Kad čovjek vidi sve apsurde, paradokse i zaumnosti kojima je obilovao prošli tjedan, spontano mu dođe da duboko uzdahne i lupi samom sebi fetu pršuta na čelo. U jeku izborne kampanje, u Zagrebu traje važan festival subverzivnog filma, manifestacija lijeve aktivističke umjetnosti i teorije doista svjetskog ranga. Hrvatski specifikum je da subverzivcima koji danima kritiziraju vladajuće oligarhije u službi liberalnog kapitalizma, nagrade dodjeljuje državna ministrica kulture, prima ih predsjednik, a u publici se jedan od glavnih domaćih tajkuna, Emil Tedeschi, poput brucoša sociologije topi od ushita slušajući ih kako drve po kapitalizmu.
Dok su subverzivci idu na prijam k predsjedniku, neki od do jučer najglasnijih zagovornika direktne demokracije, pluralizma i tolerancije pjene i skvadristički napadaju građansku inicijativu koja se usudila prikupljati potpise za raspisivanje referenduma o uvođenju u Ustav definicije braka kao zajednice muškarca i žene.
Dakle, direktna demokracija može onda kada se pretpostavlja da će ishod biti na partijskoj liniji, a u protivnom – ne može. I odjednom više nije problem što se za raspisivanje referenduma traži gotovo nedostižan broj potpisa od deset posto ukupnog broja birača, nego se i dežurne nevladine udruge počinju dovijati kako bi Vlada mogla izbjeći volju većine.
Da parafraziram već legendarnu misao gospođe investitorovice Brinar-Frenkel, izrečenu o referendumu o gradnji na Srđu – bez obzira na rezultat referenduma, istospolni brak ide dalje. Pobornike referenduma pokušavaju diskreditirati kao homofobe plasirajući u javnost dezinformacije kako je istospolni brak temeljno ljudsko pravo.
Navode se i kolonijalna objašnjenja kako je on u mnogim zapadnim zemalja već legaliziran pa bi se moralo i kod nas, što je šuplje, jer moglo bi se odgovoriti jednak apsurdnim protuargumentom kako smo imali u prošlosti raznih “divota” sa zapada, recimo iz Njemačke i Italije, pa ne znači da je sve završilo bajno.
Kako krunski dokaz mračnjačkog karaktera referenduma jedna je kolumnistica dokučila kako mu “štangu drži Katolička crkva”, kao da se radi o Al-Qa’idi, a ne o organizaciji kojoj pripada golema većina stanovništva, kojoj po ovom pitanju valja pribrojiti i islamsku zajednicu, pravoslavnu i protestantske crkve koje podržavaju referendum.
Stoga se ne treba čuditi ako se skupi i pola milijuna potpisa za referendum ili isto toliko prosvjednika na ulici ako volju tolikog broja ljudi vladajući kompradori pokušaju zaobići da bi se dodvorili posljednjim bruxelleskim “domaćim zadaćama”. U međuvremenu kampanja se za lokalne izbore bliži kraju. Kad bih nekome od stranih subverzivnih teoretičara morao objasniti političku situaciju u Zagrebu, tko je tko i tko glasa za koga, našao bih se na velikim mukama.
Mogli bismo početi ovako – ovo je Milan Bandić koji će pokupiti većinu glasova desnice, iako je žestoki branitelj toga da se najljepši gradski trg i dalje naziva po desetome sa svjetske top-liste masovnih ubojica, koji se borio za Jugoslaviju, komunizam i nesvrstane, a ne za Hrvatsku, demokraciju i euroatlantske integracije.
Na listi tog desnog populista i titoista, za kojeg će sigurno glasati većina ljudi kojima je netko zaglavio nakon Bleiburga, nalazi se i Ratko Maričić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista, koji prema žrtvama masovnih poratnih pokolja pokazuje sućut usporedivu s onom Sime Dubajića. Zatim – ovo je najjači kandidat ljevice, dr. Ostojić, liječnik koji krši kodeks struke i otkriva kao predizborni adut da je i od čega liječio protukandidata. Njega će navodno u finišu utrke podržati jedan od ključnih Tuđmanovih suradnika, Stipe Mesić, poznat po tvrdnji kako se nemamo razloga ispričavati za Jasenovac.
Šteta što nema nikoga s liste Drugo lice Splita da ga cinka zbog pjevanja ustaških pjesma i veličanja NDH početkom devedesetih. To ga nije spriječilo da postane počasni predsjednik istog SAAB-a čiji je predsjednik na listi “desnog” protukandidata. A ovo ti je HDZ, oni pretendiraju na osvajanje vlasti u državi, iako u glavnom gradu ne prelaze 10%.
Povratak te stranke Tuđmanu (aktivnom sudioniku antifašističke borbe) provodi čovjek koji je bio desna ruka glavnog detuđmanizatora (onog počasnog predsjednika SUBNOR-a, Mesića koji je držao proustaške govore), a koji je i sam prvih pet godina bio poslušni Tuđmanov suradnik. Ovo su Laburisti, čiji je predsjednik donedavno bio u stranci koja je korifej liberalnog kapitalizma.
Ta, pak, stranka koja prema anketama danas dobiva 2% glasova, a ima barem 50% vlasti u državi zove se HNS, a zapravo je anacionalno, elitističko poduzeće. A što tek reći gostu o PR-struci u Hrvata? Izvukli su kandidatima u kampanji milijune savjetujući ih kako izgledati pametniji i pristojniji nego što jesu, da bi na kraju hvalili kao vizionarski i genijalan PR-potez Kerumovo lijepljenje pršuta na ćivericu.
Da je vodio ovakvu kampanju svjesno Keruma bi se s pravom moglo smatrati virtuoznim konceptualcem, splitskim Beuysom, čiji je kreativni potencijal nedavno prepoznao i maestro Pogorelić rekavši kako je “šik”, no zabrinjavajuće je što tu nema ni odmaka ni ironije.
On to radi ozbiljno, nema uopće super ega, nikakvog filtra odgoja ni srama. Inače, stranka mu se zove Građanska stranka. E sad ti, moj pankeru, budi subverzivan u zemlji u kojoj je sve okrenuto naglavačke i sve puca po šavovima.
