu ljevicu, pogotovo što su socijaldemokrati izmoreni unutrašnjim sterilnim bitkama, najviše baš u glavnome gradu, gdje bi trebala dominirati, intelektualno ako ne i socijalnom energijom. Za Zagreb njemu treba – dobije li tu šansu – minimum ideologije, a maksimum moderne gradske politike koja će rješavati probleme grada koji prijete njegovu velegradskom statusu i samoj gradskoj budućnosti. Bandić je ostavio puno briga i malo novaca; neće biti lako iz prazne blagajne namiriti sva očekivanja. Kako pametno vaditi vizu da se iz Zagreba može uputiti u Hrvatsku? Samo tako da se Zagreb mijenja, i iznutra i izvana. Budući izbori rješavaju se u glavnome gradu, ne u provinciji koja odbija glasati.
Za sve stranke, Zagreb je glavna ispitna stanica, već sada; za kandidate veliko borilište, nekima i gubilište: svima je važno prolazno vrijeme u perspektivi budućih izbora za vlast u državi. Bude li sve uredu, a Hrvatska, svemu usprkos, ipak odoli svim (ne)demokratskim iskušenjima, nastupa nekoliko godina bez izborne nervoze. Zagrebački pobjednik stječe izvrsnu poziciju u svim budućim kombinacijama, ne slomi li nogu već na startu. Pamte se i takve nesreće, obično zbog pokvarene štoperice. Jedan kandidat može pobijediti; ostalima je važno kako će izgubiti: tko u glavnome gradu uđe u drugi krug, može biti relativni pobjednik u odnosu na one koji će ispasti prije toga.
Samo Vesna Škare- Ožbolt nema kome polagati račune; ona može dobiti i ako izgubi: veteranka hrvatske politike nije založila prošlost radi budućnosti, ona kao autentična HDZ- ovka više izaziva Plenkovića nego Tomaševića. Druga je priča v.d. gradonačelnice Jelena Pavičić-Vukičević; ona bi žrtvovala prošlost s Bandićem za budućnost bez Bandića, kad to ne bi spadalo u sferu političke fantastike. Ispadne li prije finala, štreber Davor Filipović teže će upasti u oku budućem selektoru HDZ-a, da bi bio na dobitku samo zato što je sudjelovao u borbi, kršeći počesto olimpijske standarde poštovanja protivnika. Disciplinirani vojnik SDP-a Joško Klisović može prokockati svu političku imovinu, a da bude krivac samo zato što se dao uvući u kašetu brokava. Ni Zvonimir Troskot ne može s Mostom očekivati trijumf u glavnome gradu; njemu će biti dovoljno da ne ostane ispred Skupštine, da bi se Most održao iznad površine. Na kocku je najviše stavio Miroslav Škoro, možda i cijelu političku karijeru: htio je biti predsjednik Republike, a nije pobijedio, možda i zbog neiskustva (prilike su bile povoljne); htio je biti predsjednik Vlade, a u tome je natjecanju uvjerljivije izgubio, iako više nije bio početnik; sad hoće biti gradonačelnik Zagreba, iako ga svi identificiraju sa Slavonijom i s tamburama. Ako izgubi, neće izgubiti zato što je „dotepenac“; nije ni Milan Bandić rođen u Zagrebu, i Veco Holjevac doselio se iz Karlovca; ako izgubi, Škoro će izgubiti ne zbog Zagrepčana, nego zbog sebe. A ako poraz bude težak, moguće je da će ponovno birati između politike i glazbe. Možda će se neki radovati njegovu porazu, a da nisu bliski Andreju Plenkoviću. Hoće opet staru pjesmu.
Do neke je granice dobro da mladi ne razumiju što im stariji govore, kad im već ne govore drukčije. Može li se dogoditi da i u ovoj pjesmi sviračima trud bude uzaludan? Hrvatske birače nije lako uvjeriti da promijene mišljenja, inače bi jedan župan imao problema što se hvali da je podmetao požar na čuveni – i čuvani – filmski grad, da ne bi sotona izvirila iz groba Svetoga Dujma, a drugi što je, prema zapisniku, mlatio (hrvatske) vojnike. Hrvatska je netipična zemlja; u zrelim demokracijama, birači na lokalnim izborima obično kažnjavaju središnje vlasti, čak i kad dobro obavljaju svoj posao. Nema petice na takvim ispitima. U nas se afere i dalje izvlače kao ruske babuške, s tom razlikom da veće izlaze iz manjih, a Andrej Plenković je uz sva neugodna otkrića o svojim suradnicima mirniji od Peđe Grbina; šefu SDP-a spremaju porotu, ako ne i prijeki sud, zbog mogućih poraz u stranci koje, u bitnome, nije on izazvao u nekoliko kaotičnih mjeseci.
Čudna je ova država; sa svim teretom starih i novih afera, vlast je spokojnija od opozicije. U pripremi izbora šef HDZ-a kruži Hrvatskom u službenom odijelu šefa Vlade, i uvjerava uzduž i poprijeko da zemljom pod njegovom upravom teku med i mlijeko, kao da se Gabrijela Žalac, Josipa Rimac i društvo događaju nekome drugome. A čelniku SDP-a „mangupi“iz njegovih redova podmeću klipove da polovica stranke radi protiv druge polovice, a svi zajedno ne mogu skupiti dovoljno potpisa za svoga župana u Osijeku! Ili SDP nema simpatija u građanstvu, ni u radničkim i intelektualnim krugovima, gdje bi im trebala biti „baza“, ili su se toliko uspješno podijelili da jedni brišu što drugi pišu?
Veća jagma, ista konkurencija
Za bilancu izbora neće biti presudno tko je pobijedio bez borbe u 50-ak lokalnih jedinica, čak i u gradovima u kojima su stolovali kraljevi i biskupi. Ključno je tko će pobijediti u gradovima, gdje su sveučilišta, industrija i novac, gdje su glavni problemi države. Dogodilo se, više iz medicinskih nego političkih razloga, da su mjesta gradonačelnika upražnjena u sva četiri hrvatska velegrada; povećala se jagma, a da nije toliko porasla i konkurencija. U „Grand- Chelem“sistemu, jedan se poraz može kompenzirati drugom pobjedom; za dvije najveće stranke poraz će biti da ništa ne osvoje. HDZ jednim okom gleda prema Splitu, ne zamarajući se previše kako će žiri stručnjaka sravniti rad njegova kandidata s originalima (koga to zanima u zemlji u kojoj su kradu i veće stvari), a drugim okom prema Osijeku, gdje ni Nenad Bjelica ne bi bio sigurni pobjednik u utakmici s mladim napadačem Ivanom Radićem. Plenkovićev stožer najviše, ipak, gleda prema Rijeci; poraz SDP-a bio bi najveća pobjeda HDZ-a. Sve upućuje na to da se Vojko Obersnel povukao iz Rijeke prekasno jer je i on vladao 20 godina da bi u njegovoj sjeni izrastao prirodni nasljednik, i na krivi način, jer je manje poznatoga zamjenika gurnuo u vatru na monarhistički način; nešto se i Riječane mora pitati kome će predati štafetu grada (i županije). A izgube li socijaldemokrati i Rijeku i riječku županiju, to bi za raštimanu stranku bila prava katastrofa, a za Peđu Grbina početak – možda i kraj – nemirnoga mandata. Njemu se u tom slučaju ne piše dobro. Lako je Plenkoviću svisoka, samodopadno i podcjenjivački, govoriti da je rivalska stranka zamrznuta na 15 posto glasova; njega opozicija ne plaši koliko bi ga plašila da ima na čelu političara koga građani doživljavaju kao budućega premijera. Može li ga on stvoriti time što sve više misli da je bogom dani gospodar Hrvatske? Peđu Grbina u stranci osporavaju, a izvan stranke ne obožavaju; njegov je položaj tim delikatniji od Plenkovićeva, što ne vlada ni Vladom, ni opozicijom. Šefa HDZ-a ni poraz ne bi uzdrmao; a njemu se smiješe nove pobjede, svemu usprkos. Plenković čvrsto drži stranku, da mu Škoro i Petrov dođu kao motivacijske vježbe, Penava i Milinović kao dobrodošli protivnici, a Marić i Beroš kao naručeni gromobrani. Nije još došao do kritične granice, da počne sam sebe najviše ugrožavati. U ovoj fazi, Plenkoviću su pobjede opasnije od poraza.
Ostatak opozicije misli da je jači što je SDP slabiji; i to tjera vodu na Plenkovićev mlin. Najviše što oporba može zajedno učiniti jest to da se interesno ujedini u pokušajima rušenja nekoga ministra. Gube u Saboru, ali dobivaju izvan sabornice. Vili Beroš je ranjiviji od svih dosadašnjih kandidata za smjenu; pitanje je hoće li i on pasti na fronti u Saboru ili će nastradati u nekom drugom bunkeru. Sa svim argumentima, opozicija nije dovoljno jaka za te bitke. Zato Plenković može biti toliko siguran, čak bahat, ne samo prema Milanoviću, koji ga izaziva, sve dok ugroza ne dođe iz njegove stranke; i to je malo vjerojatno, zna li se da zbog čega HDZ štiti svoje članove, da im se isplati biti talac jednoga čovjeka. Lucidni Marko Vučetić govori o „političkoj ovisnosti“; baš to održava HDZ na vlasti, svemu usprkos. Plenković je i na slabostima opozicije razvio sistem vladanja na kome bi zavidan bio i Franjo Tuđman; on vlada Hrvatskom tako da može podnijeti neuspjeh na lokalnim izborima, i da on ostane u sedlu, a stranka na vlasti. Njega i kritičari brane govoreći da od njega nema boljega; dok je tako, samo je Zoran Milanović njegova granica.
Hrvatsku osvajaju namjernici
Zagreb postaje prozor kroz koji se gleda na Hrvatsku, i vrata koja vode u Hrvatsku. Uspije li osvojiti vlast u glavnome gradu i promijeniti dosadašnju paradigmu upravljanja, Tomašević – ili netko drugi, ako bi se oslobodio bandićeva modela upravljanja – izbija, skoro po položaju, među kandidate za vlast u Hrvatskoj. Čak i više nego što bi to bio u boljim prilikama, da tri četvrtine Hrvata ne misli da vlast vodi zemlju u krivome smjeru. To što HDZ pobjeđuje uz toliko nezadovoljstvo govori o njegovim konkurentima, ne samo o vladajućoj stranci. Toliko, pak, nezadovoljstvo otvara perspektivu novome političaru koji se razlikuje od hrvatske političke klase po tome da ne bi isključio građane iz upravljanja gradom (i državom), što ne bi radio ono što nije obećao i najavio, što ne bi rasipao javni novac za privatne veze i afinitete. Uspije li Tomašević dokazati da se metropolom može upravljati odgovornije i savjesnije, mogao bi biti ozbiljan kandidat i za Hrvatsku. Njegovo obećanje da u prvih osam godina neće misliti na premijersko mjesto bilo bi razumljivije u zemlji koja ima pozitivne standarde vladanja državom, da je predvidivo što će biti za četiri ili za osam godina. Kako Hrvatsku može osvojiti svaki namjernik, da se ne kaže prolaznik, prerano je izlaziti s kalendarom koji može postati moralna zapreka, otvori li se potreba za novom vlasti u zemlji. Hrvatska je u ekonomskoj krizi; stanje se može pogoršavati. Hrvatska je u političkoj krizi; i na tome planu može još padati. Hrvatska je u moralnoj krizi; i tu može biti gore. Dakle, može se otvoriti prostor za novu politiku i za nove ličnosti, drukčije od dosadašnjih vladara, otvorenije i skromnije od Andreja Plenkovića, a jednostavnije i mirnije od Zorana Milanovića. Vrijeme može raditi za Tomaševića, možda i za drugog pobjednika, ako bude sam svjestan da se od njega očekuju mirne, a velike promjene.
Od budućeg se gradonačelnika ne očekuje da ponavlja greške svojih prethodnika ni da pravi „svoje“greške. Morat će otkrivati kako je u svijetu nesavršenstva teško biti savršen; uspjet će ne počne li sam u ideale svoje sumnjati.
VIDEO Burno sučeljavanje - Tomašević zaprijetio Filipoviću tužbom, Škoro prozvao HDZ, a Klisović gradsku upravu
sa HDZ-om ili Skorom Zagreb bi postao konjusarska provincijska prcija, ne treba nam takvih na kormilu.