Stvaranje 'kastinskog' društva i privatizacija usred rata pogreške su koje i danas plaćamo

Ne bih rekao da su to pogreške. To je bio plan kako svo bogatstvo jedne zemlje prenijeti u vlasništvo jedne organizacije. Apsolutno su uspjeli. Pogreška je bila tu organizaciju dovesti na vlast. I 30 godina kasnije, još nismo progledali. Jasno mi je da su mnoge kupili, mnoge protjerali u svijet, ali još uvijek nas je dovoljno da to promijenimo. Sve što treba učiniti jest svake četvrte godine ustati s kauča na pola sata.

Izvršena je organizirana pljačka, ali ekonomsko stanje u društvu ne bi bilo bolje i da nije. Sve te firme propale bi i ovako i onako jer nisu konkurentne i mi ne znamo voditi biznis. To tek treba naučiti a i nije sve u otvaranju kafića i picerija te kladionicama. Mi smo nepošteni ali i nedovoljno sposobni za kapitalizam, za sada

Ljudi uvijek idu tamo gdje je veća plaća, ovo su sve tlapnje i filozofije. Pa naši domoljubni nogometaši koji su i ovdje dobro zarađivali su otišli zbog još više novaca, a ne ovih lupetanja.

Većina tih novovalnih tajkuna je propala ( izuzev Rajića ). Jedan je razlog nesposobnost a drugi jer su se domogli firmi koje su ionako na slobodnom tržištu bile za propast. Puno pametniji su bili oni koji su se namlatili gotovine kasnih 80-ih i onda krenuli graditi potpuno nove firme koje su imale tržišnu budućnost ( Roglić, Tedeschi, Špiljak, Vlahović, Marelić ).

Ideju od 200 porodica je iznijela Vesna Pusić, a ne Franjo Tuđman.

Bilo bi zanimljiva informacija da li je negdje u svijetu bila poštena privatizacija ili nacionalizacija. Znam da je u nizu bivših soc. zemalja sve to bilo praćeno sa aferama sličnim našim kokosarima ,a u nekima sa jos većim mater. štetama .

Pitam se pitam tko je to predložio, pa sproveo?

Počelo je u momentu kad je Franjo prvi put upotrijebio riječ "stališi". Od tog trenutka većini je trebalo biti jasno što je točno mislio pod frazom "200 obitelji". Narod to uglavnom nije shvatio, čak je prečuo i nastavio u tonu slavlja izbacivati parole o neovisnosti. Bio je rat i lako je bilo zavesti ljude. Počelo je s Kutlom, Gucićem, Rajićem, Zagorcem, Pašalićem i Dubrovačkom bankom, Gradskom i Kaptol bankom, nastavilo se s Todorićem. Iskristalizirali su se ljudi za koje nikad nitko nije čuo, a koji su preko noći doslovno postali multiposjednici dobara u Hrvatskoj. Naravno da školski sustav neće dozvoliti da djeca saznaju kako se i na koji način gradila hrvatska neovisnost u pozadini rata i netom posluje rata. Kome nije jasno, riječ stališi je hrvatska inačica za staleži, u Indiji su to kaste. Prihvatio se uvozni klijentelistički kapitalizam i razvijalo samo turizam. Sve ostalo je ostalo u ingerenciji poduzetnika i kojekakvih direktora koji su često bili nadređeni i podreďeni samo sebi. Radilo se i danas se s zaposlenicima radi što se hoće. To je nama naša borba dala, mnogi bi se sad vratili u vrijeme od prije rata, međutim taj vlak je prošao davnih dana.

pa nije se bivša juga raspala jer je sve bilo super, tekao med i mlijeko! zapad zatvorio pipicu sa kreditima, sssr više nije igrao na kliring, svi su trebali novac, a njega nije bilo. amerika krenula u napad na cijenu nafte, što je slomilo sssr, a usput slomilo 1/3 svijeta. priče o nekakvim slobodama, demokraciji, su bile fitilj i dobro gorivo na procese koji su slijedili, raspad nekoliko država, raspad jednog konkurentskog bloka, što je drugi blok iskoristio i enormno se obogatio. umjesto da je istok kao blok pregovarao sa zapadom, oni su pojedinačno dolazili na nož ekipi koja je već imala par velikih rezova i kršenja moći nekih državica među sobom, u ime korporacija. da su jugo poduzeća imala novac, ne bi bilo ni raspada juge. ali kad ste za svaku plaću morali uzimati kredit, za svaki zahvat kredit, e onda ste znali da dolaze problemi. pazite, čitava juga je živjela na kreditu, za svaku plaću, investiciju, se dodatno zaduživala. došle 90-e, mahanje zastavama, otkrivanja nekog nacionalnog bića, i eto vam slobode. slobodni od juge, al u ropstvu nekog trećeg. nemamo više ni jedno jako poduzeće koje nešto znači vani, niti nas kao zemlju, narod, netko doživljava. sport nije mjerilo nekog standarda. mijenjali bi se mi za luksemburg i njihove plaće, pa makar nikad više vidjeli i čuli našu himnu na nekom natjecanju! toliko o nacionalnim osjećajima. al eto, netko ih je iskoristio za osobni probitak. i neka je. niti jedna prilika nije propuštena, uvijek je netko iskoristi.

Kadrovi iz bivšeg sistema rasporedili su se u najveće stranke, zadržali sve poluge moći i napravili od države ovaj jad koji imamo danas. To je bilo smišljeno a pogreška je bila što mi to nismo na vrijeme spriječili ali...