Kad analiziramo što je Hrvatska postigla na međunarodnom planu, nakon međunarodnog priznanja, koje se mahom zbilo u ovo doba prije 27 godina, svakako treba istaknuti dva najvažnija cilja – punopravno članstvo u NATO-u i Europskoj uniji. Oko ta dva cilja postignut je opći konsenzus među ključnim političkim opcijama u Hrvatskoj. Kao prvo, NATO je Hrvatskoj dao sigurnosni okvir. Dakako, to ne znači da Hrvatska ne treba jačati svoju obrambenu moć, kad gledamo u kakvom okruženju živimo, kakve sve nestabilnosti vladaju u našem istočnom okruženju. I kao drugo, pokušajmo zamisliti kako bi izgledalo naše gospodarstvo i investicije da nismo u EU? Ključne investicije temelje se na novcu iz fondova EU. Zamislite da nema tog novca i da smo izvan sustava EU, na balkanskoj vjetrometini s BiH, Srbijom…
Na tom tragu su i dva naša nova ključna cilja na međunarodnom planu, koja su mahom nastavak našeg učlanjivanja u EU. Jedan je ulazak Hrvatske u shengenski prostor kako bismo u punom smislu kontrolirali svoje istočne granice kao granice EU, kako bi se maknule granične kontrolne točke na granicama sa Slovenijom i Mađarskom te kako bismo time potpuno zaživjeli kao punopravna članica Europske unije, bez ikakvih graničnih prijelaza prema zapadu. Što je u hrvatskom nacionalnom interesu ne samo zbog hrvatskih građana nego i zbog turista koji ne bi više morali satima čekati na ulazak ili izlazak iz Hrvatske u jeku turističke sezone. I oko ove točke u Hrvatskoj očito postoji nacionalni konsenzus, i nitko ozbiljan taj cilj ne dovodi u pitanje.
Ali zato se sve više lome koplja oko uvođenja eura kao nacionalne valute, iako se Hrvatska na to obvezala ulaskom u EU, dakako kad se stvore preduvjeti za ulazak u eursko područje. I opet se javljaju zloguki proroci, populisti i demagozi i ponovno plaše narod kao što su nas plašili Europskom unijom. Među njima je ekonomist Ljubo Jurčić, čija se protueurska argumentacija svodi na ovo, što je izrekao prije nekoliko dana na portalu grude.com: „Protivim se uvođenju eura jer mi ne pratimo produktivnost Europe. Mi već sad bilježimo pad proizvodnje i odljev ljudi jer kod nas nema posla. Ako u takvoj situaciji uvedemo euro, možemo reći da ćemo zacementirati postojeću lošu politiku, a Hrvatske u ekonomskom smislu više neće biti. Oni koji nešto znaju, otići će u inozemstvo, a ono malo poslova što će ostati bit će loše plaćeni i Hrvati ih neće htjeti raditi. Za trgovce, bankare i strani kapital to će biti jackpot, u istoj valuti i kupuju i prodaju, imaju čistu računicu. Proizvođači nemaju šanse, jer uz domaće troškove koji će rasti morat će se prebaciti na materijal iz inozemstva, što znači da će domaći dobavljači morati stavljati ključ u bravu. To će domaće proizvođače svesti na doradne poslove, a u tome su plaće kmetovske pa će se iseljavanje nastaviti.“
I to je argumentacija jednog sveučilišnog profesora ekonomije, koji nije jedini takav katastrofičar među domaćim ekonomistima. Ima čak i daleko gorih! Nasuprot takvima, ima i onih racionalnih, s mnoštvom stvarnih činjenica. Među njima je, primjerice, Vladimir Arčabić koji drži da je od osamostaljenja do danas Hrvatska u recesiji bila gotovo 38 posto vremena (SAD je od 1945. godine bio u recesiji manje od 14 posto vremena, a od 1990. čak manje od 10 posto) te konstatira da je hrvatski poslovni ciklus usklađen s europskim i da bi mu u tom pogledu odgovaralo uvođenje eura. Arčabić drži kako je vidljivo da se nakon 2003. godine Hrvatska gotovo konstantno nalazi u prvom kvadrantu visoke usklađenosti s europskim prosjekom i zaključuje u svom članku na portalu ideje.hr: „Osim Hrvatske, konstantno visoku usklađenost bilježe i zemlje europske jezgre, osim Ujedinjenog Kraljevstva i Finske. Hrvatska je snažno integrirana s europskim gospodarstvom. Zbog toga bi uvođenje eura i prihvaćanje monetarne politike Europske središnje banke imalo relativno niske troškove za Hrvatsku u pogledu sličnosti cikličkih kretanja BDP-a i nezaposlenosti.“
Javna rasprava o uvođenju eura tek se počinje rasplamsavati. I potrebna je jer među ljudima postoje i strahovi, koje ne treba zanemariti. Ali treba baratati jasnim argumentima, činjenicama, osvrnuti se na iskustva drugih zemalja koje su uvele euro, jer nismo ni prvi ni posljednji na tom putu. I u zbroju svih argumenata jasno razlučiti što je u našem interesu. Zasad je puno više argumenata za uvođenje eura. Kuna je odigrala svoju povijesnu ulogu.
Osjećam se jadno kad ovako nešto pročitam. Zato nam i je kako nam je. Kad nemamo svoje ja. Okrećemo se kako vjetar puše. Nemamo svoj stav. Sve je na stolu. Kuna je naša. Za kunu se ginulo. Kuna je nacionalna valuta. Kuna je izraz suverenosti. Kuna je sloboda. Kuna je najstabilnija valuta na širem prostoru susjedstva Hrvatske. Kuna je lijepa. Kuna nam daje izbor. I toga se ne treba odricati. Što se eura tiče uletavamo u nešto što je objektivno problematično. Analitičari Economista kažu da bi bilo bolje zemljama južne Europe bez eura sa nacionalnim valutama, da bi bio viši standard, a recesija kraće trajala. Euro je skup. Svugdje gdje se uvodio cijene su porasle. Nešto što košta 5 kuna će koštati 1 euro ili 7.5 kuna. Svugdje je tako bilo. Uvođenjem eura postajemo dio kluba pa moramo spašavati one koji potonu. Poput Slovenaca. Koji su morali dati nekoliko milijardi eura za spas Grčke. Euro je kaos koji nam ne treba. Ako hoćete vežite kunu uz euro i dovedite nas do zadnjeg stupnja prije uvođenja eura ali zadržite kunu. Ostavimo si opcije.