Čitali smo ovih dana da se u Srbiji snima film o Jovanki Broz. Sve neke lijepe riječi o njoj, kao da je bila neka svjetska diva, pozitivka, a u svemu još i dalje naglasak na njezinoj žrtvi, valjda za Tita, Jugoslaviju, komunističku revoluciju... Prikazi njezina života bez odmaka, kao da je bila žena nekog predsjednika u nekoj demokratskoj zemlji, a ne u totalitarnoj Jugoslaviji, diktatora Tita. Tko je zapravo bila ona?
Jovanka Budisavljević, mlada lička partizanka srpskoga podrijetla, postala je u travnju 1952. nova Titova supruga. Od njega je bila mlađa čak 32 godine! No nikad se nije uklopila u Titovu obitelj.
Titov nećak Branko, sin brata Slavka, još je za Jugoslavije napisao: “Sloge između nas dvoje od prvog dana nije bilo. Koliko znam, ni s ostalim članovima familije nije bilo bolje.“ Jovanka je inače u mlađim danima bila naočita mlada žena na kojoj su se posebno isticali njezini zubi i njezin osmijeh, koji je poslije, kad se udala za Tita, prozvan „jugoosmijehom“. Prve godine braka bile su gotovo idilične. No kako je vrijeme odmicalo, a Tito stario, Jovanka je tražila svoje mjesto poslije njegove smrti, a usto se nije posve ostvarila kao žena jer Tito s njome nije htio imati djece. Nije joj dopuštao da se petlja u njegove poslove, u politiku, u donošenje odluka.
No, Jovanka se počela smatrati važnijom osobom od obične Titove supruge već na velikoj Titovoj turneji “Galebom” po zemljama zapadne Afrike i Magreba u prvoj polovici 1961., što je članovima državne delegacije toliko smetalo da su se s Titom čak i sukobili. Dogodilo se to i tijekom priprema Prve konferencije pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961. i nastavljalo se sve više, sa sve izraženijim Jovankinim zahtjevima. Tražila je na putovanjima, primjerice, ne samo smjenjivanje liječnika nego je i rješavala pitanje smještaja, prehrane, darova, pa čak određivala tko će ići u prethodnicu i slično. Počela je i lobirati za svoj budući politički položaj.
Tako su je iz Hrvatske čak predložili da postane članicom novoosnovanog kolektivnog šefa države, Predsjedništva Jugoslavije, o čemu je Vrhunec zapisao: „Usred ljeta 1970. godine došli smo u Zagreb. Dok smo sjedili u salonu vile Zagorje u društvu hrvatskih političara, Savka Dabčević-Kučar, predsjednica CK SKH, pokrenula je razgovor o Titovoj odluci o formiranju Predsjedništva SFRJ. Rekla je da oni to ne shvaćaju kao Titovo povlačenje jer im je on sada i te kako potreban. Što se pak tiče sastava Predsjedništva, istaknula je da oni u Hrvatskoj misle da bi član Predsjedništva s hrvatske strane bila Jovanka. Svi su se osmjehnuli i čekali što će reći Tito.
On je neko vrijeme šutio, a zatim je popio svoj viski i rekao: ‘Vrijeme je da se idemo malo odmoriti.’ Tako je na svoj način potvrdio ono u što sam se za vrijeme rada kod njega već u više navrata uvjerio, naime da nikada nije pristao niti dopustio da se Jovanka službeno bavi politikom.“ No, nije to bilo sve. Titov osobni tajnik, šef protokola i šef kabineta Mirko Milutinović vidio je Jovanku jako neraspoloženu u vrijeme X. kongresa SKJ u svibnju 1974. godine. Poslije se prepričavalo da je Tito za jedne od stanki pohvalio Jovanku zato što obavlja korisne poslove pomažući mu u obavljanju njegovih dužnosti, ali da on nije Mao Ce-tung ili Nicolae Ceauşescu, koji su svoje supruge stavljali u centralni komitet.
Jovanka je očito bila nezadovoljna zato što na kongresu nije izabrana za člana CK SKJ iako su joj to neki zacijelo obećavali. Ona je, ispada, željela biti ono što je u Rumunjskoj Elena Ceauşescu bila prema Nicolaeu Ceauşescuu ili udovica Mao Ce-tunga nakon njegove smrti. Obje su se, naime, aktivno bavile politikom. I ne samo to. Milutinović je svjedok kako je Tito u pojedinim razdobljima bio bez kuhara jer je Jovanka odbacivala sve predložene kandidate za taj posao. Tada su hranu za Tita pripremali dežurni liječnici i medicinski tehničari ili se donosila iz Metropola ili Kluba poslanika.
Jovanka se usto miješala u izbor kadrova i materijalno-financijsko poslovanje rezidencije. Samo na radu u rezidencijama promijenjeno je više od 100 ljudi, a u Titovu kabinetu, kabinetu glavnog ađutanta, Komande objekta na Brijunima, Karađorđevu, Dobanovcima i djelomice na Brdu kod Kranja promijenjeno je više stotina ljudi. Kako je to naveo Raif Dizdarević, Jovanka je „poduže vrijeme, kao supruga Predsjednika Republike, napadno napuštala manire i osobine skromne, povučene i odmjerene Titove životne suputnice – sve je više u njezinom ponašanju bilo neodmjerenosti, agresivnosti, pa i želje da bude sudionik poslova koje obavlja predsjednik Republike“ te je „takvo stanje dugo tinjalo i diskretno potiskivano na margine, ali je, na koncu, postalo suviše ozbiljna smetnja i teret Titovu državničkom integritetu“.
Milovan Đilas, koji je bio jedan od najbližih Titovih suradnika sve dok ga ovaj nije maknuo od sebe početkom 1954., ima svoju teoriju o razlazu Brozovih: „Ipak ne vjerujem da je naumila ma kakvu političku akciju za koju on ne bi znao. U to sam, poznajući Jovanku, uvjeravao uzalud i strane novinare – kad je obznanjeno razilaženje Tita s njom... Probudila se, držim, u Jovanki uvrijeđena, promašena i žrtvovana ličnost. Najvjerojatnije zbog nekog banalnog, ‘ljudskog’ razloga: obesmišljeno žrtvovanje mladosti i njezinog života, iznevjerena ideološka vjera, potrošene iluzije i ogoljeno božanstvo pokrenuli su, probudili u njoj smrvljenu, ugušenu samosvijest i dostojanstvo.“ Jovanku treba staviti na pravo mjesto, kao i Tita, i sve njima slične. To je ropotarnica povijesti totalitarizama.
Zvonimire, ti je dosadno..