Tradicionalni ples novozelandskih Maora Haka izvodio se prije njihovih bitaka kako bi se prikazala maorska snaga i time zastrašio protivnik. Maori danas ne ratuju, ali igraju ragbi te isti ples izvode prije svake utakmice. Jedan je od njihovih boljih igrača bio Frano Botica koji je pri kraju svoje karijere igrao i u Hrvatskoj. On se neće ni predstaviti kao Hrvat s Novog Zelanda nego naprosto kao – Maor. Frano je Tarara Maor ili, prevedimo slobodno, \"brzogovoreći\". Riječ je o dalmatinskim Hrvatima, prvim Hrvatima koji su se naselili na Novi Zeland od polovice 19. stoljeća. Na maorskoj karti Europe, između Italije, Austrije i Madžarske nalazi se zemlja – Tarara.
Sociokulturna antropologinja Senka Božić-Vrbančić koja je svoje radno stekla i na Sveučilištu u Aucklandu, Melbourneu i koja danas predaje na Odjelu za anglistiku na Sveučilištu u Zadru, napisala je knjigu o tom i u svjetsku rijetkom fenomenu nastanka kulturne zajednice Maora i Hrvata na sjeveru Novog Zelanda. Zajednice koja je nastala više iz nužde, u uvjetima gotovo pa surove britanske kolonizacije. Senka Božić-Vrbančić na Tarara Maorima magistrirala je i doktorirala, na magisteriju je radila dvije godine, na doktoratu pet. Ona je prva koja obrađuje odnos dviju grupa s margina, a ne jedne dominantne i jedne marginalne grupe kao što bi bio odnos Britanaca i Maora. A do saznanja je, kao i do svih dobrih priča uostalom, došla sasvim slučajno.
Mučenja neprijatelja
– Novi Zeland sam prvi put posjetila 1994. godine. Ništa o toj zemlji nisam znala, a tih prvih deset mjeseci nije bilo dovoljno. Tijekom drugog boravka 1996. i posjeta novozelandskom sjeveru u mjestu Kaitaia primijetila sam trojezične natpise. Maorski, hrvatski i engleski, tim redoslijedom. Jasno je da me to zaintrigiralo. Već kada sam se počela raspitivati, shvatila sam da se radi o besmrtnoj priči. Pisanih tragova možda i nema puno, o tim ljudima se tada nije znalo gotovo ništa, ali povijest iz svijesti ljudi ne možete izbrisati. Zanimljivo je kako postoji prilično temeljita usmena povijest, gotovo iz svake generacije postoji zvučni zapis nekog od istaknutijih ljudi tog doba. Taj moj drugi posjet Novom Zelandu potrajao je deset godina – kaže Senka Božić-Vrbančić. Od magistarskih i doktorskih radova nastala je i knjiga \"Tarara – Hrvati i Maori na Novom Zelandu, sjećanje, pripadnost, identitet\". Nažalost, knjiga još nije prevedena na hrvatski.
– Puno je vremena prošlo, u pitanju su sada generacije, tako da je i povezanost nešto slabija pa je tu možda i pitanje komercijalne uspješnosti. Neki su pojedinci, koji također smatraju da je riječ o vrijednoj nacionalnoj baštini, zainteresirani, ali vidjet ćemo – kaže. Upoznavanje Hrvata s Novim Zelandom prozaično je, gotovo romantično.
– Kao i Velika Britanija tako je i Austro-Ugarska imala istraživački brod koji je obilazio zemaljsku kuglu te se tako skupljalo znanje. Većinu posade te fregate Novara činili su upravo Dalmatinci. Na svojem se putovanju Novara usidrila i uz Novi Zeland te su ga tako prvi put vidjeli i Dalmatinci. Brojni su pisani tragovi o tom Novarinu posjetu – kaže dr. Božić-Vrbančić. Osim prirodnih ljepota na sjeveru Novog Zelanda bilo je još razloga zbog kojih bi se na njemu mogao započeti novi život.
– Geolozi s Novare istraživali su, među ostalim, i naslage kauri smole koja se mogla naći na sjeveru otoka. Ta je smola nastala od ostataka šume koja je tamo postojala prije više od tisuću godina. Puno je kauri drveća posječeno i tijekom kolonizacije. Smola drveta kauri u dodiru sa zrakom očvrsne, a poslije se fosilizira pa poprima svojstva gume. Kada se očisti, izgleda kao jantar, a iskopava se slično kao zlato, vadi se u grumenju. Riječ je o jako teškom poslu o čemu svjedoči i nalaz britanske komisije iz 1908. godine u kojem stoji da polovica maorskih kopača boluje od tuberkuloze. Maori su je rabili u različite svrhe, kolonizatori su je koristili u gradnji i popravcima brodova, u Japanu za izradu violina, u proizvodnji lakova i linoleuma, a Maori za pripremanje toplog napitka i – mučenje neprijatelja! Bila je tražena, brodovima su je izvozili svugdje po svijetu – otkriva dr. Božić-Vrbančić povijest možda i prve velike novozelandske industrije. Vijest o novoj zemlji mogućem utočištu u bijegu od ratova prema boljem životu brzo se proširila po krajevima odakle su bili mornari s Novare.
– Prve skupine Dalmatinaca koje dolaze na Novi Zeland prije svega zbog teške gospodarske situacije u domovini bilježe se 1860. godine. Svi su uglavnom iz središnje Dalmacije i s otoka, mjesta poput Vrgorca, Makarske, Živogošća, Brača, Hvara, čak i Splita. Zanimljivo je da je tu bilo i dječaka kojima je od 12 do 14 godina koji dolaze u zemlju koja je već tada dvokulturna. U muzeju Te Papa Tongarewa predstavljeni su kroz priču o obitelji čiji je otac na tržnici čuo da se na Novom Zelandu može dobro zaraditi pa je spakirao najstarijeg sina. Novi Zeland je trebao ljude, a to su Britanci i oglašavali. Normalno da se u takvim okolnostima najviše zanimanja iskazuju ljudi s klasnog dna, čak i oni kojih su se i obitelji željele riješiti pa se tako ekonomska migracija pretvara u muške horde koje se kreću od posla do posla, opijajući se i živeći neuredno, potpuno neobrazovani. Prvi su Dalmatinci bili zapisani kao Austrijanci, ni sami nemajući svijesti o državi iz koje zapravo dolaze. U britanskim dokumentima tog vremena tako ima i pogrešaka, kao primjerice da umjesto Makarska stoji Madagaskar – rekla je dr. Božić-Vrbančić.
– Riječ je o vremenu jake kolonizacije pri čemu Maori ipak gube svoju zemlju, iako sjever o kojemu je riječ Britance nije zanimao jer ne obiluje prirodnim bogatstvima. Ipak, Dalmatinci su od početka diskriminirani, gotovo kao i kineska populacija koja je na Novom Zelandu tada bila vrlo brojna, a radila je doista najniže poslove. Dalmatinski \"gumdiggers\" živjeli su u nehumanim uvjetima, nehigijenskim, njihov je tretman bio sličan onome kakav su trpjeli crnci na jugu Amerike.
Zadnji od zadnjih
Jedna od najtežih optužbi bila je da spuštaju ionako niske cijene rada – kaže naša sugovornica. Dijelom je to bilo iz njihova neznanja, ali dijelom i zbog toga što su bili inovativni. I dok su se Britanci za pronalaženje i kopanje kauri smole koristili šipkama kojima su lomili komade, Dalmatinci su izmislili strojeve za istu radnju te tako radili brže i više. I u službenim dopisima Hrvati nisu prolazili bolje, gotovo u pravilu za njih se veže uvredljivi sadržaj, a naziva ih se ruskim Slavenima, Dalmatincima iz Češke. Tu su diskriminaciju i ozakonili zabranivši Dalmatincima kopanje kauri gume, a da bi kopali, morali su kupovati posebnu dozvolu. Obavezno su kopali odvojeno od irskih i britanskih kopača, često na kopalište mogu tek iza njih. Tijekom Prvog svjetskog rata zatvaraju ih, kopaju po kazni, samo zato što je Hrvatska bila pod Austro-Ugarskom. Nazivaju ih \"velikim zlom\", \"nametnicima\"...
– Jedva su preživljavali, a sve što bi zaradili, slali bi kući u Dalmaciju samo da ostave dojam kako oni ovdje žive odlično – priča naša sugovornica. Svejedno, duh nisu gubili pa su tako imali i pjesnika kopališta Antu Kosovića, podrijetlom iz Splita, koji je 1908. objavio i zbirku pjesama o tom teškom životu pod nazivom \"Dalmatinac iz tuđine\". Nisu odustali ni od vjere. Gotovo u svakom trenutku na kopalištu je bio katolički svećenik, a nerijetko je u domovini Crkva skupljala novac za odlazak. Zanimljivo je da je svaka vlast slala svećenike na Novi Zeland, i Kraljevina i Titova Jugoslavija. – Posjetila sam više mjesta iz kojih je prema Novom Zelandu kretalo najviše Hrvata. U Zaostrogu je o njima sačuvano mnogo pisanih podataka. Mnogi su počinili samoubojstvo, mnogi završavali umobolnicama tog doba – kaže dr. Božić-Vrbančić.
Spojila ih je bijeda
Britanci, iako su ih priznali kao skupinu, nastoje početkom prošlog stoljeća Maore prikazati kao rasu u izumiranju. S razlogom, maorski živalj pao je od 114.800 na 42.113 stanovnika za vrijeme kolonizacije. Nazivaju ih \"noble savage\", što bi značilo da se radi o divljacima najbližima normalnom čovjeku. To je praktično primjenjivanje darwinizma na kulturu. I sami Maori doselili su na Novi Zeland no i danas nije u potpunosti jasno odakle su došli. Vrlo je lako moguće da su došli s Polinezije. Oni sami spominju otok Hawaiiki, no nije moguće točno utvrditi o kojem je otoku u Polineziji riječ.
– Prije dolaska Britanaca Maori se bave kitolovom. Nizozemski istraživač Abel Tasman opisuje ih prilikom svojeg susreta 1642. kao najbrutalnije kanibale – otkriva dr. Senka Božić-Vrbančić. Novi Zeland Britanci počinju kolonizirati 1840. godine. Misionari uvode alfabet u maorski jezik što se kasnije pokazati zanimljivim u kontekstu ove priče jer Maori su znali čitati, a hrvatski se čita na isti način kao i maorski. Teško \"r\" koje Britanci nikako ne mogu izgovoriti, a Hrvati ga izgovaraju slično kao i Maori, privuklo je Maore.
Nerijetko su Maori slabo pismenim Hrvatima čitali pisma pridošla iz domovine. Bez obzira na to, trebalo je vremena dok jezična barijera između dviju skupina nije prevladana. Zanimljivo je da je Novi Zeland jedina zemlja Commonwealtha koja je kolonizirana ugovorom sklopljenim na dva jezika. Maori su još od tada tradicionalno najjača skupina u vlasti. No, Britanci isto tako uvode mogućnost prodaje zemljišta, a suverenitet se prenosi na krunu pa ugovor neki tumače praktično kao prevaru.
– Britanci uspijevaju razbiti tradicionalne maorske plemenske zajednice. Maori postaju radnici, tako i kopači kauri smole, na sjeveru otoka. Sjever je ostao Maoriland, umjesto Crownland. A odlučeno je i da je samo tamo dobro mjesto za Dalmatince. I tako, posve neromantično, bijeda spaja Dalmatince i Maore na kopalištima – doznajemo od autorice knjige o Tarara Maorima. Unatoč bijedi, život na novozelandskom sjeveru od 1880. do 1920. buja. Postojale su tzv. native schools, škole za lokalno stanovništvo. Pristigli Dalmatinci tamo prenose sve što se prenijeti da. Svoje običaje, vino koje je kao alkoholno piće bilo zabranjeno. Zvali su ga \"otrovom Dalmatinaca\" optužujući ih da ga koriste za opijanje maorskih žena. Ni to nije jedina negativna priča o došljacima. Ima ih mnogo, vezane su za prostituciju, nerazumijevanje s Maorima. Dalmatinci svoje žene dovode iz domovine, ali se žene i s Maorkama. U mnogo slučajeva mladenke su se izabirale preko fotografije nakon čega se ženidba dogovarala i onda se mladenka slala na put za Novi Zeland.
Odabranice koje su ostajale iza mladića koji su odlazili na Novi Zeland ponekad su se udavale za sliku da bi na Novom Zelandu obred ponovile uživo. Ne treba posebno opisivati kakav su šok doživjele Dalmatinke kad su ugledale Maora, pa čak i dobrano potamnjelog Dalmatinca.
Posljednji \"gumdigger\"
– Mislile su da se radi o vragovima. Jasno, i novi stanovnici otoka Kiwija željeli su se pravilno predstaviti pa su se redovito slikali u nedjeljnim odijelima, odnosno u najboljem što su imali, a što je često bilo tek jedno odijelo po nastambi. Normalno je da su svoje izabranice dalmatinski mladići pronalazili i među prelijepim Maorkama. Tako jedan zapis kaže: \"Maorka, ista ko i druga osim kolura to je sve. Mi smo se slagali dobro, nismo imali neprilika, imale su vrimena za nas, dakako. Da nije imala vrimena, ne bi ni ja, u početku sam bio jako stidljiv. Vidjeli smo da osoba stoji i nismo ih htjeli okrenut dole.
Kad vidiš osobu da ima za te puno vrimina, teško je odbit. Nije tako lako.\" Nije poznato kada se dogodio prvi takav brak niti koliko ih je točno bilo, pisana je povijest toga kraja, ponovimo, vrlo štura. Polja se potpuno napuštaju 1950. godinom pa slijedi novo raseljavanje, ali i borba za prava, skupljanje početnog kapitala za biznise kojima su Dalmatinci bili vični i u domaji: vinarstvu, maslinarstvu, ribarstvu, voćarstvu. Izbor je jasan – ili početi nešto novo ili se vratiti u Dalmaciju – kaže naša sugovornica.
Hrvati su se nakon napuštanja polja kauri gume snašli bolje. Clem Simic bio je poznati političar, obitelj Vela stekla je veliko bogatstvo u ribarstvu, biznis su proširili i na uzgoj plemenitih konja, mnoge su obitelji uspješni vinari. Ponajviše zbog Mire traje mit kako spoj Maora i Dalmatinaca daje prelijepe žene, kaže dr. Senka. I takva povezanost urodila je spomenikom u Aucklandu na kojem bijela ruka pozdravlja crnu, ispod njih je šahovnica s maorskim znakom.Dalmatinskih je klubova puno, a slavi se i Tarara day s obilatom trpezom koju čine maorska i dalmatinska jela, a pjevaju se maorske i dalmatinske pjesme. Privrženost glazbi, pa tako i onoj iz stare domovine, vrlo je prisutna pa se ne trebate začuditi ako pri putovanju Novim Zelandom s neke od lokalnih radiostanica začujete hit Miše Kovača.
– Sjever otoka i danas izgleda kao zemlja Trećeg svijeta. Tamo još obitava obitelj pokojnog Tonyja Yelasha, čovjeka kojeg su zvali posljednjim \"gumdiggerom\" sjevera. Njegova je želja bila da napravi muzej posvećen tom razdoblju, što i danas nastoje njegovi unuci, ali nažalost bez većeg uspjeha. Yelashi su posljednji preživjeli na poljima kauri gume Novog Zelanda – rekla je za kraj dr. Senka Božić-Vrbančić.
