Ne tako davno, a u nekim dijelovima svijeta nažalost to vrijeme još uvijek nije prošlo, netaknut himen djevojčice i djevojke bio je obiteljski kapital. Taj komadić nježnog tkiva, kao i cijelo tijelo i biće žene, bio je patrijarhalno vlasništvo oca koji je njime trgovao u interesu cijele obitelji. Vrijedilo je to podjednako među kmetovima i kraljevima. Razlika je bila samo u ulogu i vrijednosti transakcije. Jedni su udajući kćer mogli obitelji priskrbiti kravu, a drugi cijelo kraljevstvo ili neki moćan politički savez svojoj dinastiji. Tom prodajom i otkupom ženskog mesa znali su se okončavati i sitni sporovi i veliki krvavi ratovi, jer njezina duša, emocije i misli nisu vrijedile ni pišljivog boba nigdje, osim u umjetničkim djelima. Prepuna je književnost drama i tragedija tih nesretnica koje su se pokušavale izboriti za pravo na odabir vlastite sudbine plaćajući nerijetko i životom pobunu protiv sustava. A gospodari u tom poretku pozivali su se na božju volju, prirodni i božanski red stvari te presudan i odlučujuć blagoslov samozvanih božjih predstavnika na zemlji.
Evo, baš se ovih dana u zagrebačkom HNK ponovno daje Donizettijeva opera “Lucia di Lammermoor”. Škotska djeva, čiju je tragičnu sudbinu u romanu ovjekovječio Sir Walter Scott, bila je objekt i žrtva tog sustava u kojem su obitelji, klanovi i dinastije prostituirali vlastite kćeri. Vlastita obitelj otjerala ju je u ludilo i pretvorila je u krvavu nevjestu, čemu je svojom muškom taštinom i testosteronskom glupošću pripomogao i odabranik njezina srca.
Je li sve to daleka prošlost? Očito nije. Konzervativne muškarčine s desnog spektra hrvatske političke scene i dalje bi svoje predizborne bojeve vojevali na polju ženskog tijela. Žene s ljevice odgovorile su im grubim riječima, jedinim jezikom koji razumiju, ali za koji ne mare. Jer, znamo da su te antifa-ljevičarke divljakuše i prostakuše kojima ništa tradicionalno i konzervativno nije sveto.
Internetska platforma Željke Markić obrušila se tako na osječku dogradonačelnicu Žanu Gamoš jer je svojom “prostačkom porukom”, podignutim srednjim prstom, “osramotila Osijek”. A onda je srednji prst, ne samo Škori, ne samo Raspudiću, nego i dobrom dijelu konzervativnih birača kojima je donedavno bila ikona, majka i kraljica, pokazala i bivša predsjednica, uz komentar: “Pridružujem se svim ženama koje ovim ‘nepristojnim’ činom pokazuju svoj stav i dižu glas protiv onih koji nas pokušavaju vratiti stoljećima unazad. Prošlo je vrijeme kad je žena sjedila u ćošku i čekala što će baja reći. Uvijek sam bila za život, ali i za život koji ima pravo na izbor. Bez pritiska, bez stigmatizacije i uvjetovanja, posebno u najosjetljivijim životnim situacijama poput silovanja. Stoga i ja u znak potpore dižem srednji prst za nas žene i naša prava, ali i za muškarce koji nas podržavaju.” Narod.hr ostao je zgranut.
Da, u pravu su svi oni i slijeva i zdesna koji galame o toliko puta demonstriranoj prevrtljivosti i nedosljednosti gospođe Grabar-Kitarović. Ja, međutim, zastupam stav da se tom podignutom srednjem prstu ex-predsjedničine desnice ne gleda u nokat, sasvim prikladno poruci lakiran u crveno. Jer, što god činili lijevi, ništa ne može toliko pridonijeti pozitivnoj preobrazbi Hrvatske kao jedna gesta, u ovom slučaju uzdignuti srednji prst bivše predsjednice upućen “patrijarhalizmu”, koja dolazi upravo s one strane koja je u protekla tri desetljeća gurala zemlju unatrag, zakopavala je u jalovi agresivni nacionalizam i primitivni arhaični konzervativizam. Podsjetit ću vas na jednu drugu takvu neočekivanu gestu, na onaj Sanaderov “Hristos se rodi” upućen u siječnju 2004. hrvatskim pravoslavnim Srbima. Što god da je prethodne četiri godine SDP-ove vlasti činio Ivica Račan, nije to moglo relaksirati međunacionalne odnose u Hrvatskoj i odnos hrvatske većine prema srpskoj manjini kao te tri slatke Sanaderove riječi. I opet će biti u pravu svi oni i slijeva i zdesna koji će zagalamiti kako je sve to bio samo još jedan manevar u odvraćanju pažnje s nesmiljene brutalne pljačke. Ali, uvjeren sam, ni u toj gesti tadašnjeg predsjednika HDZ-a i hrvatskog premijera ne treba gledati interes i iskrenost, nego njezine posljedice.
Što god je činila i čini politička ljevica da bi hrvatsku državu i društvo odmakla od mržnje, netrpeljivosti i primitivizma, dočekuje se na nož od čitave konzervativne desnice, biva proglašeno nedomoljubljem, antihrvatstvom i jugokomunističkom nostalgijom za bivšom državom i sistemom. Dobre i ispravne geste, prave riječi i srednji prst podignut za pravu stvar, baš kao i sve “svetinje”, može se, dakako, kompromitirati. Ali, dobra riječ i u određenom trenutku prikladna i ispravna gesta, bez obzira na moguće skrivene motive, interese i (ne)iskrenost, imaju svoj učinak i posljedice.
Ne vesele mene u cijeloj ovoj priči razjedinjenost desnice i žestoki obračuni među misaono i svjetonazorski bliskim konzervativcima. Veseli me to što ispravna poruka dolazi s neočekivane strane i utoliko je s veseljem pozdravljam. Beskonačnim razgovorima i lamentacijama koje dijelimo s istomišljenicima možemo se međusobno tješiti i hrabriti, ali nećemo pomaknuti društvo u željenom smjeru za koji smatramo da je ispravan, potreban i pravedan. U nas je uvriježena i omiljena disciplina vađenja trunja iz očiju onih drugih i izostanak bilo kakve kritičnosti prema balvanima koji nam u vlastitom oku mute pogled.
Naposljetku, prije tjedan dana napisao sam da je bjelački rasizam u prvom redu problem svih nas bijelaca s kojim smo mi prvi pozvani obračunati se. Tako je i s ovim “bajama” koji tako olako laprdaju o najtežim traumama ženskih tijela i duša. Mi muškarci itekako smo pozvani da im također pokažemo srednji prst. Štoviše, oba. I desni i lijevi!
Čovjek koji se bavi kulturom, pojašnjava narodu šro je kultura i nekultura...srednji prst nije odveć kulturni čin, niti poziv jednih na dijalog s drugima, već iskljjčivost i omalovažavanje drugih, drukčijih, drukčijemislećih...Dakako, ženama je mjesto u centru svijeta, ne u ćošku, ali bez "srednjeg prsta"...Sa srednjim prstom su se upravo svrstali među one koje navodno kritizirajju! Da je obrnuto, srednji prst nekoj ljjevoj ideji čuli bi boga svoga gdje je mjesto srednjem prstu!