Subota 2. veljače
Bandić preko Lončara dodjeljuje medalju sebi
Mnogi su ogorčeni odlukom Milana Bandića da Budimira Lončara odlikuje medaljom grada Zagreba jer je Lončar zapamćen po “dobrima” koja je kao oznaš i udbaš činio u Titovoj državi. Pripisuje mu se i jedno novije “dobročinstvo” – kao visoki dužnosnik agresorske Jugoslavije u vrijeme rata zauzimao se za to da Vijeće sigurnosti UN-a donese odluku o embargu na uvoz oružja u Hrvatsku. Treba li se čuditi Bandićevoj odluci? Baš nimalo. Jer, kako bilježe biografi, “dolaskom višestranačja u Hrvatsku i u vrijeme Domovinskog rata, kada je SKH imao najmanju popularnost među hrvatskim biračima, Bandić nije prešao u neku drugu stranku ili izišao iz komunističke partije posipajući se pepelom.
Naprotiv, ostao je vjeran svojoj stranci”. Ostao je vjeran i Budimiru Lončaru, s kojim je desetak godina bio u istoj partiji i aktivno pripadao istom sustavu, nasljeđujući nezapamćene zločine nad hrvatskim narodom – masovna smaknuća poslije Drugog svjetskog rata, poslijeratne progone, mučenja, zatvore, ubojstva. Da je Bandić bio na mjestu Budimira Lončara, radio bi isto što i on, pa je dodjelom medalje grada Zagreba drugu Lončaru zapravo dodijelio još jednu medalju sebi.
Nedjelja 3. veljače
Milanovićev Pantovčak ili ekipa za ponižavanje
SDP-ovac Siniša Hajdaš Dončić kaže: “Predsjednica je estrada, a Milanović državnik. Sigurno bi je pobijedio na izborima”. Pa je spomenuo i neke Kolindine “teške grijehe”, kao “lijepljenje pločica, otimanje mikrofona novinarima, pehara nogometašima, slikanje ispred Bijele kuće...” te od nje “teško da netko može biti lošiji”. Hajdašu Dončiću trebala bi još tri-četiri života da kao Kolinda “otme” pehar nogometašima i da se slika ispred Bijele kuće, ali on je u jedan život kao Milanovićev ministar sabio toliko uspjeha.
I kao što je Milanović sricao svoju ljubav prema Srbima nazvavši ih “šakom jada”, prema “povjesničarima iz Špičkovine” koji su ga uhvatili u neznanju, prema “vojnom lekaru” – Plenkovićevoj majci, prema braniteljima koji su bili “neobrazovana sirotinja”, prema Stieru koji “ne razumije Hrvatsku jer u njoj nije živio”, prema BiH koja “nije država”, tako je i njegov učenik Hajdaš Dončić Zlatka Hasanbegovića počastio kao “poturicu goreg od Turaka”. Pa kad bi Milanović došao na Pantovčak i Hajdaša Dončića uzeo za savjetnika, koja bi to bila ekipa srbofoba, islamofoba, historiofoba, hospitalofoba i ekipa za ponižavanje ratnika, država “šovinističkih ispada na račun hrvatskih iseljenika (HHO)”. Ekipa koja nam je sudbinski nedostajala.
Ponedjeljak 4. veljače
Zašto baš Imoćanima spominjati veleizdaju?
U nekom fantastičnom scenariju u Imotskoj krajini održavali su se skupovi potpore premijeru i predsjedniku HDZ-a. Napredni, liberalni, svjetski i pragmatični Imoćani okupljali su se kako bi proslavili HDZ-ovu koaliciju s Pupovcem i HNS-om, zatim u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije, potpisivanja Marakeškog sporazuma, razvlašćivanja nekih “desničara” u HDZ-u, smanjenja broja imotskog stanovništva zbog ekomomskog iseljavanja na nikad manju razinu u posljednjih sto godina, zatim u nekoliko povoda nakon što bi bio zabilježen rekordan broj nezaposlenih i tako dalje.
Premijer Plenković ohrabren tom naklonošću i kipteći od hrvatstva, državotvorstva i domoljublja za boravka u Imotskom u očekivanju europskih izbora poručuje: “Promislite dobro kad počne kampanja i kad vam u Imotski dođu razni pričati o državotvornosti, nacionalnom interesu i optuživati HDZ za veleizdaju i slične budalaštine, onda im vrlo jasno i čvrsto odgovorite da im priča ne stoji i da mogu privući svojih malih tri, četiri, pet posto, ako budu sretni da dođu do (izbornog) praga.” Malo je čudnovato da je Plenković strašnu riječ “veleizdaja” spomenuo obraćajući se Imoćanima kojima, usrećenima njegovom politikom i silnim napretkom svoga zavičaja, nikad nije pala na pamet.
Utorak 5. veljače
Šprajcove ‘duhovitosti’ samo su izljevi pakosti
Zoltan Kabok, dosadašnji RTL-ov novinar a odsad novi glasnogovornik HDZ-a, rekavši da “profesionalno i kolegijalno ja nikada ne bih tako postupio”, osvrnuo se na komentar Zorana Šprajca koji mu se na RTL-u narugao: “Naš se Zoltan prihvatio tog nezahvalnog zadatka da govori što mu drugi kažu”. U Šprajca se nije baš primijetilo da govori ono što se ne sviđa vodstvima svih mogućih televizija na koje je skakutao kao žaba za kukcima, ili što se ne sviđa drugovima čiju je zlobu naslijedio.
Tako je svojedobno, što je izazvalo i osudu HHO-a, u RTL-ovoj emisiji Direkt rekao da je “u zagrebačkom naselju Gračanima počela potraga za navodno masovnim grobnicama hrvatskih i njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata, dakle, za leševima okupatora i domaćih izdajnika.” Na tu krivotvorinu u kojoj ponavlja ono “što mu kažu drugi”, to jest komunistički i partizanski zločinci, reagirao je Hebrang ustvrdivši da “na tri lokaliteta koja su dosad otkopana nisu nađeni izdajice”, već 30 kostura maloljetnika koje su smaknuli “oslobodioci”. Takvim “duhovitostima” koje su uvijek izljevi pakosti Šprajc je stekao “renome” kojim se štiti i kad kolege pretvara u novinarske izdajnike, nasuprot kojima on ne izdaje svoj posao na televizijama te iz jedne u drugu ne pretrčava najmanje tri mjeseca.
Srijeda 6. veljače
Utješno je što djeca u Njemačkoj neće gladovati
Bio sam na jednoj proslavi Stepinčeva u velikoj dvorani minhenske Opere. Stol za kojim sam sjedio sa skupinom Hrvata bio je tik do podija na kojem je hrvatska iseljenička mladež plesala, izvodila hrvatska kola, pjevala hrvatske pjesme, vihorila hrvatskim zastavama... U jednom trenutku izrazio sam oduševljenje tom slikom, na što mi jedna gospođa, možda majka nekoga s podija, tugaljivo reče: “Je, lijepo ih je vidjeti, ali ta djeca između sebe govore njemački”.
Odnarođuju se i postaju Nijemci. Sada čitam u jednom listu: “Broj djece koju su u Njemačkoj rodile majke s hrvatskim državljanstvom tijekom prvih pet godina članstva Hrvatske u EU povećao se za više od 60 posto te je tijekom 2017. – godine u kojoj je broj rođene djece u Hrvatskoj pao na najnižu razinu u posljednjih 70 godina – premašio brojku od 4000.” Dakle, više od 4000 novih Nijemaca. Jedan zlokobni naslov s kraja te godine glasi: “Od 1. siječnja 2018. počinje najveći val iseljavanja”. Dakle, Hrvatice su i lani rodile još barem 4000 Nijemaca. Možemo se tješiti da ta djeca neće biti gladna, jer iz banaka i tvrtki koje su pokupovali u Hrvatskoj njemački profiteri odnose u svoju zemlju stotine milijuna eura dobiti godišnje.
Četvrtak 7. veljače
Beljak nije čitao jer se bavio ‘autobravarijom’
Osim što obožava bravara Tita, Krešo Beljak je jako obrazovan čovjek. Jedinstvo tih kakvoća zacijelo mu je pomoglo u “autobravarskoj” fazi karijere. Zahvalnost za tu pomoć izrazio je na osobit način, sa svojih visokih razina spustio se na razinu svoga bravarskog idola i njegove učenosti. Pa je tako, uključivši se u svađu na ljevici, ukorio Gordana Marasa iz SDP-a koji se na društvenim mrežama dohvatio Anke Mrak Taritaš jer je izjavila da je SDP “propustio šansu”, te je na kraju ukora napisao: “Doubus litigantibus, tertius gaudet”, misleći da to znači: “Dok se dvojica svađaju, treći se veseli”. Ali to ne znači ništa, jer “doubus” u latinskom ne postoji, postoji “duobus”.
Učeni Krešo na pogrešnom je mjestu napisao slovo “u”, možda i zato što ga inače često vidi tamo gdje ga nema. Lani je Beljak u povodu jednog mojeg udvaranja zločincu Titu na Twitteru napisao: “Da nije bilo Tita i Jugoslavije, Ivkošić bi bio osuđen na čuvanje ovaca negdje u planini.” Čuvao sam ja ovce u planini, ali dok se čuvaju ovce, može se i čitati knjiga, na primjer, “Elementa latina”, a teže je zamisliti da se to može dok si zauzet “autobravarijom”.
Petak 8. veljače
Kad-tad pobijedit će jezik činjenica
Ministarstvo znanosti i obrazovanja, u skladu s novim kurikulom građanskog odgoja, preporučit će školama posjet Spomen-području Jasenovac, tako da ga škole, ako se za to odluče, mogu na vrijeme uvrstiti u svoje školske kurikule. Pohvalu zaslužuje ta odluka i treba očekivati da će s vremenom Ministarstvo preporučiti i posjet mjestima na kojima je također stradalo mnoštvo ljudi i na kojima komunistička okrutnost nije bila ništa blaža od ustaške, kao što su Bleiburg, križni putovi, Goli otok, Stara Gradiška... Valjda tome neće biti prepreka osovina premijer – bivši predsjednik HAZU (Plenković – Kusić), koja je promovirala i pozitivnu uspomenu na petokraku pod kojom su ti zločini činjeni.
Apsurdno je što se danomice vrišti zbog pozdrava “Za dom spremni”, a na isticanje komunističko-partizanskih simbola u javnosti nitko se i ne osvrće. Zamislite da negdje kao u Kumrovec gdje se slavi Tito dođu tisuće ljudi slaviti Antu Pavelića, bio bi to planetarni potres. Krivotvoritelji povijesti zacijelo znaju da u čestitih Hrvata nikad neće izbrisati uspomene na stradanja njihovih sunarodnjaka u ratnoj i političkoj prošlosti i na zločince koje se krije iza antifašističkih fraza te da će kad-tad pobijediti jezik činjenica.
>>Pogledajte video o hrvatskim apsurdima
A gospodin Ivkošić kao nije bio s drugom Budimirom u istoj Partiji? Moš mislit!