U listopadu ove godine navršit će se 300. godišnjica njegova rođenja. Ali u historiografiji Sombora gotovo da ga nema, kao ni u sjećanjima Somboraca. Sombor se kao grad dosad ni jednom gestom nije odužio svom prvom gradonačelniku. Ni jedna ulica ne nosi njegovo ime, nigdje nema bar neke spomen-ploče. Sve se to odnosi na Hrvata Martina Parčetića koji je bio prvi gradonačelnik Sombora, a Sombor danas ne samo da nema ništa o Parčetiću, nego na nedavnu proslavu Dana grada, 17. veljače, kada je obilježena 272. godišnjica stjecanja statusa slobodnog kraljevskog grada odnosno dan kada je 1749. carica Marija Terezija potpisala povelju kojom se Sombor uzdigao u rang slobodnih i kraljevskih gradova, nije pozvao ni predstavnike hrvatske nacionalne manjine. Štoviše, u programu proslave pisalo je i ovo: “Dan Grada Sombora ove godine posvećen je obeležavanju 280 godina uzgajanja kukuruza, veku od osnivanja Bunjevačkog kola i 100 godina od prvog posleratnog popisa i prvog pominjanja monoštorskih Roma”. Nigdje ni traga o tome da je ove godine i 300. godišnjica Parčetićeva rođenja! Zašto? Samo zato što je bio Hrvat? No i to mu ne priznaju, jer mu se kao nacionalna pripadnost u postojećim biografijama samo spominje i nameće bunjevačka narodnost, a ne da je bio Hrvat.
No tko je bio Martin Parčetić? O njemu se najviše može doznati iz teksta Milana Stepanovića na jednom srpskom portalu, odnosno iz teksta koji je uzet iz njegove knjige “Plemićke porodice u Somboru do kraja XVIII. stoleća”. Ali i Stepanović u cijelom tekstu nigdje ne spominje da je bio Hrvat, nego samo Bunjevac. Potjecao je iz somborske graničarske obitelji Parčetić te je kao mladi somborski časnik (barjaktar-zastavnik) sudjelovao u završnim bitkama Austrijsko-turskog rata, na bojištima u Srbiji (1737.-1739.), a istaknuo se i u Austrijskom nasljednom ratu, na europskim bojištima (1741.-1745.). Mladi somborski časnik zatim je izabran za prvog velikog (ili glavnog) suca tek proglašenog slobodnog i kraljevskog grada Sombora, odnosno za gradonačelnika u današnjem smislu te dužnosti.
Kako piše Stepanović, Parčetići su u Bačku doseljeni iz Bribira (kod Skradina), u Dalmaciji, gdje su pripadali nekadašnjoj staroj vlasteli. Sasvim dovoljan dokaz da je riječ o hrvatskoj obitelji. Parčetići su u Sombor doseljeni krajem 17. ili na samom početku 18. stoljeća, a najranije ih ovdje bilježe prijepisi matica vjenčanih somborske franjevačke rezidencije iz 1715. i 1716. godine, kao i matice krštenih, vjenčanih i umrlih od 1719. i 1720. godine. Za Martina se zna da je među graničare stupio kao mladić, tijekom posljednjih borbi s Osmanlijama u Srbiji, u Austrijsko-turskom ratu (1737.-1739.). Ključni događaj u njegovoj karijeri zbio se 24. travnja 1749. godine, kad je carski izaslanik svečano proglasio Sombor slobodnim i kraljevskim gradom. Tada su organizirani prvi izbori za 60 članova općinstva, 25 članova Vanjskog i 13 članova Unutrašnjeg senata. Između šest katoličkih kandidata za Unutrašnji senat najviše glasova dobio je upravo Martin Parčetić, koji je zatim izabran i za prvog velikog suca slobodnog i kraljevskog grada Sombora, s mandatom od dvije godine. U trenutku stupanja na tu dužnost imao je 27 i pol godina, pa je do danas ostao ne samo prvi, već i najmlađi gradonačelnik Sombora.
Stepanović piše što je Parčetić učinio za Sombor:
“Tokom mandata Martina Parčetića Sombor je razgraničio svoj posed od okolnih županijskih poseda, svečano su osvećeni temelji za novu Gradsku kuću (zapravo preuređen i dograđen kaštel nekadašnjeg kapetana Brankovića) te za zgradu Komorske administracije (Grašalković-palatu), a somborska franjevačka rezidencija dobila je status manastira. Na sledećim izborima za gradonačelnika je biran predstavnik pravoslavnih građana Sombora, a Martin Parčetić je ostao gradski senator do kraja života, ali više nije biran za prvog sudiju grada (na taj položaj, u četiri navrata, biće biran njegov bratanac Nikola ml. Parčetić).”
Carica Marija Terezija dodijelila mu je pak u Beču, 3. prosinca 1753. godine, ugarsko plemstvo, a plemićki list i grbovnica odnosile su se i na Martinovu suprugu Oliviju, rođ. Čuvardić, te na njihove sinove Antuna i Josipa. Uvodni tekst plemićkog lista sadrži i kratku obiteljsku povijest koja kaže da su preci Martina Parčetića doseljeni u Ugarsku iz Dalmacije, da su u ratovima protiv Osmanlija sudjelovali njegov djed Ivan zvani Ivaga, kao i Martinov otac Ivan i stric Nikola.
U tekstu je i opis ratnih zasluga somborskog zastavnika Martina Parčetića, koji je od samog početka sudjelovao u Austrijskom nasljednom ratu. Stepanović opisuje njegov plemićki grb:
“Na plemićkom grbu koji je dodeljen Martinu Parčetiću naslikan je razdeljen štit, u čijem se gornjem plavom polju nalazio zlatan cvet ljiljana, sa čije leve strane je bio srebrn polumesec, a sa desne zlatna šestokraka zvezda. Na donjem crvenom polju nalazila se su se tri zelena brega, sa rukom u srebrnom oklopu i sabljom, na čijem je vrhu bila nabodena odrubljena turska glava. Iznad kacige sa zlatnom krunom ponovljen je motiv ruke sa sabljom i turskom glavom, a sa obe strane oklopljene ruke širila su se crna orlova krila. Sa leve strane štita nalazio se zlatno-plav, a sa desne srebrno-crven plašt. Opisan grb nalazio se i na signetu (ličnom pečatu) Martina Parčetića.”.
Martin Parčetić preminuo je 17. travnja 1789. godine i pokopan je na Velikom katoličkom groblju u Somboru. Sve njegove zasluge za Sombor danas nisu dovoljne da ga se barem netko službeno prisjeti. Nezgodno je što je bio Hrvat.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Toliko o današnjoj multikulturnoj, multinacionalnoj Vojvodini u današnjoj žalosnoj i od EU sve daljoj Srbiji. Nekada je Vojvodina hranila Srbiju i bila puno bogatija a danas je opustošena i opljačkana, i sve to za samo 30 godina. Imamo povijest i ljude na koje možemo biti ponosni a njihov značaj i doprinos civilizaciji i napretku nezahvalno prešućuje. Hvala na tekst i podsjetnik!