Energija, stav i osobnost ne mogu se prenijeti na daljinu čak ni najboljim optičkim kabelima – te riječi američkog komičara Jerryja Seinfelda vrte mi se po glavi ovih dana dok počinje online nastava na hrvatskim sveučilištima. Seinfeld je to polemički odgovorio newyorškom biznismenu i burzovnom mešetaru Jamesu Altucheru koji je ljetos napisao da je New York mrtav grad – zatvoreni su kafići, kazališta i uredi, čak i Manhattan se bio ispraznio. Altucher je pesimistično zaključio da se ljudi više neće ni vratiti, da će se poslovi obavljati širokopojasnim internetom i da će se svi preseliti u virtualni svijet. Navlas isto dogodilo se proljetos hrvatskim studentima zbog epidemije. Fakulteti su se zatvorili, a studenti rasuli po cijeloj zemlji.
„Nemaju pojma tko su im kolege, profesore gledaju na kompjutoru, za referadu nisu čuli. To nije studij“ – kaže mi kolega i ja bih se s njime složio. Raspad sistema na nekim lošije organiziranim studijima, online nastava na onima koji su prilagodljiviji, ali i tu uz velike varijacije, jer su se neki predavači u svemu tome bolje snašli od drugih i bili spremni uložiti više neplaćenih radnih sati. Prvi dani nove akademske godine u Hrvatskoj protječu sada u znaku volje da se pod svaku cijenu zadrži kontakt predavača i studenata, makar i u smjenama, i po beskrajno kompliciranim rasporedima. „Istinska, životna, nadahnjujuća ljudska energija postoji kad zajedno koaguliramo na ludim mjestima“ – kaže Jerry Seinfeld i ima potpuno pravo.
A što je luđe od fakulteta gdje studenti lutaju od predavaonice do predavaonice, odgonetaju nerazumljivu hijerarhiju i običaje akademske zajednice, sjede po kafićima umjesto na predavanjima, čekaju na konzultacije, fotokopiraju šalabahtere i ispunjavaju obrasce, dovršavaju radove zadnju noć uz kavu i cigarete, očajnički skupljaju potpise i uvjete, tumaraju u potrazi za profesorima, beskonačno stoje pred referadom, prepisuju na ispitima i ogovaraju po hodnicima? Ta šarmantna, efemerna, bučna i nerazumljiva bujica nosi sa sobom lijenčine i štrebere, plagijatore i vizionare, karijeriste i altruiste, sve zajedno nagurane u premale učionice i kabinete. Ona je mala oaza srednjovjekovlja u ovom hipertehničkom dobu, u kojoj još uvijek mogu egzistirati pojedinci koji vjeruju da se istina može naći i da je to pothvat vrijedan truda.
Bolonjski proces pokušava sveučilište racionalizirati i usustaviti, pretvoriti ga u efikasnu i praktičnu pokretnu traku, na koju će se stavljati maturanti, a iz koje će ispadati prvostupnici, sposobni da se odmah uključe u proizvodni svijet, poput trkača kad čuju znak pucnja. Digitaliziranje nastave korak je u tom smjeru i nije svima mrzak. Znanje će se internetom slati studentima u malim, točno izvaganim paketima, a oni će kljucati poput pilića brojlera, skupljati ECTS bodove i, njima utovljeni, biti posluženi poslodavcima na srebrnom pladnju. Takvo je znanje neosobno i brzo primjenjivo; ne zahvaća čovjeka nego ga pretvara u oruđe; ne odgaja, ali može donijeti zaradu. Takvo znanje, međutim, a to ne žele reći oni koji ga prodaju, brzo zastarijeva.
Njegov rok trajanja točno je toliki koliki je i rok trajanja tehnologije na koju se odnosi – dakle kratak, a bit će i sve kraći. Takvo privremeno, plitko i nekreativno znanje ideal je našeg „društva znanja“, a vrhunac prijevare je u tome da ljudi ne shvaćaju da im je dano lažno znanje. Mnoštvo prevarenih nosilaca lažnog znanja i ne sluti da postoji neko drugo znanje, i odatle poplava stručnjaka za cjepiva, ravnu Zemlju i ostale urotničke gluposti, koji su svoje znanje stekli surfajući internetom, a ni za što ne bi povjerovali nekome tko je u svoju specijalizaciju utrošio dvadeset godina rada.
Energija, stav i osobnost – o kojima govori Jerry Seinfeld – ključni su ne samo za njegove komičarske stand-up nastupe, nego i za prenošenje znanja. Znanja nema bez odgoja, odgoja nema bez ljudskog kontakta, učenja nema bez ljubavi, osjećaja nema bez osobnosti. Naravno da se studiji sastoje od kurikula, ciljeva učenja i provjerljivih pokazatelja. Ali najprije se sastoje od profesora i studenata, od ljudi u potrazi za znanjem koje je uvijek varavo i izmiče za dlaku, zbog čega diploma nije najvažniji proizvod sveučilišta. Najvažnije je da sa sveučilišta izađe tragatelj za znanjem, koji je ondje upio energiju, naučio argumentirati stav i formirao osobnost. Nema tako debelih optičkih kabela kojima bi se to moglo poslati.
"A što je luđe od fakulteta gdje studenti lutaju od predavaonice do predavaonice, odgonetaju nerazumljivu hijerarhiju i običaje akademske zajednice, sjede po kafićima umjesto na predavanjima, čekaju na konzultacije, fotokopiraju šalabahtere i ispunjavaju obrasce, dovršavaju radove zadnju noć uz kavu i cigarete, očajnički skupljaju potpise i uvjete, tumaraju u potrazi za profesorima, beskonačno stoje pred referadom, prepisuju na ispitima i ogovaraju po hodnicima?" I zato što je ludo to znanje je eto prilagodljivo i kreativno, a ovo preko "optičkih kablova" to nije?