Hrvatska je politika smjenom Davora Ive Stiera i Mira Kovača ušla u najsramotnije razdoblje od uspostave samostalne hrvatske države. Zapravo se niječu demokratski temelji te države, njezina zasnovanost na pluralizmu, na višeglasju bitno različitom od komunizma koji je upravo bila napustila. Plenković hrvatsku politiku vraća u vrijeme Aleksandra Rankovića i kasnijih represivaca poslije Hrvatskog proljeća – Vladimira Bakarića, Jure Bilića, Josipa Vrhovca, Stipe Šuvara, Dušana Dragosavca, Milutina Balića... Pogledajte novine iz 1972. godine i naći ćete mnoge naslove poput sadašnjeg – “Smijenjeni Stier i Kovač”.
No ne ponavljaju se samo naslovi nego isti tip gaženja po maknutima i udvorništva političkom vodstvu. Ponavljaju se i strahovi među onima koji imaju kritičku narav koju će sada obuzdavati, ponavlja se i okuženost zbog kojeg će Stiera i Kovača izbjegavati hadezeovci po saborskim hodnicima i drugdje, ponavljaju se i laži o “masovnoj potpori” egzekutorima, a u drastičnijim inačicama, koje su ipak nemoguće, ponovilo bi se i najokrutnije kažnjavanje nepoćudnih, suđenja i zatvori.
Politolog Anđelko Milardović govori o Plenkovićevoj autoritarnosti, nedodirljivosti, no taj despotizam nije slučajan. Plenković pripada naslijeđu postkarađorđevskih represivaca u Hrvatskoj koji vladaju sve do prvih višestranačkih izbora. Uoči raspada komunističke Jugoslavije on u knjizi “Sredstva masovne komunikacije” izražava odanost njezinu sustavu, citirajući njezine najistaknutije dužnosnike i bez rezerve prihvaćajući njezina ideološka načela suprotstavljena nazorima buržoaskog društva.
HDZ je bio pun bivših komunista, uzrok toga brojnog pretrčavanja iz Saveza komunista u najjaču nacionalnu stranku bili su strahovi, naviknutost na vlast, karijerizam. Bili su to uglavnom relativno stariji ljudi, i što je vrlo važno – nisu kalkulirali ni čekali nego su odmah ponudili svoje usluge. Marksist Plenković je čekao, odmjeravao, desetljećima kalkulirao i u pravom trenutku ušao u HDZ zacijelo znajući da će se u njemu mnogo prije nego u SDP-u ili kojoj drugoj stranci dokopati karijerističkih visova koji su mu jedini bili na pameti dok mu je stranka služila kao sredstvo. Hladan, proračunat, bešćutan, vješt na jeziku, bez vjerskog i domoljubnog naslijeđa iz mladosti, pod maskom uljuđenosti i tolerancije krio je svoju despotsku narav i samovolju kakva mu je i te kako smetala u Kramarka ali s kojom se kao nijedan čelnik HDZ-a dosad obračunava s ljudima koji mu kažu ono što misle. Ali na neki je način u pravu, on može nogom u jaja udarati Stiera i Kovača, ali ih i držati na uzici privezane uz njegovo vlastohleplje te ih zbog tog vlastohleplja, zbog njihova dva glasa koja su mu potrebna u Saboru, ne izbacivati iz HDZ-a. I umjesto da hrabro iziđu iz stranke (u koju bi se poslije mogli vratiti) i da mu zaljuljaju vlast i isprovociraju nove izbore, dvojica smijenjenih kukavički se povlače, i poput Savke i Tripala koji su u svojim ostavkama nakon sloma Hrvatskog proljeća izrazili odanost Titu i Partiji, ističu odanost HDZ-u.
Ali ne samo oni, i mnogi drugi dužnosnici i članovi HDZ prešutno ili glasno pristaju na Plenkovićev titoizam, s kojim želi radikalno mijenjati i državu i stranku. Neki dan je Hrvatska gospodarska komora objavila podatak da industrijska proizvodnja u Hrvatskoj, unatoč optimističnim najavama, pada već peti mjesec uzastopce. Istraživanje koje su stručnjaci napravili za Hrvatsku narodnu banku, također predstavljeno nedavno, pokazuje kako je vrijeme Plenkovićeva mandata rekordno po iseljavanju iz zemlje. I dok tako Hrvatska tone, Plenkoviću su presudno važne smjene u stranci, te je očito da mu nije ni do Hrvatske, ni do njezina gospodarstva, ni do demografskog oporavka. Ta velika briga za sebe i partiju i nebriga za boljitak zemlje obilježje je totalitarnih režima, pogotovu komunističkih, a izdanak jednog od njih je i Plenković. Ratifikacijom Istanbulske konvencije HDZ je pao na koljena, smjenom Stiera i Kovača je oboren na zemlju, slijedi vrijeme u kojem će stranku preuzimati najgori Plenkovićevi poslušnici koji su i kvalitetom najgori kadar. Vidjet ćemo dokad će Hrvatska demokratska zajednica padati, dokad će se, poput Saveza komunista Hrvatske nakon obračuna s “kontrarevolucionarima”, s takvim kadrom srozavati. Pa ipak, ima u cijelom slučaju i jedan dobitak: Plenkoviću će zapljeskati Bruxelles, koji je najviše alergičan na domoljublje u Hrvatskoj i zemljama sličnim joj po diktatima s kojima u njima gazduje Europska unija.
HDZu se nakon Plenkovića smiješi sudbina SDP-a nakon Milanovića. Potpuna dekadrovizacija i negativna selekcija utemeljena na čuvanju leđa i mjerenju dužine i jačine pljeska. Posljedica će biti još jača potpora trećim strankama i još veće iseljavanje .