Svaki treći dan jedan hrvatski branitelj počini samoubojstvo. Među čimbenicima koji ih nagone da na sebe podignu ruku jedan od ključan: odbacivanje. Iz društva, obitelji, radno sposobnog korpusa.
Na ovu mučnu temu podsjetio je novi film Jakova Sedlara koji se bavi upravo spomenutom tematikom. Film je otpočeo snimati pri brojci od 3069 suicida, kako je i nazvao film. Već danas ih je 200 više.
Koncem 2015. objavljena je studija “Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu i Hrvatskoj” koju su izradili psiholozi i psihijatri mr. Zoran Komar i mr. Elvira Koić, uz pomoć dr. Hermana Vukušića te ondašnjeg ministra Freda Matića koji je po prvi put ustupio službene podatke.
Bila je to prva, i jedina, empirijska studija ove vrste od početka Domovinskog rata: dosad, gotovo sve rasprave o ovoj tematici počivale su na paušalnim ocjenama i pretpostavkama, bez cjelovitih podataka o broju i izraženosti suicida među braniteljima, štoviše, sve do 2004. ti su podaci tretirani u nadležnim državnim tijelima kao službena tajna, dok se u pozadini takvog stava skrivala činjenica da zapravo nitko nije znao niti pokušavao doznati koliko je, i zašto, branitelja počinilo suicid.
A stvarnost govori da se u Hrvatskoj od 1991. do danas ubila cijela jedna brigada Hrvatske vojske. Naši vojnici tijekom rata u prosjeku su doživjeli čak 15 traumatskih događaja, što upućuje na njihovu višestruku traumatiziranost i zato je trebalo očekivati da će u poraću biti izrazito ranjiva društvena skupina, s oslabljenim mehanizmima suočavanja s izazovima života, u socijalnom kontekstu dalekom od idealnoga.
Međutim, podbacila je država, koja prestankom rata nije osigurala sustavni program koji bi poveo računa o braniteljima i njihovoj transformaciji iz vojnog okružja u civilnu sredinu. Podbacila je politika, u pravilu HDZ-ova, koja njima vješto manipulira, kupujući ih novčanim dotacijama za udruge ili pozicijama za odabrane i dokazane iz njihovih redova.
Podbacilo je društvo koje ih zbog nedovoljne informiranosti stigmatizira i sustavno stavlja na stup srama zbog navodnih privilegija koje su ostvarili, premda velika većina, osim najtežih ratnih vojnih invalida, nikada nije.
Podbacile su i one braniteljske udruge koje se umjesto (re)socijalizacijom svojeg članstva uporno bave politikom, točnije, politikantstvom, zbog čega se istaknuti predstavnici branitelja počesto poistovjećuju s cijelom populacijom koja mahom radi i privređuje ili prima mizernu socijalnu pomoć.
Podbacili su, naposljetku, i mediji, kada temu braniteljskih suicida počesto izbjegavaju, pogrešno tumačeći Kodeks časti hrvatskih novinara, koji u članku 16. navodi kako se “vijesti o samoubojstvima ne naglašavaju te ih treba svesti na najmanju moguću mjeru”, jer taj se naputak ne može primjenjivati kada je riječ o ovako opasnoj tendenciji. Odavno to nije samo vijest već društvena pošast koja odnosi najranjivije.
Sedlarov sugovornik, logoraš Željko Šandor ima poruku za njih: “Brate, nemoj to učiniti, treba i danas čuvati hrvatsku domovinu”.
Pratite nas
