Dosta je rašireno mišljenje da će hrvatski birači za tjedan dana, ili za tri tjedna, što je vjerojatnije, odlučiti koju će vrstu fikusa posaditi u državnom parku na Pantovčaku; tako se misli o instituciji šefa države, koja prva dolazi na bubanj u igri za vlast u zemlji. Kako se odvija kampanja, teško je i očekivati da će se na biralištu pronaći spasonosno kadrovsko rješenje da Hrvatska prestane sličiti na ribu, kojoj sve loše od glave počinje.
I dio kandidata, i to teže ili teške kategorije, povjerovao je u to da razvlašteni šef ne može pokrenuti državu, a da problemi siromašne predsjedničke vlasti počinju od tijesnoga ustavnoga odijela, pa bi ga htjeli prekrajati i prije nego što im ovlašteni krojači uzmu mjere. Moglo bi se skolastički beskrajno raspravljati o tome pada li status šefa države u očima javnosti zbog toga što su mu pri prethodnom prekrajanju radikalno smanjene ovlasti ili je došlo do devalvacije funkcije zbog načina na koji se koristi i ono malo – ili ipak dovoljno, s gledišta potreba demokratske države – predsjedničke (o)vlasti koliko je ostalo poslije trećesiječanjske transplantacije. Ispalo bi da je prijelaz s Tuđmanova apsolutizma na Račanov parlamentarizam lišio Mesića, Josipovića i Grabar-Kitarović dominantne uloge u državi.
Za lidera Tuđmanova tipa više nema mjesta, a ni potrebe; nije sigurno da bi Tuđman danas vladao na tuđmanovski način. Ne bi za tim prolivenim mlijekom nitko trebao plakati da je ostvarena intencija s kojom se išlo u promjenu same prirode sistema – da je uspostavljena ravnoteža svih vlasti u državi. Mimo logike samoga sistema, u praksi se događa dominacija izvršne vlasti, koja je prije toga iseljena s Pantovčaka; na sliku i priliku moćnih kancelara u nekim drugim europskim državama, i u Hrvatskoj su Sanader i Milanović, a sada i Plenković, funkcionirali kao da su otkupili patent od same Angele Merkel.
Vlast i bez Franje Tuđmana ima jednoga vlasnika. Može li se država vraćati narodu, kad nikad nije ni bila u njegovim gruntovnicama, to je veliko i složeno pitanje, više za generaciju novokomponiranih populista, zauzetu grickanjem starih kostiju, negoli za demokratsku javnost, skeptičnu oko toga treba li dalje oživljavati povijest, nakon što je prerano proglašen njezin kraj. Narod je pred izbore ionako najlakše varati. U regularnim uvjetima, politika je umijeće mogućeg; u revolucijama, ona prelazi u silu koja od nemogućeg ne uspijeva napraviti moguće. U tekućoj hrvatskoj depresiji nema revolucionara kojih bi se narod trebao plašiti, ili u koje bi se mogao nadati. Sve je to manje-više ista demokratska fraza. Svaka bi se revolucija obračunala s tim frazama da uspostavi svoj ideološki diskurs; zato na biralištu nema mjesta revolucionarima: sve je to ista rutina, samo se različito zove.
Silni udarci ispod pojasa
Treba li izvršiti reviziju sistema, možda temeljitu rekonstrukciju ili možda samo izvanjski redizajn, to se ni u kojem slučaju ne radi u kampanjama, preko koljena i pod visokom temperaturom: iskusni ili priučeni političari podjednako pred izbore „izbacuju parole kao da bacaju petarde“, kako je ružniju, ili tužniju, stranu politike lijepo vidio Fernando Aranburu, veličanstveni pisac „Patrie“. Možda će vrijeme za prvu kritičku analizu nastupiti poslije izbora, bez obzira na to hoće li pobjedničku lentu dobiti Miroslav Škoro, koji je već pripremio ražanj, ili Mislav Kolakušić, koji misli prerano da je uhvatio zeca, ili će na Pantovčaku ostati Kolinda Grabar-Kitarović, koja vjeruje da i dalje čvrsto drži Boga za bradu, ili će na čelo države doći Zoran Milanović, s kojim je najteže znati hoće li razočarati ili oduševiti.
Ne boduju li se silni udarci koji se u bijelim rukavicama plasiraju ispod pojasa, a koji poprimaju karakter bratoubilačkog rata (jer se događaju uglavnom na istoj političkoj polovici), i ne zbrajaju uobičajeni gafovi braniteljice naslova, malo bi toga najavljivalo da Hrvatska stoji pred izborom svoje budućnosti, a ne samo protokolarnog šefa države. Zna se da ni budući predsjednik (ili predsjednica) neće promijeniti zemlju: tko god bude izabran na predsjednički položaj, morat će plesati kako mu Ustav svira, da ne bi ostatak vlasti, a možda i podanike, dizao na noge, vjerojatno protiv sebe.
Označit će, međutim, smjer u kojem će se kretati vlast, izvrgnuta svakovrsnim kritikama, a možda i zemlja, izložena mnogim sumnjama. Jedan, drugi ili treći, možda i četvrti pobjednik političkoga kviza „Tko želi biti predsjednik“, odredit će dinamiku daljnje borbe za stvarnu vlast u državi: tko osvoji nevažni Pantovčak, postaje sa svojom pratnjom favorit za prevažni Markov trg. Kao poslovni čovjek, po uzoru na američkog predsjednika, Miroslav Škoro je dobro izračunao da je on jedini kandidat koji ne mora pobijediti, a da zadrži izglede za drugi, možda i dugi politički život. Da nije došlo do potresa na Pantovčaku, možda bi pjevač zabavljao narod, profesor odgajao studente a poslovni čovjek prodavao vina (i drugu robu).
Kad se već (ne)očekivano otvorio slobodni prostor za poznato lice iz jednog drugog svijeta, Škoro se odlučio spustiti padobranom baš u čuveni park u kojem je komunistička aristokracija održavala piknike s Titom, i u kojem je Franjo Tuđman uselio hrvatsku državu. Kako je i u Hrvatskoj u međuvremenu, dok su se tamo smjenjivala dva najčuvenija Zagorca, došlo do fenomena koji komunikacijski stručnjaci zovu „padom ideologije“ i „eskalacijom političkog ekshibicionizma“, veliki estradni komunikator dobio je nenadanu životnu priliku da se ozbiljnije okuša u politici, na višoj razini od one u kojoj je kratko bio Sanaderov ili Glavašev „mali od kužine“, kako i danas doživljavaju zli jezici.
Tad je brzo otkrio da nije stvoren za slušanje; može li u ponovljenom slučaju otkriti da je rođen za zapovijedanje? Bio projektiran za to da završi domoljubnu zadaću koju je trebala napraviti Kolinda Grabar-Kitarović ili je samonikla pojava u visokoj politici, Miroslav Škoro prihvatio se razvrgnute svete obveze da vrati dijete majci. Mora mu se priznati da je prodrmao dvopartijsku političku žabokrečinu i da s njime ništa nije isto kao što bi bilo bez njega; zemlja bi se tada zamarala s dvobojem Grabar-Kitarović i Milanovića, još jednim hrvatskim lijevo-desnim klasikom u koji se jednom ubacio Milan Bandić, kad je zagrebački gradonačelnik bio vjerodostojan političar, a HDZ sasvim nevjerodostojna politička stranka. Oko Škore se obnavlja Domoljubna koalicija, ako ne formalno onda ideološki i svjetonazorski. I prije nego što će provjeriti svoje akcije na glasačkoj burzi, uspješni biznismen s pojačalom doktora znanosti, za istim štandom prodaje i kupuje ulaznice za buduće političke utakmice.
Škoro nije došao na Rubikon da bi tamo pecao ribu; njega opsjeda vlast, zbog toga je do krajnosti zaoštrio odnose s današnjim vladarima, i na Pantovčaku, a pogotovo na Markovu trgu. Da ga iz HDZ-a ne podsjećaju da je svojedobno bio njihov zastupnik u Saboru, nastupao bi potpunije kao antisistemski kandidat, mali hrvatski Trump. Da ne bi i on otkrivao Ahilove pete slabog i selektivnog pamćenja i gubio vjerodostojnost na nevažnim biografskim pitanjima, s ono malo dalmatinskoga duha okreće slavonsku pilu naopako i prijeti da će biti predsjednik HDZ-ovaca (ne HDZ-a)!
Prije nekoliko mjeseci, dok je još živio u oblacima krupnih ustavnih reformi, nije se Škoro usuđivao bacati rukavicu aktualnoj predsjednici, niti njezinom stranačkom pokrovitelju; tad je plašio promjenama Ustava, sada prijeti demontažom HDZ-ove vlasti! U predsjedničkom ringu jedva se mogu zapažati tragovi borbe ideja, ne računa li se podjela između zagovornika ustavne reforme, koji sistem žele prilagoditi sebi, i zagovornika (do)sadašnjeg sistema, koji bi se prilagođavali sistemu. Može se zapaziti da je popularni pjevač zakuhao stvari, više drugima nego sebi, i da službena HDZ-ova predstavnica u predsjedničkoj utrci ima više problema s njim nego on s njom. Nije čak jasno koliki će dio HDZ-ovih birača glasovati za Škoru, kad se ni Tuđmanova obitelj, sinovi Miroslav i Stjepan, ne mogu dogovoriti tko im je bliži.
Prizna li se i drugima pravo na slobodno mišljenje, mogla bi se Tuđmanova stranka politički podijeliti poslije izbora, kao i obitelj prije izbora, pogotovo ako ne zadrži u posjedu Titovu vilu na Pantovčaku (iz koje su popovi protjerali duh nečastivog a Kolinda Grabar-Kitarović njegovu bistu). Znakovito je da Tuđmana svi pokušavaju vratiti u izbornu igru, na svojoj strani, jasno, s tim da službena kandidatkinja HDZ-a, kao i njezin glavni oponent na desnici, više misle na vlastitu političku promociju nego na obranu prvog hrvatskog predsjednika. Oni ga, ionako, nemaju od koga braniti. Može li se o Franji Tuđmanu govoriti a da se zanemaruje, ili deformira, njegova opsesija jedinstvom nacije, njegova politika pomirbe među Hrvatima i njegovo zauzimanje za pomirenje sa Srbima.
Točno je da je prvi hrvatski predsjednik bio nacionalist; nije bio šovinist, što bi morali znati mnogi njegovi današnji preglasni obožavatelji. Tuđman je bio ratnik kad nije bilo drugoga načina da se oslobodi dio okupiranog teritorija; bio je diplomat kad je mirni put bio lakši način da se integrira drugi dio državnoga prostora; da je živ, završio bi sukobe sa srpskom manjinom i normalizirao odnose sa Srbima i sa Srbijom. To je u logici kuharićevske politike, s kojom je i on živio: oprost a ne mržnja, pravda a ne osveta. Tuđman nije bio jastreb, kolikogod visoko letio, on bi smirivao stare napetosti, ne bi proizvodio nove. Ima neke kozmičke pravde, uz sve diskusije o smislu odlikovanja, da se Tuđmanov velered dodjeljuje zaboravljenom, ako ne i zapostavljenim kardinalu: Franjo Kuharić je i u komunističkoj Jugoslaviji i u demokratskoj Hrvatskoj vodio Katoličku crkvu tako da je uvijek znala za što postoji na ovome svijetu.
Ništa ne mora biti loše u tome što predsjednički kandidati potenciraju pitanja zakona i zakonitosti, ako sami ne iskaču iz zadanog ustavnog kalupa parlamentarne demokracije, ako to potiču zato da zaštite demokratska prava građana i osiguraju uspješnije djelovanje državnih vlasti. U prvih 30 godina, Hrvatska je više mijenjala svoj ustav nego SAD u 300 godina ili Ujedinjeno Kraljevstvo u cijeloj svojoj povijesti. Nije najvažnije u čijim je rukama vlast, nego da li vlast zakonito funkcionira. Pravna država je za to da nametne „silu zakona“, ne da se ljudi plaše vlasti nego da se osjećaju zaštićeni i slobodni. Hrvatska je nastala iz države koja se hvalila time da vlasti nisu dužne držati se zakona „kao pijan plota“.
Ako je raskid s tom ideologiziranom propalom državom proglasila povijesnim uspjehom Hrvata, onda se od nje mora razlikovati i po tome što će se institucije nove države držati doslovno zakona baš kao pijan plota. Zakone za koje se dokaže da nisu pravedni, da ne štite građane, da ne jamče dobro funkcioniranje vlasti, svaka će pravna – i prava – država mijenjati. Ali, dok su na snazi, njezine ih institucije – i svi građani, bez razlike – moraju poštovati. Što je viša razina vlasti, to je veća odgovornost za provođenje i poštovanje zakona. Zakoni su sveto pismo svake demokracije. A šef države je zaštitnik i čuvar zakona, u svakoj (ne)prilici, čak i dok se brije ili šminka.
Sama se dovela u pitanje
Antisistemski kandidati traže više vlasti za sebe, uvjereni da s državom mogu vladati na Tuđmanov način. Imaju li njegov autoritet, pa i političku biografiju, da mogu u ruke preuzeti odgovornost za državu? Ni Škoro ni Kolakušić ne vide drugi teren na kojem bi se mogli upustiti u borbu za realnu vlast, dobiju li je prije toga i formalno na biralištu; u njihovoj projekciji, moraju mijenjati Ustav – i sustav – da bi mogli vladati. Tuđman bez Tuđmana: je li to moguće? I koliko može biti opasno? Vrijeme jake personalne vlasti prošlo je s ratom, a nastavilo se još nekoliko godina u miru, na štetu samoga Tuđmana koji je, što zbog taštine, što zbog sumnji, što zbog bolesti, ljubomorno čuvao vlast, umjesto da je prenosi na vrijeme na nasljednike.
Ni Škoro ni Kolakušić nisu ni u Tuđmanovoj koži, da mogu nositi toliko vlasti, ni u njegovu vremenu, da im treba takva vlast. Ustavni stručnjak Branko Smerdel razumno upozorava da „nikome ne smijemo povjeriti neograničenu vlast“; ne zato što takva formula nije bila možda i spasonosna u okolnostima agresije i rata, nego zato što ni jake ličnosti, kakav je bio Tuđman, ni personalna vlast, kakvu je prakticirao, ne mogu u bitno promijenjenim uvjetima ispuniti sve demokratske i socijalne aspiracije građana.
Logično je, na drugoj strani, što glavni sistemski kandidati ne barataju s promjenom ustavne paradigme; što će rezati granu na kojoj sjede? I Zorana Milanovića pritišće njegova prošlost hrvatskoga premijera i obvezuje primirje koje je sklopio s vodstvom SDP-a; njegova politička karijera završit će i drugi put izgubi li predsjedničke izbore; pobijedi li, pak, počet će za njega nova budućnost. Ako misli da se ne treba miješati u bratoubilački rat na desnici, ne misli krivo; ako, pak, misli da Škoro ili Grabar-Kitarović rade za njega, može mu se dogoditi da doživi sudbinu Lionela Jospina: kandidat francuske ljevice vidio je sebe u drugome krugu, cijelu je kampanju podredio borbi protiv Jacquesa Chiraca, a Jean-Marie Le Pen mu se između nogu provukao u finale.
Milanović ne može biti siguran da će biti jedan od finalista predsjedničke utakmice, a još manje da će pobijediti: zbroj glasova svih kandidata s ljevice manji je od zbroja glasova svih kandidata s desnice. Da bi imao ikakve šanse, mora ujediniti ljevicu i uzeti dio glasova na desnom centru, bez kompromisa koji bi ugrozili njegovu lijevu pripadnost. Njemu za tu misiju nije dovoljno da brani Ustav od kandidata koji bi ga mijenjali, možda i pod cijenu političke nestabilnosti u državi i u zemlji. Morat će otkriti svoje karte, da dokaže da ovaj put misli ozbiljno. Kao kandidatkinja vladajuće stranke, Kolinda Grabar-Kitarović ima još manje razloga da mijenja ustavni poredak kojem je pet godina bila na čelu; tražila bi kruha pored kolača!
Njezin je problem što je stvorila velike dugove i što ulazi u novo dužničko ropstvo iz kojeg bi se morala izvući, umjesto da mu obećava novu vjernost. Tako sama dovodi u pitanje vjerodostojnost predsjedničke funkcije koja mora biti neovisna o svima, čak i o stranci koja ju je na taj položaj „izbacila“. Šef (ili šefica) države jest fikus, ako misli da može djelovati kao paralelna vlada, i odlučivati o plaćama, porezima, mirovinama; nije fikus ako se postavlja kao zaštitnik pravne države i zakonitog funkcioniranja državne vlasti. Ima li većeg izazova u zemlji koja se ne može osloboditi korupcije, u kojoj vlada nepotizam, koju pritišće klijentelizam nego da se budući šef države postavi kao branitelj svih onih mnogobrojnih građana koji u tome ne sudjeluju?
Za početak, svaki pretendent na takvu moralnu ulogu ne bi smio oko sebe okupljati društvo od kojeg bi trebala počinjati svaka smjelija politika obračuna s „lakim novcem“. Ako je vrlina vrhovno načelo svake republike, kako je to Montesquieu vjerovao, onda predsjednici Republike Hrvatske ne moraju mijenjati Ustav da bi birači stekli povjerenje u najvišu instituciju države; dovoljno je da su sposobni davati osobni primjer i da su u stanju dokazati da su naučili lekciju o tome da svaka funkcija obvezuje. A predsjednička najviše.
Primarni cilj je uništiti Plenkovića. Sve ostalo je manje važno.