Zapadnobalkanski summit koji je 29. travnja održan u Berlinu, a koji su sazvali njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron, doživio je debakl. Iako nitko od sudionika nije ni očekivao neki veći pomak, ipak su vjerovali da će barem ponovno pokrenuti pregovore između Srbije i Kosova te pokopati zauvijek ideju o razmjeni teritorija kao mogućem rješenju blokade pregovora, što je zagovarala visoka predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini na koju je zbog toga Angela Merkel bila izuzetno ljutita.
Merkel je, kako pišu njemački mediji, bila toliko ljutita na Mogherini da je nije ni pozvala na summit, nego predsjednika Komisije Jean-Claudea Junckera. No, zbog njegove spriječenosti, Mogherini je ipak došla u Berlin, ali u svojstvu Junckerove zamjenice, kao potpredsjednica Europske komisije.
Kancelarka Merkel kao moguće rješenje budućih odnosa Beograda i Prištine predložila je povijesni model – Sporazum o temeljima za međusobne odnose koji je 1972. sklopljen između tadašnje Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike. Sporazum je donesen u jeku politike približavanja tadašnjega kancelara Willyja Brandta, a otvorio je mogućnost za provedbu nekih rješenja zbog kojih su zemlje koliko-toliko normalizirale odnose a da nisu službeno priznale jedna drugu.
Međutim, taj su model odbile obje strane s obzirom na to da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kazao da nikada neće potpisati dokument koji Srbiji brani blokiranje zahtjeva za članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama jer bi to zapravo značilo i priznanje Kosova kao samostalne države. S druge strane, kosovski premijer Ramush Haradinaj od Srbije traži isplatu ratne odštete, što nikako ne ide u prilog smirivanju tenzija.
Petljanje s granicama – loše
Najava summita u Berlinu u javnosti je stvorila percepciju da će biti poput Berlinskog kongresa 1878. godine čiji je uloga u povijesti sudbonosna, kako za međunarodnu diplomaciju, tako i za narode Balkana. Berlinski kongres trajao je mjesec dana, od 13. lipnja do 13. srpnja 1878., i bavio se pitanjima prekrajanja Balkana. Osim toga što je označio kraj Velike istočne krize, 1875.-1878., tijekom koje je vođeno nekoliko ratova, uključujući i rusko-turski, taj dokument bio je i prva mirovna inicijativa na Balkanu. Tu su prvi i posljednji put u povijesti supersile svaka za sebe, bez blokovskih grupa, dogovorom krojile Balkan. Na tom je kongresu pravno potvrđena neovisnost Srbije, Crne Gore i Rumunjske, udareni su temelji bugarske nacionalne državnosti i formulirani novi principi međusobnih odnosa velikih sila kad je riječ o balkanskom pitanju. On kao povijesna činjenica ima veliku važnost i danas, kad na Balkanu tinjaju i razbuktavaju se nova opasna konfliktna žarišta.
Iako je Berlinski ugovor regulirao niz važnih regionalnih pitanja, istodobno je ostavio dosta starih neraspetljanih i neriješenih suprotnosti, a dodatno je i zakomplicirao kosovski, makedonski i bosanski problem koji su danas postali faktor destabilizacije Balkana što dokazuju i reakcije odmah nakon summita u Berlinu. Naime, nakon što je predsjedajući Savjeta BiH, ministar Denis Zvizdić kazao kako se i BiH protivi bilo kakvoj promjeni granica na Balkanu, Srbija je žestoko odgovorila.
“Priča o etničkim granicama nije ništa novo, mi smo svi dovoljno stari da smo imali priliku slušati i čitati o takvim idejama od gospodina Šešelja do gospodina Miloševića, sve nam je jasno, znamo kamo to vodi. Europa želi multietnička društva”, kazao je Zvizdić.
“To što oni misle baš nas briga, tko njih pita kako će se riješiti pitanje Beograda i Prištine, tko su oni da o tome daju bilo kakvo mišljenje”, oštro je odgovorio srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić.
– Dobro je što europske države pokušavaju riješiti najveći problem na Balkanu, ali nije dobro što traže parcijalno, a ne cjelovito rješenje – berlinski summit o Balkanu za Večernji list komentirao je srpski povjesničar i donedavni direktor Instituta za povijest Momčilo Pavlović, ističući da je Berlinski kongres prije 141 godinu bio usmjeren protiv anuliranja ruskog utjecaja na Balkanu te kako se i danas također pokušava istisnuti ruski utjecaj s Balkana, a da se pritom traži rješenje u vezi s Kosovom, ne sa Srbijom, nego protiv Srbije.
– Kontradiktornosti politike EU dovele su do toga da rješenje bude ultimatum Srbiji koji ona ne može prihvatiti zbog državnih interesa. Ako Europa doista želi pomoći svim balkanskim državama, pogotovo onima koje nisu članice EU, mora imati istovjetna rješenja za sve probleme. Ako mijenjaju granice, onda ih moraju mijenjati na cijelom Balkanu. Ako dijele Srbiju, onda dijele i BiH i druge balkanske zemlje. Ako govore o podjeli Kosova, oni ne žele shvatiti da zapravo govore o podjeli Srbije, a ne Kosova – govori Pavlović i tvrdi da Kosovo nije država koliko god se to pokušavalo takvim prikazati.
– Svijet želi od Kosova stvoriti državu i na taj način dobiti dvije države za Albance, a to nije prirodno stanje. Te države, prije ili kasnije, težit će ujedinjenju i tako će se opet destabilizirati Balkan. Svako mijenjanje granica uvod je u nove sukobe i ratove. Nažalost, europske zemlje oduvijek su imale povijesnu frustraciju Balkanom. I danas se Europa ponaša kao i njihovi prethodnici prije 19. stoljeća. Balkan danas, bez obzira na to kakav je i bez obzira na to što je izvan EU, dijeli europske vrijednosti, samo je siromašan – govori Pavlović i dodaje kako ne vjeruje da bi se u skoroj budućnosti balkanska kriza mogla riješiti.
– U ovom trenutku ne vidim da bi ijedan političar u Srbiji potpisao priznanje Kosova. Srbija će i dalje biti pod pritiskom međunarodne zajednice, ali ona nikada neće priznati južnu pokrajinu Kosovo kao neovisnu državu. Taj bi čin destabilizirao Srbiju, a ne bi doveo do cjelokupnog rješenja na Balkanu. Budimo realni, postoji albansko pitanje na Balkanu i to je svima jasno, ali postoji i srpsko pitanje nakon raspada jugoslavenske zajednice. I to je ključ problema. Ako bi Europa ta dva pitanja stavila na dnevni red i pod jednakim uvjetima i principima rješavala te probleme, ako nema promjene granice – nema, ali ako ima – a onda se te granice dogovorno korigiraju i došlo bi do falsificiranja Balkana – uvjeren je srbijanski povjesničar Momčilo Pavlović.
S druge strane, politički analitičar Žarko Puhovski smatra kako je Njemačka pokazala da nije istina da se ništa ne može naučiti iz prošlosti.
– Angela Merkel na summitu u Berlinu svima je dala do znanja da veoma oštro odbija svako prekrajanje granica kao dio programa ili plana koji bi ona sponzorirala. To je podržao i francuski predsjednik Emmanuel Macron. To je sad ostala priča za eventualni utjecaj SAD-a i mimo EU i Rusije – smatra Žarko Puhovski ističući da se u cijeloj toj tradiciji od 1878. preko Agadirske krize, Prvog svjetskog rata pa Drugog svjetskog rata, vidjelo da petljanje s granicama uvijek završi vrlo loše.
Blagoslov SAD-a i Rusije
– To je nauk na kojem Europa počiva i zato je, po mojem mišljenju, praktički nemoguće očekivati da taj dogovor bude postignut jer bi morao biti postignut izravno s američkom intervencijom protiv EU. Koliko god Amerikanci bili najjači, teško je u europskom okviru djelovati preko nosivih vrednota EU. A to znači da opet padaju šanse da se u dogledno vrijeme postigne dogovor Srbije i Kosova jer se činilo da bi s ovom vrstom zamjene teritorija sjevernog Kosova i Preševske doline nacionalisti s obje strane dobili neku vrstu prividne zadovoljštine. Budući da toga sad nema, ostaje da se proguta ta knedla koja se zove neovisno Kosovo sa srpske strane, a da se na drugoj, kosovskoj strani, proguta knedla odustanka od antisrpske politike kakva se vodi s tim taksama itd. Za to će trebati puno vremena i pitanje je kako će to biti u stanju modelirati nova Europska komisija jer ova stara već polako gubi mandat – naglasio je Puhovski koji smatra kako ne treba očekivati da prije kraja iduće godine bude nekih velikih rješenja iako dolazi još jedan sastanak o Kosovu, u Parizu 1. srpnja.
– Berlinskim sastankom se zapravo htjelo pokazati da EU ima važnu ulogu i da se nju ne može preskakati.
To je bio i pokušaj da se upozori na drugu stranu problema, a to je pitanje kosovsko-albanske granice, gdje se, relativno u tišini, granica zapravo ukida. To je nešto što izaziva ozbiljne probleme. Vučić je odmah izvukao zaključak da su Srbi i Albanci dva najveća naroda na Balkanu... što mu je jak argument da traži intervenciju EU kako bi se srpska pozicija barem malo ojačala jer je sada jako slaba – kaže Puhovski vjerujući da će Srbija morati priznati Kosovo jer je to jednostavno činjenica i morat će se eventualno raspravljati o tome kakvu političku ili ekonomsku kompenzaciju može za to dobiti.
– Mislim da mijenjanje granica trenutačno više nije moguće, a i samo je SAD zapravo to podržavao, a svi su ostali bili protiv, a to trenutačno nije dovoljno. Važno je istaknuti da je na Berlinskom kongresu 1878. godine prvi put u međunarodnu politiku i međunarodno pravo uveden koncept prava etničkih manjina. I to je ono s čime se danas susrećemo, što je s jedne strane problem, a s druge rješenje za život ljudi koji ne pripadaju većinskom stanovništvu u nekoj zemlji. To je koncept koji je danas u svjetskoj politici nezaobilazan – naglasio je politički analitičar Žarko Puhovski.
I Srbi i Kosovari, bez obzira na pritiske Europske unije, još će dugo čekati konačno rješenje jer problem Kosova je kompliciran i izišao je iz okvira Srbije i Kosova. Danas rješenje tog problema čvrsto u rukama drže Rusija i SAD bez čijeg blagoslova nikada neće doći do sporazuma, a na Balkanu će tinjati vatra koja svaki tren može buknuti.
Kosovo i Metohija je autonomna pokrajina u sastavu Srbije i ne razumem te ljude šta oće?