Svaki treći dan jedan hrvatski branitelj počini samoubojstvo. Među čimbenicima koji ih nagone da na sebe podignu ruku jedan od ključan: odbacivanje. Iz društva, obitelji, radno sposobnog korpusa.
Na ovu mučnu temu podsjetio je novi film Jakova Sedlara koji se bavi upravo spomenutom tematikom. Film je otpočeo snimati pri brojci od 3069 suicida, kako je i nazvao film. Već danas ih je 200 više.
Koncem 2015. objavljena je studija “Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu i Hrvatskoj” koju su izradili psiholozi i psihijatri mr. Zoran Komar i mr. Elvira Koić, uz pomoć dr. Hermana Vukušića te ondašnjeg ministra Freda Matića koji je po prvi put ustupio službene podatke.
Bila je to prva, i jedina, empirijska studija ove vrste od početka Domovinskog rata: dosad, gotovo sve rasprave o ovoj tematici počivale su na paušalnim ocjenama i pretpostavkama, bez cjelovitih podataka o broju i izraženosti suicida među braniteljima, štoviše, sve do 2004. ti su podaci tretirani u nadležnim državnim tijelima kao službena tajna, dok se u pozadini takvog stava skrivala činjenica da zapravo nitko nije znao niti pokušavao doznati koliko je, i zašto, branitelja počinilo suicid.
A stvarnost govori da se u Hrvatskoj od 1991. do danas ubila cijela jedna brigada Hrvatske vojske. Naši vojnici tijekom rata u prosjeku su doživjeli čak 15 traumatskih događaja, što upućuje na njihovu višestruku traumatiziranost i zato je trebalo očekivati da će u poraću biti izrazito ranjiva društvena skupina, s oslabljenim mehanizmima suočavanja s izazovima života, u socijalnom kontekstu dalekom od idealnoga.
Međutim, podbacila je država, koja prestankom rata nije osigurala sustavni program koji bi poveo računa o braniteljima i njihovoj transformaciji iz vojnog okružja u civilnu sredinu. Podbacila je politika, u pravilu HDZ-ova, koja njima vješto manipulira, kupujući ih novčanim dotacijama za udruge ili pozicijama za odabrane i dokazane iz njihovih redova.
Podbacilo je društvo koje ih zbog nedovoljne informiranosti stigmatizira i sustavno stavlja na stup srama zbog navodnih privilegija koje su ostvarili, premda velika većina, osim najtežih ratnih vojnih invalida, nikada nije.
Podbacile su i one braniteljske udruge koje se umjesto (re)socijalizacijom svojeg članstva uporno bave politikom, točnije, politikantstvom, zbog čega se istaknuti predstavnici branitelja počesto poistovjećuju s cijelom populacijom koja mahom radi i privređuje ili prima mizernu socijalnu pomoć.
Podbacili su, naposljetku, i mediji, kada temu braniteljskih suicida počesto izbjegavaju, pogrešno tumačeći Kodeks časti hrvatskih novinara, koji u članku 16. navodi kako se “vijesti o samoubojstvima ne naglašavaju te ih treba svesti na najmanju moguću mjeru”, jer taj se naputak ne može primjenjivati kada je riječ o ovako opasnoj tendenciji. Odavno to nije samo vijest već društvena pošast koja odnosi najranjivije.
Sedlarov sugovornik, logoraš Željko Šandor ima poruku za njih: “Brate, nemoj to učiniti, treba i danas čuvati hrvatsku domovinu”.
Stopa samoubojstava u Hrvatskoj varira od 15,4 na 100 tisuća stanovnika (2017. godine) do 24,1 na 100 tisuća stanovnika (1992, godine). Vidjeti stranicu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Udio muškaraca prema ženama je prosječno blizu 3: 1. Prosječna stopa samoubojstavava branitelja kroz ovih 28 godina je 23 prema 100 tisuća branitelja, odnosno 116 suicida godišnje na 500 tisuća branitelja.. Dakle, nešto je veća od ostale populacije pogotovo u odnosu na muškarce. Ali nije bitno veća.