Da bismo sutra imali više, danas trebamo malo stati na kočnicu. Na istom smo brodu, on nije šupalj, ali oluja je”, kazao je svojedobno SDP-ov premijer Zoran Milanović. Prozborio je pokoju i o hrvatskim perspektivama nakon ulaska u Europsku uniju. “Čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi.” Pa onda, u nekoj prigodi: “Biti Hrvat ne znači biti slijepo sebičan, znači biti racionalan i, ako hoćete, biti proračunat”.
Rekao je i ovo: “Neću se pojaviti kao Bog iz mašine, kao veliki dragi vođa i rješavati probleme.” I onda: “Mi nismo guske u magli nego prije Airbus u magli”.
No, nakon gubitka posljednjih parlamentarnih izbora, što su brojni analitičari doveli u svezu s bespotrebnim i štetnim koketiranjem s desnicom, podnio je ostavku na dužnost šefa SDP-a te se povukao s političke scene, pokazalo se, tek privremeno. I evo ga, vratio se u utrku, ovoga puta, za dužnost prvog fikusa Hrvatske, tri godine stariji, samim time, morao bi, uzročnoposljedično, biti i pametniji. No, je li tome tako?
Premda je osmislio – ili je to za njega učinio netko drugi – izvanredno efektan slogan kojim ulazi u kampanju, “predsjednik s karakterom”, već na predstavljanju kandidature samoga sebe lišio je čak i sitnog šalabahtera, uzdajući se u svoju elokvenciju i britkost, pa je rezultat ispao prilično neuvjerljiv, zbrkan, onako, zoranovski.
Ni tom prigodom nije moglo proći bez “zoranizama”. “Nisam nikad rekao da sam pošten političar”, samo je jedan od njih. Nije dugo trebalo čekati ni za nove. “Davati prevelik značaj obilježavanju u Kninu znači davati prevelik značaj takozvanoj Republici Srpskoj Krajini”, kazao je ljetos kada su ga upitali zašto nije pohodio proslavu Oluje.
Prava šteta, jer pozicija mu je trebala biti više nego komforna. Trebao je tek promatrati svoja dva ključna konkurenta, Kolindu i Škoru, koji ciljaju na isti birački bazen, kako jedan na drugog reže.
A onda je, proteklih dana, ponovno pokušao i sam zagrabiti u isti, desni bazen, pa je, trabunjajući o nogometu i politici, samome sebi zabio autogol. Ako ga je sastanak s braniteljskim udrugama koštao parlamentarnih izbora, onda bi ga najnovija izjava mogla koštati predsjedničkih.
“Nisam navijao za Hajduk, zato što je bio omiljeni Titov klub. Nosili su na dresu veliku petokraku, mogli ste se ubosti na nju i to nije uopće lijepo izgledalo”, poručio je desnici, koja za njega nikada neće glasati, smijući se u lice svojim glasačima koji, prema svemu sudeći, za njega više neće glasati.
Ne trebaju Milanoviću skupi PR magovi, ne trebaju mu ni neprijatelji, pored sebe živoga, možda tek dobar drug koji će mu reći ono što mu drugi iz pristojnosti prešućuju: Da zašuti. I pusti konkurenciju da, umjesto njega, nastavi nizati gaf do gafa ili će ga njegov dugi jezik skupo stajati u utrci za šefa države.
“Sam pao, sam se ubio”, reći će, jednoga dana naglas, bude li pošten, ali avaj, kako je ranije priznao da “nikada nije rekao da je pošten političar”, sva je prilika da će ionako inertni glasači ljevice, ovoga puta i posve rezignirani, u kakvu lijenu nedjelju radije ostati doma.
Lik je neviđeno nadaren za "unerediti šefa, stanicu i 7 km pruge" odnosno, teniskim rječnikom, radi brojne "neforsirane greške" - gdje ga nitko nije satjerao u kut pa da mora nešto zinuti nego on. onako relaksirano, zucne štogod - s golemim medijskim odjekom kasnije. Sjetimo se njegovih "neforsiranih" sukoba s nastavnicima povijesti oko građ. rata u Finskoj, žiteljima Špičkovine itd. itd. Nadaljevanka, rekli bi u Sloveniji. Nije ni čudo da je zglajzao u diplomaciji - gdje ga tata, onako plećatog, skrio od ratovanja 91.