Već je peti dan suđenja najvećem zločincu naših naroda. Novinari koji prisustvuju već su navikli na tu svakodnevnu sliku: na drvenom stolcu ispred pulta određenog za ispitivanje optuženih sjedi čovjek čije je držanje i čiji su iskazi rječito demantirali veliku romantiziranu laž o “Robin Hoodu s Balkana”. On je blijed jer je prestrašen veličinom zločina i uvjerljivošću istine iza koje stoje nebrojeni, objelodanjeni dokazi. Njegove ruke koje su mirno potpisivale tisuće smrtnih presuda nad najboljim sinovima jednog naroda, te ruke koje su hladnokrvno stavljale svoje ime ispod zloglasnih direktiva i operativnih planova, te ruke danas nemaju mira. Svakog trenutka one se upiru u naslon njegova stolca, u očajanju zabadaju u ivicu stola, brišu oznojeno čelo, podižu naočale, nemirno čupkaju prosijedu nakostriješenu bradu koja nas opominje na oštru četničku kamu, u ime kralja...”
Ovaj tekst, objavljen u beogradskoj Borbi pod naslovom “Što kažu svjedoci četničkih klanja” u lipnju 1946. godine, tijekom pet tjedana dugog suđenja Dragoljubu Draži Mihailoviću “i ostalim kolaboracionistima za izdaju i ratne zločine”, dobrim je dijelom posvećenom jednom hrvatskom dječaku. A ondje, ispred Pješadijskog učilišta na beogradskom Topčideru pretvorenog u improviziranu sudnicu, među desecima preživjelih žrtava zločina, iz sela Gata nedaleko od Omiša stigao je i on, 12-godišnji Andrija Pivčević. Evo što je novinar beogradske Borbe zabilježio o dječaku.
“Pred grupom stranih novinara zadigao je košuljicu i pokazao krupne ožiljke od uboda nožem i rekao: Evo, ovdje su mi se vidjela crijeva. To su me oni, četnici, izboli. Zašto su četnici izboli tog malog plavokosog dječaka u siromašnim sandalama? Nosio sam, kaže, mlijeko.”
Danas, točno sedam desetljeća poslije, u dnevnom boravku svoga doma u Gatima, duboko je uzdahnuo pa se vratio mislima u jesen 1942., u vrijeme kada je odred od 160 četnika pod zapovjedništvom zloglasnog popa Momčila Đujića, s odstupnicom talijanskih tenkova, iz Knina pristigao u njegov kraj sa zadaćom da popale sva sela ispod Mosora, od Gata do Blata na Cetini, to sjedište partizanskog odreda čiju su sudbinu dijelile i stotine civila.
Puškom ili bajunetom?
– Bija san dite, ali se sićan ka da je bilo jučer svega što se dogodilo onoga dana – kazao je 83-godišnji Andrija Pivčević, pa otpočeo svoje svjedočanstvo koje je snažno odjeknulo i u beogradskoj sudnici.
Bilo je rano jutro 1. listopada 1942. kada je čuo svoga oca kako govori da su partizani, skupa s narodom, rušili cestu prema Omišu sve dok nisu došli Talijani i pripucali po njima iz sveg oružja. Ne sluteći dobro, majka je otišla po kravu i mazgu koje su negdje lutale iznad kuća dok je on, Andrija, od oca dobio zadatak otići po mlijeko za bolesnu djevojčicu iz susjedstva.
– Iša san nizbrdo jedno deset minuta i kad sam doša doli u to dvorište, vidija san pet, šest vojnika s onim redenicima na sebi, neošišani, neobrijani, neuredni... takvu vojsku nisam vidija nikad, a vidija sam prije i Talijane i ustaše i partizane i žandare, ali onake spodobe nikada vidija nisam. Okrenija san se da ću izać kad jedna od tih spodoba govori meni: Stani, mali, ili ću te ubit. Kad je to reka, ja san sta, kad odozgo s kata silazi četnik i s njime talijanski oficir pa njih dvojica povikaše da idemo svi, zapovidija pokret! U toj kući uhvatilo gazdu Andriju, brata mu Matu i ženu Filu i mene, nas četvero i odveli nas nekim putićem 300 metara dalje di je već bila grupa naših mještana i četnika. Jedan je povika: Ko ima šta u džepovima, da izbaci. A ako nekome nađe nož, da će ga zaklati njime. U to jedan momčić od 15 godina, Perišić se zva, poče bižat i ja za njim, a oni pripucaše. Mene pogodilo u bedro i ja lega, a on doša nad mene i pita me čime volim da me ubije, bajunetom ili puškom. Ja sam ga zamolija da sam jedini u matere, da me poštedi, međutim, on me počeo bosti, a ja sam ga uvatija za nož. Iskidao mi je ruke, sasjekao tetive. Svatko se brani, i kokoš kad je kolješ, a gdje neće čovjek! Ubo me na devet mista po cilom tilu i ja sam zalega na zemlju. Mislija je da san mrtav, a tako san mislija i ja. Još san vidija kako je naša File preskočila zidić, ali ju je sustiga i ubija iz pištolja i tako redom pokla sve i svakoga nizbrdo – priča Andrija Pivčević svoju mučnu priču.
Četiri sata kasnije, skriven među beživotnim tijelima svojih mještana, čuo je kako četnici broje mrtve. A imalo se što i brojiti. Četnici su poklali 96 čeljadi, mahom djece, žena i staraca, njih 20 teško ranili, a petero ih je poslije pomrlo od gladi tijekom zime: najmlađem nije bila ni godina dana, a najstarijem 87 godina. Među njima, međutim, nije bio Andrija Pivčević. Toga dana kada je krv prekrila seoske ceste podno Mosora, bio je teško izranjavan, ali živ.
– Kada se sve smirilo, jednu uru nakon podneva, diže se jedan “leš” iza mene, po njemu se naša krv lila, ali njega nije ni taklo. I pita on mene jesan li ranjen, ja kažem da jesan pa mi dade ruku, pomogne mi se podignut pa ja krenem tako uz suhozid nekih pet stotina metara natrag prema selu, jednom rukom, malo i pomalo, prema gori. I hodan, posrćen i padan, tako, možda tristo metara sve dok nisan lega na cestu jer više nisan moga. Sva mi se krv iscidila iz mene, ali srića Božja, čuja me Mijo Ćasić jer san lega blizu njegove kuće i tada me ugleda i dođe doli, da mi ruku. Doveja me prid kuću, u dvor i dao mi mlika. Sićan se, popija san tri kacijole mlika – priča Andrija Pivčević.
Istodobno, netko od mještana pronašao je njegovu majku, koja je iznad kuće pazila na blago ne znajući za pokolj u selu, pa joj kazao kako je dolje na cesti ranjen “jedan mali”. Majka je pojurila kroz selo i pronašla sina jedinca oblivena krvlju.
– Vidin mater kako plače, ali ne mogu je ni zvat ni ništa, svudi me izbolo, ovdi mi otvorilo ošit... – zadiže košulju Andrija kao nekoć pred beogradskim sudom – ... ne mogu disat. Nisu znali kako će me nosit prema Mosoru pa me metilo u koništru, ono u šta se grožđe bere, stavilo dva kušina unutra, prekrilo mi glavu i tjeraj put našega sela. Kad sam doša gore ispred naših kuća, kad tamo šest mrtvih leži na zemlji, među njima i pokojni otac moj. Vidija sam ga na svoje oči. A tek moja majka: zaklalo joj muža, a mene nosi u koništri polumrtva! A samo mene ima, sina jedinca. Među tim ljudima leža je i moj stric i njegova ćer. Mene metnilo u kuću kod moje tete, tu su mi rane privili, rakijom isprali i onda nas potirali na Mosor. Tu san staja osam dana skupa s još 20 ranjenih, obilazija nas je likar, on je bija doša iz Omiša dva puta priko neke partizanske veze. Ali tu u šumi nismo mogli dugo ostat, tribalo je bižat – prisjeća se Andrija Pivčević.
‘To ti je moja golgota’
Potom priča o transportu u splitsku bolnicu. Glas o pokolju u Gatima probio se do Splita i tada je Andrijin stric Mate Bekić, na vijest o ranjenom dječaku i njegovu mrtvom ocu, osedlao konja i jurnuo put Mosora.
– Probija se priko Dubrave, Sitnoga i Žrnovnice, pokupija majku i mene. Doli prid Spliton bija je talijanski blok, tu je bila granica Italije, ali pošto je stric ima zemlju s jedne i druge strane, lako smo prošli. I tako san doša u grad, u bolnicu, ali tamo nisam smija reći da su me četnici izboli jer su bolnicu držali Talijani, isti oni ča su doveli četnike u Gata, nego san reka da me izbo “neki čovik” – kazuje Andrija, koji u svojem arhivu, uz novinski članak iz beogradske Borbe otisnut 1946., i danas brižljivo čuva povijest bolesti iz tadašnje Civilne bolnice Split, s odjela kirurgije. U tom dokumentu stoji kako dječak ima “ubode na raznim dijelovima tijela” te se navode ozljede u predjelu obiju lopatica, lijevog rebrenog luka, desnog ramena, lijevog bedra. Liječenje je potrajalo deset dana, a nakon izlaska iz bolnice, Andrija i majka sklonili su se kod strica i ondje ostali dva, tri mjeseca sve do povratka u rodno selo.
– Kad smo se vratili u Gata, Bože sačuvaj, to je bilo selo užasa, sve, sve zapalilo, uništilo, i naša kuća nestade do temelja, nigdje žive duše. Nekad je tu živilo 400, 500 ljudi. Ono što je preživilo, sve je uteklo prema Mosoru. Živilo se više po špiljama, ne samo ja: 175 dice koja su ostala bez jednog i 25 bez oba roditelja, samo na području Gata. Ta su dica propatila više nego ja ča san bija ranjen. Tako sam ti ja proša tu svoju golgotu – pripovijeda Andrija.
Četiri godine poslije, stigao je poziv za svjedočenje na beogradskom sudu. Iz sela Gata onamo su otišla dva svjedoka: Andrija Pivčević i Marija Borovac. I sama je teško rbila anjena: nož joj je parao slabine, ali više je boljela jedna druga rana. Starijem sinu bajunetom su probili vrat, ali je čudom preživio, no mlađeg sina i muža su zaklali, kao i njezina šogora, njegovu ženu i sina. Petero iz njezine kuće, troje iz Andrijine.
– Bio je, sićan se, ponedjeljak, na Duhove 1946. godine, kada su iz Komiteta poslala na misu gori u crkvu po mene da idem na suđenje Draži. Mene i Mariju Borovac odveli su najprije u Zagrebu u Esplanadu, gdje sam prvi put vidija pečenu kokoš. Dite ka’ dite, nisan zna ist vilicon i nožon, pa san ja to po naški, seljački, uzeja rukon. Onda smo putovali vlakom za Beograd na to suđenje. To je bila velika sala i velika zaštita i velika pozornica na kojoj je sidija taj zločinac Draža. Doveli su ga u lisicama i triba je proć pokraj nas doli di smo mi bili. To kad je raja navrnila... da nije bilo onih milicajaca i one zaštite, izilo bi ga, doslovno bi ga izilo – kazuje Andrija prisjećajući se meteža koji je nastao među gotovo 2000 ljudi u sudnici, svjedoka, novinar i publike.
Nije Draža, nego pop Đujić
Premda je na suđenju boravio tri dana, njegovo je svjedočenje potrajalo oko sat vremena, tijekom kojeg je govorio o svemu što su njegove oči vidjele. Dječak i žena svjedočili su kako je šest sela ispod Mosora gorjelo u plamenu, kako su četnici izvlačili ljude iz kuća i brutalno ih likvidirali, koga metkom, a koga oštricom noža. – Draža je to sluša i pravda se na popa Đujića da je to on napravija i njegovi ljudi, da on s tim nema ništa. U jednom momentu javni tužilac mu je reka: Od tvojih te grijeha ne može oprati ni Dunav ni Sava. Draža je sidija u klupi na nekoliko metara od nas. Kako san se osjeća? Šta ću ti govorit... Zakla mi oca, mene ranija, zakla mi strica, od strica ćer... Bože moj, nije bilo lako ga gledati. Nije me bilo strah, znao sam da mi više ne može ništa, znao sam da je gotov.
Osjećao sam se nelagodno. Nije bilo lako gledati oči u oči čovjeka koji ti je zakla oca... Sidija je pokraj nas, ali nije moga uteć. Di će uteć, nije moga uteć ni tić. Ljudi bi ga zadavili, živa bi ga pojeli – priča Andrija, ponosan što je svojim svjedočenjem pridonio konačnom padu četničkog zlotvora, osuđenog na smrt strijeljanjem.
Poslije je Andrija završio tek četiri razreda osnovne škole jer “mater nije volila da ja iđem od nje”. Nakon vojske se oženio, obitelj je prehranjivao baveći se poljoprivredom, a imalo se koga i hraniti: danas Andrija ima četvero djece, sedmero unučadi, šestero praunučadi.
– I nisam ih učio da mrze Srbina ni bilo koga, sve su to ljudi, nije meni nitko od njih ništa kriv. Imam ja prijatelje i doktora i mehaničara pravoslavca, nemam ni prema kome mržnje. Ponosan sam i na svoje Gaćane koji su doživili ovo zlo, da ne živimo u mržnji ni prema kome, a tako trebamo odgajati i svoju djecu jer mržnja najviše škodi onome tko mrzi – poruka je Andrije Pivčevića.
– Ne daj Bože da bismo se osvećivali za zlo koje nam je naneseno, ali ovo zlo ne smijemo zaboraviti nikada. Oni tamo po Srbiji danas dižu spomenike Draži, ali to mene toliko ne brine, to je njihova država, njihova sramota. Ali mene brine što niče 40 nadgrobnih četničkih spomenika diljem Lijepe Naše, a na tim spomenicima natpisi koji vrijeđaju Republiku Hrvatsku i njene branitelje. Ako se to ne ukloni u kratkom vremenu, onda će to biti naša sramota.
Metode im se nisu promjenile, ni moral. Iste stvari su radili i u domovinskom ratu