Kad se na početku Copollina remek-djela „Kum“ pojavio mladi Al Pacino, onako lijep, ugodan, blag, odmjeren, obrazovani student, besprijekorno čiste prošlosti, i najnaivniji gledatelj znao je da je riječ o čovjeku koji nema nikakve šanse da ne postane ono u što ga vode prostor, vrijeme, obitelj, prijatelji, okolnosti, o čovjeku koji će se u trećem nastavku budućemu papi ispovijedati: „Ubijao sam ljude, i zapovijedao drugima da to čine. Dao sam ubiti vlastita brata.“ Ne mogu se prestati pitati zašto ti isti, nenaivni, to isto ne znaju pred mrakom glasačkih kutija?
U svojim filmovima, romanima, kazališnim komadima i radiodramama stvorio sam desetke uglađenih likova kojima ne treba vjerovati, tako da sam, nažalost, prikraćen za užitak iznenađenja. Kao u svakoj dobroj dramaturgiji, pojava takvog junaka nije slučajna već vuče daleke korijene. Od 1991. do 1995. nije se zbivao samo Domovinski rat nego i revolucija, koju smo nježno zvali – tranzicijom. Revolucija je potpuna i sveukupna promjena ne samo društvenih odnosa, već vlasništva nad svim dobrima. Može biti nasilna i krvava, ali jednako tako njeno naglo zbivanje može biti i neprimjetno sve do trenutka dok se ne dogodi šok svršenoga čina, e da bi se potom idućih 20 godina kukalo o pretvorbenim pljačkama.
Dok su granate razarale naše gradove a mladost ginula na bojišnicama, neki su zakoni posve legalno i u skladu sa svim procedurama, gotovo neprimijećeni, obilježili Hrvatsku. Zakoni kojima je takozvano društveno vlasništvo u trenu pretvoreno u državno, da bi u još kraćem časku postalo privatno, po svojem revolucionarnom značenju i posljedicama usporedivi su s Lenjinovim oktobarskim dekretima. Nije glavni problem u nepravdi što je jedna manjina, preko jedne kratke mračne noći, postala vlasnik svega. Problem je što ta naglo obogaćena manjina, ta naša hrvatska “nouveau riche”, nažalost, ne može, ne zna i neće preuzeti onaj teret koji joj se cijelo vrijeme pokušava staviti na pleća; da bude nositelj svekolikoga razvoja.
U davnim i prvim proljećarskim danima, bio sam još gotovo dijete, ali se sjećam da se govorilo kako bi samostalna Hrvatska, bez tuđinske vlasti i pljačke, u samo pet godina prestigla Švicarsku. A sada smo kao samostalna država sretni kad smo u fotofinišima ispred onih koji su se vozili u tačkama dok smo mi vozili mercedese. Pokazalo se da nas svi tuđinski vladari i njihove vlasti, zajedno, nisu bili kadri toliko pokrasti kao mi sami sebe, i da je, nažalost, riječ o trajnom i nepromjenjivom stanju.
Kao u nekom SF hororu, u začecima neizliječena zloćudna tvorba, tijekom godina, pojela je gotovo cijeli organizam na kojem se nastanila, ali bez njegove vidljive biološke smrti, glumeći da je ona sada taj živi organizam. Preuzela je njegovu odjeću, navike, izgled, ustanove, barjake i obilježja. Ta zloćudna tvorba lažno se i uspješno predstavlja kao ono što je gotovo nestalo. Od davnih i neprosvijećenih stoljeća, pa do pametnih telefona, kataklizmička su se zbivanja slutila po nekim dalekim znacima. Vjetri bi zapuhali odakle nikada nisu, ptice selice utekle bi usred žarkog ljeta, vuci ne bi proždirali janjad.
Onoga trenutka kad su utihnuli posljednji mafijaški rafali na zagrebačkim ulicama, to je bio taj daleki znak za uzbunu. Gdje je, kamo, kako i zašto nestala hrvatska mafija, organizirani kriminal i zločinačke organizacije!? Kamo su nestali slikoviti nabildani tipovi s debelim zlatnim lancima i uzijima? Do prije koju godinu govorilo se da svaka država ima mafiju, a u našem slučaju, mafija ima državu. Postoji pritom još jedan, treći i terminalni stupanj tog razornog uragana, čija snaga svaki dan jača umjesto da slabi. Država ima mafiju, pa mafija ima državu, a treći je stupanj – da je, možda, država – mafija. Novi šefovi šefova nisu više tetovirani primitivci, već uglađeni, dobro odgojeni momci, pristojni, ugodna nastupa i glasa, oni ulijevaju ideju vjerodostojnosti i povjerenja. Odišu europskim duhom, konzervativni su u dovoljnoj mjeri da umire konzervativce, a ne iritiraju lijeve aktiviste. Oni su sociološki sedativ, a ne psihodelični stimulans. A što je najvažnije, uspješno prolaze prvi test vjerodostojnosti, kad aklamacijama javnim novcem plaćenih medijskih pretorijanaca odluče postati anđelom čuvarem najeklatantnijeg institucionalnog i personalnog kriminala u državi.
Kad su posrkane posljednje privatizacijske kapi, neutažena je žeđ pronašla novo nepresušno pojilo zvano – javni novac. Nijedna mafija svijeta ne puca po ulicama kad joj se računi pune bez prolivene krvi, tek s ponešto tonera na printerima „legalnih“ ugovora, po svim propisanim procedurama. Slavodobitno mizeran porast BDP-a ne čini ni mali postotak onoga što se u našoj nam domovini od toga istoga javnoga novca zamrači, i to savršeno organizirano, umreženo, prividno legalno i proceduralno.
Nitko više nema iluzija da je služenje javnome dobru uzrok ambicijama dolaska na vlast. Naivni vjeruju da je riječ samo o potrebi za moći i adrenalinu medijske pozornosti. Motiv je, nažalost, posve banalan. Toliko je razvidan da postaje nevidljiv. Riječ je o novcu, preciznije o javnom novcu. Golemi dio javnoga novca čija je namjena da služi javnome dobru, uhodano se, uvježbano i prividno legalno dijeli. Ta golema korupcija koja je godinama usavršila svoje besprijekorno umrežene organizme zaogrnute u privide legalnih procedura, to su te naše hrvatske Augijeve štale čije je čišćenje, danas, umjesto Herkula, po svemu sudeći, dočekalo čuvara i prvosvećenika. Goleme i sveobuhvatne mreže metaforičkih kočarica grabe i preoravaju ne samo bogatstva naše pučine nego i posljednje tragove života na našem morskom nacionalnom dnu. Vlasnici tih mreža tkanih na stupovima društva mogu biti posve mirni jer mreže našeg represivnog aparata, do sada barem, kao vjerne sluškinje političkih sljedbi, hobotnice pronalaze samo u salati ili ispod peke. Hoćemo li ikada dočekati da, kao u onom serijalu „Odred za čistoću“, odlučne žene u bijelim kutama i rukavicama nasrnu na tu golemu prljavštinu s kojom smo se toliko srodili kao s normalnim stanjem da je gotovo ne zamjećujemo? Nećemo. Jer upravo je za mnoge skončala jedna od takvih iluzija.
Morat ćemo si jednom priznati da velik dio braniteljskih suicida i PTSP-a nisu samo posljedice trauma rata nego i trauma mira. Kao da nije bilo dosta rana, smrti i gelera, očito je i danas, čini se, na braniteljima da budu glasovi vapijućih u pustinji koji neke ustanove, ljude i njihova djela nazivaju pravim imenima.
