Političke sjetve izazivaju veću pažnju od žetvi. Napretek je pokazatelja kako se hrvatska javnost puno više zanima za polaganje političkoga sjemena u društveno tlo radi (re)produkcije vladavine i zajednice nego za dalekosežne učinke toga postupka. Nakon završetka izbora koji donesu promjenu (nositelja) vlasti mnogi mediji i obični građani usmjeravaju gotovo svu pažnju na pobjednika (primjerice, trenutačna opčinjenost mnogih Zoranom Milanovićem, političarom koji je još prije godinu-dvije bio prilično nepopularan), propuštajući priliku valjano evaluirati mandat gubitnika, onako ozbiljno i imajući u vidu društvenu blagodat takve spoznaje kao što se uglavnom zbiva u zemljama razvijene demokracije. Zbog čega kod nas dolazi do takvoga propusta? Vjerojatno ponajviše uslijed notorne zaboravljivosti velike većine naše čeljadi u vezi s iskustvima u(ne)ređivanja zajedničkoga života (Anita Malenica je još prije desetak godina ustvrdila da Hrvati pamte od televizijskog dnevnika do dnevnika) i njihove spoznajne površnosti pa i takve nezainteresiranosti.
Ovdje je i interes za političko osjemenjivanje uglavnom selektivan: uz ostale redukcije, znatnije dolazi do izražaja vezano za osobe, zapravo najviše imidž političara, nego što je usmjeren na ideje i izborne programe. Građani Lijepe Naše, izgleda, puno više zahtijevaju odgovor na pitanja „Tko će pobijediti?“ i „Tko će osvojiti vlast?“ nego što postavljaju pitanja kao što je „Kako prevladati društvene probleme i unaprijediti razvoj?“ Prašina podignuta nadmetanjem za predsjednika Republike nije se ni slegla, a mnogi žitelji ove zemlje, potaknuti novinarima i medijima koji uglavnom dolijevaju ulje na takve vatre, već grizu nokte kibicirajući izbore u vladajućoj stranci. Velika nervoza imatelja iskaznice HDZ-a u vezi s tim procesom, koji se odvija prema moćnicima uglavnom mrskom načelu „jedan član, jedan glas“, još se i može razumjeti (uz ostale razloge i slijedom poruke grafita iz sredine 90-ih u Splitu: GLASAJTE ZA POBJEDNIKA JER NIKAD SE NE ZNA). Međutim, i mnogim ljevičarima i pristalicama centra puls se ubrza kad čuju vijesti o izbornim koškanjima unutar vladajuće stranke. Nadalje, uzbuđenje kod nemalog broja naše čeljadi u vezi s ovogodišnjom utrkom za predsjednika SAD-a, zasigurno će se dodatno pojačati u ranu jesen kad se u najstarijoj demokraciji među republikama u svijetu intenzivira izborna kampanja i potom dođe do završnog okršaja između Donalda Trumpa i… koga?
Na pitanje tko će osvojiti predsjedničku nominaciju u Demokratskoj stranci planiram odgovoriti u jednom od sljedećih brojeva „Obzora“, a u ovom tekstu usmjeravam pogled na retrovizor hrvatske politike i zajednice u cijelosti. Kakva je bila politička žetva Kolinde Grabar-Kitarović kao predsjednice Republike? Shodno staroj misli prema kojoj ljudi zatvaraju vrata pred suncem koje zalazi, njezin mandat mnogi, pa i neki koji su je doskora podržavali, ocjenjuju nepovoljno. Nesklon sam isključivim stavovima o politici i njezinim akterima te smatram da su jedino vrijedne slojevite analize, pa ovdje pokušavam uravnoteženo razmotriti izvedbu osobe koja je četvrta po redu obnašala dužnost predsjednika Republike Hrvatske.
Stakleni stropovi
Analizu treba početi od početka. Pri predstavljanju izbornog programa „Za bolju Hrvatsku“ 11. studenoga 2014. KGK je obznanila da se kandidirala za tu visoku dužnost zbog teškog gospodarskog, socijalnog i sveukupnog stanja u državi (tada je na vlasti bila Vlada koalicije lijevog centra s premijerom Milanovićem, a predsjednik Republike bio je Ivo Josipović). Polazeći od dijagnoze prema kojoj „Hrvatska ide u krivom smjeru, a nesposobna i neučinkovita Vlada nije učinila ništa da se u Hrvatskoj bolje živi“ te da ovdje „vlada pesimizam i malodušje“, kandidatkinja HDZ i osam stranaka desnice i desnoga centra obznanila je tada svoju spremnost da će kao predsjednica „okupljati sve društvene slojeve i ljude dobre volje koji mogu Hrvatsku izvući iz krize“. Obećala je da će dolaskom na vlast biti odlučnija od svoga prethodnika („Neću se libiti lupiti šakom o stol predsjedniku Vlade niti pozvati na odgovornost bilo kojeg ministra“), sazivati sjednice Vlade najviše vezano za gospodarske teškoće, te smanjiti Ured predsjednika uz istovremeno jačanje njegova dijela koji prati investicije i korištenje novca iz europskih fondova. Nadalje, najavila je da će razvijati koncept „domovinske sigurnosti“ i „vratiti dostojanstvo hrvatskim vojnicima i hrvatskim Oružanim snagama“ uključujući branitelje koji su upravo tada prosvjedovali na Savskoj cesti. Obećala je i to da će vanjsku politiku Hrvatske napraviti koherentnom i da će pritom ustrajati na domoljublju i promicanju nacionalnih interesa. U izbornom programu također je navela, ali nekako u drugom planu, da će se zalagati za vladavinu prava te za nultu stopu prema korupciji.
Šezdeset i tri mjeseca nakon toga predstavljanja, parafrazirajući naslov jednoga političkog pamfleta, valja se upitati: Što je ostalo, predsjednice? Uputno je prvo uzeti u obzir što je sama rekla o učincima svoga mandata. Takvu je ocjenu najjasnije iznijela u dvije prilike. Prvo na predstavljanju svoga izbornog programa 11. studenoga 2019., na petu obljetnicu prvoga predstavljanja takvog programa. Tada je napose istaknula svoje doprinose Inicijativi tri mora, upozorenja koje je dala vezano za velike demografske teškoće Hrvatske i Europske unije, izravno komuniciranje s građanima putem provizornih ureda u županijama i doprinos brendiranju Lijepe Naše u svijetu. Potkraj mandata, 5. veljače, priredila je primanje za šefove diplomatskih misija i međunarodnih organizacija akreditiranih u Hrvatskoj, u kojemu je uz Inicijativu tri mora, postavljanje problema demografije visoko na dnevni red Europske unije i marljivi rad na brendiranju zemlje, istaknula i neke druge svoje doprinose. Napose je zanimljiva njezina sljedeća ocjena: „Pomogla sam mnogim mladim ženama razbiti vlastite ‘staklene stropove’, motivirajući ih i pokazujući im da je sve moguće“.
Doista, već i sama okolnost da je Hrvatska dobila prvu predsjednicu Republike, čime se svrstala u red još uvijek razmjerno rijetkih zemalja koje na čelnoj dužnosti nemaju muškarca, bila je poticaj mnogim ženama, napose mladima, da steknu ili osnaže svoju rodnu samosvijest. S tim u vezi nužno je postaviti pitanje: koliko je KGK svojim djelovanjem kao predsjednica konkretno pridonijela osnaživanju položaja žena kod nas i prevladavanju njihovih problema. Feministice koje poznajem su isprva, kad je Grabar-Kitarović pobijedila na izborima, uglavnom bile očarane zbog toga što je Hrvatska dobila šeficu države, ali su ubrzo postale razočarane. „Licemjerka. Ništa nije napravila. Jadranka Kosor, koja je uvela model stabilnog financiranja skloništa za žene, prema Kolindi je svetica borbe za društveni položaj žena. Jedno je u vezi s rodnom ravnopravnošću govorila na skupovima u inozemstvu, a doma je zbog svoje političke koristi uglavnom šutjela i ništa nije učinila, čak ni kad su se zbivala teška zlostavljanja žena i djece“ – tako mi je prije nekoliko dana zborila jedna od najistaknutijih civilnih aktivistica u Hrvatskoj, ali je, vezano za tu izjavu, ipak odlučila ostati anonimna.
No Jelena Veljača je prije devet dana pod punim imenom i prezimenom (na svom profilu na Facebooku) bez pardona reagirala na najavu Kolinde Grabar-Kitarović da će se nakon mandata posvetiti promicanju zaštite od nasilja nad ženama i djecom.
Nije je bilo kad nam je trebala
Poznata producentica i osnivačica inicijative #spasime napisala je uz ostalo sljedeće: „Kad smo je molile da svojim pojavljivanjem (ničim drugim!) podrži skupljanje novaca za fond #spasime (hitna pomoć žrtvama seksualnog zlostavljanja i zlostavljanja u obitelji (…) nije se pojavila (molile smo samo podizanje slušalice na telefonu u trajanju od 15 minuta…)“ Pa je poentirala: „Osobno mislim da je dio njezinog pada i činjenica da je kao žena na čelu patrijarhalne države u potpunosti svojim ponašanjem podupirala rodne stereotipe i prezirem pokušaj da se umili žrtvama za koje nije bila tu kad su je trebale“. Navedene i slične ocjene istaknutih žena kao da pokazuju kako se stakleni strop o kojemu je govorila Grabar-Kitarović njoj samoj srušio na glavu.
Što se tiče brendiranja Hrvatske, u tom pogledu je KGK kao predsjednica doista pridonijela ostvarenju znatnoga pomaka nabolje, ponajprije upečatljivim nastupom (nije zasjenila znojne nogometaše, ali jest prisutne uglavnom pokisle političke glavešine) nakon finala Svjetskoga prvenstva 15. srpnja 2018. na stadionu Lužnjiki u Moskvi. No Lijepa Naša se pritom dominantno brendirala kao zemlja sporta pa i turizma, ali ne i u pogledu onoga što je najvažnije za život ljudi – razvijene ekonomije i inkluzivne demokracije. Unatoč izvjesnih pomaka nabolje, zbog kojih je najviše došlo zbog povoljnih širih gospodarskih okolnosti i blagodati članstva u EU, Hrvatska je ostala u krivom smjeru, što uz ostalo potvrđuju rezultati istraživanja javnog mnijenja. Zaglavljenost je posebno prisutna vezano za suzbijanje korupcije te prevladavanje stranačke podobnosti i ukupnoga klijentelističkog sustava, tegoba na koje je ona tijekom mandata malo i sve manje upozoravala. U javnosti dominira uvjerenje da je Grabar-Kitarović, za razliku od svojih predizbornih obećanja iz jeseni 2014., ustvari bila tolerantna prema korupciji, pa i nekim njezinim vršnim protagonistima. Okolnost da se u vrijeme dok je bila predsjednica družila sa Zdravkom Mamićem, pa i od njega dobivala donacije za kampanju, kao i to da se zaklinjala u svoje prijateljstvo s Milanom Bandićem, uopće joj ne služe na čast s obzirom na to da su obojica u vrijeme davanja tih izjava bila podvrgnuta pravosudnim postupcima; papagajski izjavljivati u vezi s tim i sličnim slučajevima kako „nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno“ pokazatelj je njezina ne samo oskudnoga političkog instinkta, nego u nekim aspektima i političkoga nemorala. Upravo to, nedostatak instinkta i ćudoređa, najviše je KGK dovelo u situaciju političke gubitnice.
U nepovoljnu situaciju su je doveli i gafovi, doista prečesti za osobu na dužnosti predsjednika, poglavito onu koja osobitu pažnju i energiju usmjerava na odnose s javnošću. Do nesmotrenosti u riječima pa i u postupcima nije dolazilo samo za vrijeme posljednje izborne kampanje, kad su – naizgled začudno – bile naročito učestale, nego i tijekom njezina mandata u cijelosti. Upravo je ona davala toksične izjave poput onih da su navijači-prosvjednici protiv HNS-a „orjunaši“ ili da je „Za dom spremni!“ stari hrvatski pozdrav (s približavanjem izbora s posljednjim u vezi ipak je pod pritiskom javnosti priznala svoju pogrešku). Neprimjereno se odnosila i prema izvjesnim (bivšim) savjetnicima. Nerijetko je pokazivala svoju sitničavost i osvetoljubivost, primjerice prije dva tjedna nije došla u „svoju“ Rijeku na svečano otvaranje Europske prijestolnice kulture.
Anđeli naše naravi
Umjesto da okuplja sve društvene slojeve i ljude dobre volje, KGK se prečesto opredjeljivala za zasebne socijalne skupine i ideološke, dok je druge zanemarivala (npr. nastavnike i učitelje za vrijeme njihova štrajka). Njezina evidentna marljivost (u pola desetljeća išla je na čak 140 putovanja u inozemstvo, realizirala je 234 programa unutar države i slično) pokazala se kao hiperaktivnost od koje su hrvatski građani, može se ocijeniti, imali premalo koristi, a šteta je bilo previše.
U svom prvom inauguracijskom govoru 4. ožujka 1861., izrečenom u situaciji teških političkih i društvenih podjela, Abraham Lincoln je Amerikancima poručio „Mi nismo neprijatelji, nego prijatelji“ i pozvao da budu dotaknuti „boljim anđelima naše naravi“. Unatoč nekim doprinosima njezina mandata te velikom simboličkom i drugom potencijalu institucije predsjednika, Kolinda Grabar-Kitarović, bivša učenica u SAD-u i poštovateljica te velike zemlje, nije uspjela djelovati kao kohezivni čimbenik na identitetski i na druge načine još uvijek prilično podijeljene građane Hrvatske. Oskudna njezina žetva na dužnosti predsjednice, ruku na srce, pokazuje da se ni u drugoj polovini prošlog desetljeća, kao politički puk, nismo susreli s boljim anđelima naše naravi. Za takav propust Grabar-Kitarović snosi osobito veliku odgovornost.
Narod je rekao što misli o njoj. U prvom krugu izbora 75% glasača nije bilo za to da ona nastavi biti predsjednica.