Kad Titovi idolopoklonici pod nazivom Saveza antifašističkih boraca sustavne komunističke zločine pokušavaju opravdati odmazdama koje su se događale u zapadnoj Europi na kraju Drugoga svjetskog rata, tada se čovjek pita ne samo gdje je nestala zdrava pamet tim ljudima, nego i čitaju li oni što, ili im je ideologija toliko ispila zdravu pamet?!
Jer nakon svih povijesnih istraživanja, nakon toliko objavljenih činjenica, znanstvenih knjiga i članaka, godine 2019. tvrditi da se u Jugoslaviji događalo isto kao, primjerice, u Francuskoj, postaje doista morbidno. Sve nam je to u lice ponovno bacio Savez antifašista u otvorenom pismu predsjedniku Sabora, ponovno se nabacujući na bleiburške žrtve, pri čemu nemaju ni najmanje pijeteta prema žrtvama, jer su za njih zločinci svi oni koji su bili na drugoj strani, protiv komunističke revolucije, i zato ih je trebalo masovno likvidirati ili poslati na robiju, ako su bili te sreće. Koliko je sve to izvan pameti, i protivno ne samo ljudskom razumu, nego i povijesnim činjenicama, najbolje govori zaključak znanstvenog članka koji je objavljen prošle godine u Časopisu za suvremenu povijest pod nazivom “Politika retribucije u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“, a autori su dr. sc. Vladimir Geiger i dr. sc. Suzana Leček, oboje znanstvenici s Hrvatskog instituta za povijest. U zaključku donose:
“Opseg ljudskih stradanja tijekom Drugoga svjetskog rata dao je novu dimenziju pitanju krivnje za ratne zločine i potrebi da se ona kazni. Stoga je potkraj rata i u neposrednom poraću u svim državama zahvaćenim ratom provedeno ono za što u stručnoj literaturi koristimo nekoliko pojmova: odmazda ili retribucija, čistke, a u novije vrijeme i tranzicijska ili prijelazna pravda. Sažimajući dosadašnja istraživanja, možemo reći da su poratnu politiku odmazde obilježila tri nova postupka: kao prvo, nova definicija ratnoga zločina i izvanredni sudovi kao provoditelji novoga pravnog načela, drugo je bila masovnost kažnjavanja, a treće da se prvi put sudilo državnim poglavarima. Istraživanje povijesti ratne kolaboracije i poratnoga procesa odmazde pokazalo je, prije svega, presudan utjecaj politike u kažnjavanju ratnoga zločina i raznih kategorija krivnje. U svim europskim državama, bez razlike između Istoka i Zapada, politika je na temelju svoje strategije kako graditi budućnost odlučila o intenzitetu, širini i trajanju retribucije. Ona je odredila kako spojiti politiku i pravo, odnosno određivala je mjeru između kazne i stvaranja budućega, obnovljenoga i integriranoga društva. Pritom su države Zapadne Europe brzo shvatile da oštro kažnjavanje i dugo isključivanje bivših kolaboranata sprečava obnovu društva i stabilnost države. Stoga je kažnjavanje kolaboracije bilo masovno, ali je provedeno brzo i kazne su bile razmjerno blage.
S druge strane, u državama koje će tada ući u Istočni blok događalo se upravo suprotno, jer se pod okriljem obračuna s nacizmom/fašizmom provodila društvena (“socijalistička”) revolucija. U “neprijatelje” je uvrštena ne samo kolaboracija nego i neprijatelji revolucije te je “čišćenje” provedeno u neusporedivo većem opsegu.
Iako su podaci dostupni u literaturi nepotpuni, Hrvatska/Jugoslavija mogu se nedvojbeno usporediti s državama u kojima je obračun s kolaboracijom, ali i široko shvaćenim “narodnim neprijateljima”, bio najoštriji, bilo da se radilo o broju ubijenih u čistkama, broju sudski osuđenih ili kažnjavanju državnoga vrha poraženih kolaboracijskih režima”. Teze ovih antifašista na tragu su izjave Vesne Pusić, koja je na HTV-u kazala: “Svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, već mu samo sudskim procesom nije dokazana krivnja”. Kad smo kod Titovog antifašizma, treba samo uzeti novine i govore iz tog doba, pa pobrojati koliko se u njima spominje antifašizam, a koliko komunistička/socijalistička revolucija.
Zna se što je revolucija, ona jede sve svoje protivnike. Zar treba podsjećati kakav je genocid počinjen nad njemačkom nacionalnom manjinom? Ili kako je Titova vlast perfidno nacionalizirala židovsku imovinu nakon rata, koju danas uživaju mnogi bivši komunistički aparatčiki i njihovi potomci? Židovi koji su napustili Jugoslaviju nakon rata morali su se odreći jugoslavenskog državljanstva, a kao stranci više nisu mogli biti vlasnici svoje imovine. Nije bilo dovoljno što su proživjeli u NDH? Ali o tome se šuti. Sramota je da se lažima pokušavaju opravdati i osporavati zločini protiv čovječnosti! No takvi nemaju ni srama ni obraza!
VIDEO Središnja komemoracija žrtvama bleiburške tragedije i žrtvama hrvatskog križnog puta
Ovi samozvani antifašisti a u stvarnosti Jugofašisti i slijedbenici zločinaca Tita, Dubajića, Rankovića, Mihajlovića i ostalih smrtnih meprijatelja hrvatskoga naroda, nakon svih nepobitnih dokaza se još osude držati neka moralna predavanja i satove povijesti. Pa vaši su uzori bili nacistički saveznici sve do napada Hitlera na SSSR. Vaši su zlotvori, samozvani antifašisti u samoj završnici rata i poraću poubijalu oko 240 000 Hrvata. Ukupni broj ustaša je bio oko 82 000. Otprlike polovica ih je uspjela pobjeći ili nije bila poubijana. Likvidirano je, mahom bez suđenja otprilike polovina ustaša. Vrli moji antifašistički mudraci odgovorite mi na pitanje tko su bili onih drugih 200 000 poubijanih Hrvata koji nisu bili ustaše? Da, vaš odgovor znamo. To su bili kolaborateri i narodni neprijatelji, a tko su neprijatelji određivala je partije, pardon antifašisti. Nezgoda je što su narodni neprijatelji naj češće bili stvarni antifašisti i demokrate. Pa među likvidiranima je bilo naj više HSS-ovaca i to lijevoga krila HSS-a iako su mnogi od njih podržavali NOB. Kad danas slušam ove antife vidim da se je kod ovih novih zadržao onaj isti mentalni i vrijednosni sklop. Komunisti su antifašisti, a svi oni koji su bili protiv njih su fašisti i zaslužili su smrt bez dokazane krivice. Draga gospode, vi ne samo da nemate nikakvog moralnog prava nekome držati lekcije o demokraciji, jer ste bili sušta suprotnost onome čime se danas prikazujete. Vaš glavni neprijatelj je bila zapadna demokracija.