Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa pokrenut će postupak protiv Tomislava Karamarka, na njegov vlastiti zahtjev, u Sabor će se vratiti kvorum te će – konačno – deložirati Stipu Mesića.
To je otprilike učinak višetjedne opozicijske ofenzive na Karamarka i njegovu kooperaciju na vlasti. Dakle, ako ćemo o demokraciji, opozicijski pritisak ostvario je stopostotni učinak – dokazao je vrijednost konkurencije čak i na hrvatskom političkom tržištu. Naravno, teško da je baš to bio njihov pravi cilj. Malo je vjerojatno da će povjerenstvo odlučiti da je Karamarko u formalnom smislu u sukobu interesa, jer za to još nema nikakvih dokaza. To što je njegova supruga za savjetnika MOL-a obavljala poslove vezane uz odnose s javnošću nije nikakav dokaz, još manje to što je sudjelovala u promociji Gavrilovićevih kobasica. Vjerojatno će mu povjerenstvo ukazati da dužnosnik mora voditi računa i o percepciji javnosti te se na vrijeme pobrinuti da se ne nađe u takvoj situaciji. U tom smislu vjerojatno će mu izreći ozbiljne primjedbe i preporuke.
No, ne isplivaju li neki novi “papiri” koji bi aferu podigli na višu razinu, to sve neće biti dovoljno da se dogodi ono na što računa Milanović – da zastupnici Mosta podignu ruku za izglasavanje nepovjerenja jednom od potpredsjednika svoje Vlade, pa makar taj dolazio iz one druge stranke. Posljedice otkazivanja povjerenja Karamarku za mostovce bi bile iste kao da su otkazali povjerenje samom premijeru Oreškoviću – srušili bi njegovu, dakle svoju Vladu. A teško da bi za to mogli biti nagrađeni na izborima koji bi uslijedili. Ne, ako u Mostu budu rušili Vladu, to sasvim sigurno neće biti u trenutku kad im to serviraju iz SDP-a, već u trenutku kad se sami budu osjećali dovoljno moćni da ponovno izniknu iz tog pepela! Dakle, kako sada stvari stoje, posljedica opozicijskog pritiska bit će između ostaloga i to da će zastupnike Mosta natjerati da naprave ono što se njima baš i ne mili – da na taj način javno podrže Karamarka, što će ih neizbježno, u stvarnosti, ali još i više u percepciji medija i birača – približiti HDZ-u.
A svaki potez koji vladajuću većinu gura prema tješnjoj suradnji i pretvaranju kooperacije u stvarnu koaliciju je dobrodošao. Jedino tako Vlada može profunkcionirati i isporučiti Hrvatićima ono što im treba. To je osnovni preduvjet. Možda i Karamarko sad nauči da u odnosima s javnošću ne treba gubiti ni sekunde, pogotovu u kriznom komuniciranju, te da se u takvim slučajevima, ako doista nema što skrivati, mora odlučno i bez zadrške obratiti naciji, oči u oči i – dati pune odgovore. Jer, svejedno radi li se o medijskom linču ili sasvim opravdanom interesu javnosti, on pravo na bijeg u privatnost nema. Također, vrlo pozitivna posljedica bit će da će se u Vladi svi, bili krivi ili dužni, od Karamarka nadalje, sad morati svesrdno trsiti dokazati da nemaju skrivene namjere i privatne interese u Ini, te da ne namjeravaju nastaviti s rasprodajom nacionalnih energetskih interesa koju su provodile sve hrvatske vlade u posljednjih desetljeće i pol. Minimum očekivanja od bilo koje hrvatske vlade mora biti da upravljanje Inom konačno uskladi s hrvatskim zakonima, odnosno da tvrtku doista vodi uprava, a ne paralelni odbor direktora koji postavlja MOL. Sve drugo ispod toga bila bi izdaja nacionalnih interesa! Jasno je da je baš odluka Milanovićeve Vlade o pokretanju arbitražne tužbe omogućila Mađarima da još koju godinu neometano protuzakonito upravljaju Inom. Hoće li se povratak u legalne okvire ostvariti ustrajavanjem na arbitraži ili pak uzajamnim odustajanjem od arbitražnih postupaka, ne mora biti presudno, bitno je da se ostvari cilj. Vlada i Sabor moraju hitno strateški odlučiti o budućnosti nacionalne naftne kompanije, ne oklijevajući ni promijeniti Zakon o privatizaciji Ine.
No, prije svega moraju shvatiti ono što su odavna shvatili Mađari – i učiti od njih: da je energetska sigurnost sastavni dio nacionalne sigurnosti i ne može se nikad potpuno prepustiti tržištu. Mađari takvo stanje ne bi tolerirali ni 24 sata. Da su oni dobili pravomoćnu presudu da je netko korupcijom preuzeo MOL, Mađari ne bi gubili ni trenutka i bili bi odmah vratili stvari u početno stanje. Oko toga ne smije biti nikakve trgovine. No, ne bi je trebalo biti ni oko sudaca Ustavnog suda, pa će je svejedno biti. Opet će sve po ključu “jedan meni – jedan tebi”. Pa ćemo tako, kako sada stvari stoje, svjedočiti nevjerojatnoj bizarnosti: da će pozicija i opozicija poslušno podići ruke da u Ustavni sud uđe i saborska zastupnica SDP-a koja ljeta gospodnjega 2016. usred sabornice javnost pozdravlja sa – “Smrt fašizmu!”
