Jedna od stvari koje su mobiteli jako promijenili jest da više ne trebamo nikoga čekati. U staro doba, još prije deset ili dvadeset godina, ljudi su se dogovarali da se nađu u neko vrijeme na nekom mjestu; onaj koji bi došao prvi, čekao bi drugoga i ne bi imao pojma kada će taj doći i hoće li doći uopće. Takva bi čekanja trajala nekoliko minuta, ali mogla bi trajati satima, danima ili godinama – ako bi tko otišao na put ili bi mu se što dogodilo. Strepnja čekanja, neizvjesnosti i bespomoćnosti, danas su nam uglavnom nepoznati.
Odsutni nas može iz trenutka u trenutak izvješćivati o svojem položaju i kretanju, o svojim mislima i osjećajima, o svojim vremenskim okvirima i rokovima. Nikoga više ne čekamo jer više ni od koga nismo uopće odvojeni. Kada sam ja kao tinejdžer putovao, javio bih se roditeljima nakratko otprilike jednom tjedno, da znaju da sam živ; danas jadna djeca moraju iste sekunde odgovoriti ocu ili majci na mobitel, inače doma misle da su ovi umrli strašnom smrću. Mladi nisu samo robovi roditelja koji stalno nastoje znati gdje su i što rade, nego ponajprije svojih vršnjaka koji doista stalno znaju gdje su i što rade.
Društvene mreže neprekidno svima signaliziraju svaku promjenu, ne samo u stvarnom nego i u virtualnom svijetu, pa tako djevojke znaju ako im dragi pogleda koju curu iste sekunde, ma koliko daleko bile. Mi svi stalno živimo zajedno, i to u staklenim kavezima, kako nam ništa ni iz čijeg života ne bi bilo skriveno. I ne samo da smo svi virtualno neprestano dostupni jedni drugima, nego nam je i sve neprestano dostupno. Svi filmovi, sve serije, sve knjige, sva glazba, svi mediji, sva putovanja, sve pripovijesti, sve, sve, sve, uopće sve što je ikada kultura stvorila – sve je tu uz nas, udaljeno samo jedan klik na gumb za download. Kao što je nestala draž čekanja, tako je nestala i draž traganja.
Španjolski čelist Pablo Casals imao je 13 godina kad je 1890., kopajući po jednom antikvarijatu u Barceloni, našao zabačene i prašne note šest Bachovih suita – nakon toga vježbao ih je 13 godina i bio prvi čovjek koji ih je sve izveo pred publikom. Da ih je našao na Googleu i da je mogao birati među stotinama raznih izdanja, bi li nastala ta magična posvećenost? Zaljubljenici koji se nisu vidjeli i čuli čitav dan, ili tjedan, ili mjesec, žudjet će za susretom više od onih koji se iz minute i minutu dopisuju u virtualnom svijetu. I, nakon tolikog dopisivanja, zar se uopće žele susresti? Kao što su u krizi umjetnost i ljubav, u krizi je i advent. Iščekivanje od mjesec dana je predugo, Božić mora već biti tu.
On se downloada izravno u mjesec studeni, kad se postave prve kućice s hamburgerima i kuhanim vinom. Nesposobnost čekanja, neshvaćanje da nam nešto može biti nedostupno, uništilo je advent. Ali sad se nešto čeka: cjepivo! U velikim jadima ove godine, mnogo nam je toga bilo uskraćeno. Putovanje, školovanje, poslovanje, čak i jednostavno zadovoljstvo da se sjedne na piće u kafiću, a da se i ne govori o onima koji su izgubili život ili zdravlje. Ono čime smo bili bogati, i što smo uzimali zdravo za gotovo, nestalo je i pretvorilo nas u siromahe – u siromahe druženja, u siromahe opuštenosti, čak i u siromahe disanja. Sa siromaštvom vratio nam se zaboravljeni osjećaj čeznuća, s odvojenošću vratila nam se žudnja za društvom.
Podsjetili smo se zaboravljenoj vještini čekanja – čekamo cjepivo koje će nam vratiti naše živote natrag. Ali treba reći da će nam cjepivo dati samo zdravlje tijela, ne i zdravlje duše. Ne možemo se cijepiti od sebe samih. Ne možemo zadobiti imunitet od pogrešaka i promašaja; ne možemo se izliječiti od svojih žalosti i nostalgija; nema kemijske formule koja će ispuniti prazninu u duši. Za to je još uvijek nadležno samo i isključivo Božansko Dijete čiji rođendan se bliži, zbog epidemioloških mjera u puno primjerenijoj tišini i poštovanju. Cjepivo koje iščekujemo vratit će nam život kakav je bio, i bit ćemo opet oni stari – ako je moguć život kakav je bio i ako uopće želimo biti oni stari. Otkupitelj, međutim, ne nudi prošlost nego budućnost. U neizvjesnosti i bespomoćnosti smije se čeznuti za novim životom, da više nikad ne moramo biti oni stari. Smije se odvažiti na čekanje da bi se dočekalo.
Obično cjepitelj cijepi cjepljenika tako da cjepljenik postane alergičan na cjepitelja. Onda obojica završe kod Otkupitelja.