Slavenka Drakulić (Rijeka, 1949. godine) s pravom nosi titulu jedne od najprevođenijih hrvatskih spisateljica. Prevedena je na više od dvadeset jezika, neka njena esejistička i publicistička djela imaju i po 20-ak raznih izdanja, a po knjigama koje je napisala snimaju se i filmovi te rade kazališne predstave. O temama kojima se bavi govori i u ovom intervjuu.
VBZ je upravo objavio vašu knjigu eseja “Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali” iz 1992. godine, ali na engleskom jeziku. Ta je knjiga na hrvatski prevedena u dijelovima za Feralovu biblioteku, a u cijelosti je dostupna tek od vaših Sabranih djela iz 2005. Jeste li zadovoljni njenom recepcijom u Hrvatskoj?
Ako govorite o Sabranim djelima koje je objavio Profil u dvije knjige, meni je u tome času bilo drago da se na hrvatskom jeziku pojave i knjige koje kod nas nisu bile objavljene. Mislim da i nije bilo puno prikaza ili kritika, tako da mi je teško donositi bilo kakve zaključke o recepciji, bilo kritičkoj ili čitalačkoj. Knjiga je inače nastala na poticaj američkog izdavača jer tada se, prije više od dvadeset godina, o socijalizmu, odnosno, kako to vani zovu “komunizmu” u svakodnevnom životu, nije puno znalo. Sve ove godine ima nova izdanja, kako u SAD-u tako i u drugim zemljama i ljudi mi često o njoj pišu, pogotovo zapadnjaci koji su se prvi put susreli s nekom zemljom bivšeg socijalizma. Kažu da im je pomogla u razumijevanju.
Dopisujete li (ili skraćujete) knjige eseja za nova izdanja?
Ništa ne dodajem niti mijenjam.
Sadašnja ministrica kulture, čini mi se i lik iz knjige “Kako smo preživjeli komunizam...”, Andrea Zlatar kaže da je kod vas teško reći gdje završavaju eseji i članci, a gdje počinju priče. Je li u pravu?
Njene riječi shvaćam kao kompliment iako mislim da ta granica nije važna.
U ovoj ste knjizi napisali da je komunizam stanje uma, a ne politička ideologija ili način vladavine. Znači li to da su ljudi koji su živjeli u komunizmu (a kod nas ih ima dosta) doživotno osuđeni na tu svoju komunističku popudbinu?
Pa svakako nije samo politički sistem i ideologija nego njima uvjetovan način života i način mišljenja. Da, ljudi koji su živjeli u to vrijeme svakako su njime obilježeni. Ne mislim pritom na one rođene osamdesetih, nego na nas starije. Čak i ako je danas politički oportuno ne govoriti o tim vremenima, a pogotovo se ne prisjećati da su neke stvari bile i dobre, ne treba očekivati da ljudi zaborave svoju prošlost. Zbog toga još uvijek dolazi do rascjepa između službene verzije povijesti i osobnih sjećanja – što je fenomen upravo poznat iz doba socijalizma!
Knjigu “Kako smo preživjeli komunizam” posvetili ste ženama istočne Europe za koje tvrdite da su isto zaslužne za promjene u komunističkim europskim zemljama iz 1989. godine. Kako su to one rušile komunizam koji ih je barem verbalno stavljao u ravnopravan položaj s muškarcima?
Mislila sam pritom na one žene koje su sudjelovale u aktivnostima demokratske opozicije, od artikuliranja ideja i političkih programa (npr. u DDR-u Bärbel Bohley ili Poljskoj Helena Luczywo) sve do anonimnih žena koje su tipkale, kuhale kavu, šapirografirale i prenosile ilegalne materijale. No ispada da je opozicija bila jednako patrijarhalna jer te žene poslije, u raspodjeli vlasti i moći, nisu dobile nikakve značajne funkcije. Očito se i u Baršunastoj revoluciji pokazalo da je politika ipak samo za dečke. Usto je generalno pogoršan položaj žena. Prije su bile zaštićene zakonima, danas su se neki emancipatorski zakoni zadržali, a neki nisu – primjer je Poljska u kojoj je pobačaj bio stvar izbora, a danas to više nije.
U knjizi o komunizmu pišete o toaletnom papiru, ulošcima, stanovima u kojima su gura nekoliko generacija, čovjeku koji je prvi put jedući bananu pojeo i koru i ženi koja se onesvijestila kada je vidjela 20-ak vrsta salama u dućanu. Većina komunističkih zemalja istočne Europe već je godinama u Europskoj uniji. Hoćete li napisati knjigu o tome kako su preživjele EU kapitalizam?
Već sam napisala jednu takvu knjigu, “Café Europa”. Zanimale su me prve promjene nakon 1989. Da, puno sam pisala o promjenama, pogotovo o kontrastu političkih promjena i starog mentaliteta. Željela bih te tekstove objediniti u knjizi koja bi se bavila glavnim karakteristikama tranzicije, prije svega korupcijom.
U jednom od eseja pišete i o vlastitom feminizmu, ali i o piscu koji je u to vrijeme napisao i pornopriču o vama feministicama. Zašto su feministice bile neprijateljice Titove države?
Nisu bile neprijateljice, nego se smatralo da promoviraju zapadnjački način shvaćanja problema žena. Imajte na umu da su naši zakoni tada bili emancipatorski, ali i da je to bila “emancipacija odozgo”. No, u patrijarhalnoj kulturi nije bilo moguće riješiti sve probleme zakonima. Žene su na sebi nosile sav teret života u kući. Trebalo je mijenjati običaje i vrijednosti, to jest mentalitet ljudi. Trebalo je muškarcima, na primjer, objasniti da nije normalno tući ženu i djecu ili da je normalno da i oni ponekad bace smeće... Znam, zvuči banalno, ali takvi su napisi smetali ženama organiziranim u “Konferenciju za društvenu aktivnost žena”.
Osim eseja, o komunizmu ste pisali i basne. Hoćete li se na tu temu okušati i u još nekoj književnoj formi?
Ne bih rekla. Mislim da sam s basnama završila tu temu. Naime, u knjizi “Basne o komunizmu” pokušala sam pokazati koliko su ti socijalizmi, iako su imali zajednički nazivnik, ipak bili različiti. To se lako zaboravlja, pogotovo mlade generacije koje o tome ne uče u školama ni u obitelji.
U svijetu i dalje živi kult Che Guevare, a tu je i novi socijalistički južnoamerički svetac Hugo Chavez. Znači li to da u areni ideja ona komunistička nije istrošena?
Problem s lijevim idejama je da su diskreditirane nakon propasti socijalističkog sistema. S jedne strane još postoji sjećanje na ravnopravnost (iako je to bila ravnopravnost u siromaštvu), odnosno ideja socijalne pravde, pa i nostalgija. A s druge strane vidimo da nije problem samo u financijskoj i ekonomskoj krizi zbog sistema profita bez granica nego da taj model kapitalizma vodi u propast. Razumljiv je revival socijalističkih ideja i ljudi koji su ga simbolizirali, pogotovo u osiromašenim dijelovima svijeta. No, to je tek izraz nezadovoljstva jer za promjene treba puno više.
Jednom ste napisali da ste pesimist. Jeste li sada nakon što je Hrvatska ušla u EU ipak manji pesimist?
Moj se pesimizam nije odnosio na članstvo u EU... Što se ulaska u Uniju tiče, prilika za bolji život je tu. Budućnost Hrvatske ovisi o nizu vanjskih okolnosti, ali i o zauzimanju svakog pojedinca. Pitanje je hoće li ljudi novu situaciju prepoznati kao šansu. Mislim da je optimizam i generacijska stvar. Što netko mojih godina, pred penzijom, može očekivati od EU? Jedino se može nadati da bijednom penzijom neće morati izdržavati nezaposlenu djecu ili unuke...
Nakon što ste lani objavili roman “Optužena”, u brojnim je knjižnicama na listama čekanja, a bio je i na top listama. Hoće li doseći broj od 25.000 prodanih primjeraka romana “Frida ili o boli”?
Ne, nipošto, ovo je druga vrsta knjige i druga su vremena. Statistike o čitanju su porazne, među mladima prevladava interes za druge medije.
Jesu li za “Optuženu” pokazali interes filmaši ili kazališni redatelji?
Kod nas nisu, osim Biljane Čakić Veselič. Iskreno, naši se režiseri nisu ni prije otimali za moje knjige pa se tome ne čudim. Kod nas je u teatru postavljen samo roman “Božanska glad” (režirao je Damir Zlatar Frey). Moje su knjige bolje prolazile vani, imam više predstava u Švedskoj, Kanadi, Belgiji ili Finskoj nego ovdje. Što se tiče novog romana, tek sam dobila prijevod na engleski pa još nije dostupan strancima.
Proteklih se tjedana zahuktala polemika o referenduma o ustavnoj definiciji braka. Može li ustavna definicija o braku kao zajednici muškarca i žene ugroziti temelje sekularnog društva?
Ne vjerujem, samo je zanimljivo da je toliko građana bilo za ovaj referendum. Mislim da ih ne ugrožavaju homoseksualni brakovi, bilo bi to apsurdno s obzirom na to kolika su oni manjina, već da na ovo pitanje projiciraju svoje posve druge strahove i frustracije, od gubitka posla do pada standarda.
Nedavno je u Zagrebu bila Ilma Rakusa koja je rekla da je za EU ako će to spriječiti buduće ratove. Mislite li i vi da EU može biti brana ratovima?
Pa, to je bila jedna od temeljnih ideja osnivača. No, rat, stabilnost i sigurnost kao argumenti za priključenje nisu odigrali veliku ulogu. Iako je, po mome mišljenju, upravo ovo za Hrvatsku najveći dobitak.
>>Otkrivamo tko su najprevođivaniji hrvatski pisci
