Fantastična priča. Elizabeth Holmes s 19 godina napušta Stanford, osniva kompaniju procijenjenu na 9 milijardi dolara u Silicijskoj dolini u koju ulažu, između ostalih, Rupert Murdoch i Carlos Slim, a 2014. krasi naslovnicu Forbesa kao najmlađa samoostvarena milijunašica.
Theranos, kompanija nazvana kao amalgam engleskih riječi therapy i diagnosis, imala je neodoljiv proizvod – tvrdila je da Edison, njihov glavni uređaj, može iz samo nekoliko kapi krvi detektirati cijeli dijapazon bolesti, od dijabetesa do HIV-a, jeftinije i brže negoli u tradicionalnim laboratorijima. Holmes je u motivacijskim govorima pričala da se panično boji injekcija koje je usporedila s viktorijanskim sprava za mučenje i da je htjela demokratizirati analize krvi, učiniti ih dostupnim svima za sve bolesti, bez čekanja i uzimanja više uzoraka.
Wall Street Journal prvi se počeo intenzivno baviti Theranosom i vlasnicom - koja je u maniri Steve Jobsa nosila crne dolčevite, a svoj karakteristični bariton je umjetno naglašavala - otkrivši nevjerojatno elaboriranu prevaru koja je poslužila kao predložak za podcaste, filmove, dokumentarce i knjige. Holmes se trenutno bori s 11 točaka optužnice koje nose i do 20 godina robije, ali tvrdi da se radi o poslovnoj propasti, a ne tendencioznoj prevari.
Ono što najviše zbunjuje je situacija u kojoj proizvod godinama ulažu najpoznatiji investitori i hvale mediji dok zapravo njegove rezultate nisu vidjeli. Kad se klupko počelo otpetljavati, postalo je jasno da Edison nije spreman za testiranje na ljudima, da su nalazi bili pogrešni, nepotpuni, a da je tvrtka nerijetko uzorke slala na klasične laboratorijske analize. Od osnivanja Theranosa do njegova neslavnog pada prošlo je 12 godina, a nitko nije primijetio? Obećavali su revoluciju u medicini, na odborima su sjedili savjetnici američkih predsjednika, investitori i ekonomisti sa zavidnim pedigreima. Zaposlenici kažu da nisu bili svjesni da proizvod ne dostavlja rezultate koje bi trebao jer su operacije bile obavijene velom tajne i međusobno toliko odvojene da bez holističkog pogleda nije bilo moguće do kraja spoznati sve što se događa.
U ljudskoj prirodi je tražiti brz lijek, vjerovati jednostavnim rješenjima. Ta vrsta iluzije je zarazna. Nitko se nije pitao o početku i legitimitetu proizvoda – jer netko zna bolje. Svi uključeni sad svoj angažman opravdavaju kroz odgovornosti drugih. Zašto bi poduzetnik znao nešto o unutarnjim znanstvenim procesima, kako su znanstvenici mogli znati bez ukupnog pristupa proizvodu ili korisnici o proizvodu dostupnom i očito odobrenom za tržište. Situaciju neprirodnog rasta, iako ne istim metodama, imali smo u Hrvatskoj nedavno i svjedočili katastrofalnim rezultatima ikarovskih letova ljudi kojima smo mislili da možemo vjerovati. Ova priča lekcija je o odgovornosti, važnosti regulatornih tijela i razornih posljedica stava u kojem svi uključeni gledaju u drugu stranu umjesto u empirijske dokaze.
